Novi film koji potpisuje Rajko Grlić – Ustav republike Hrvatske sa nepodeljenim odobravanjem prilikom prikazivanja u regionu, otvorio je mnoga pitanja, pre svega o čoveku kao društvenom biću željnom ljubavi. A ljubav je beskrajna priča u kojoj se susrećemo, svako na svoj način.Projekcija filma u Novom Sadu ispraćena je stojećim aplauzom. Korzoportal na licu mesta.
Rajko Grlić: Danas kao da je svaka ljudska, topla reakcija subverzivna. U svijetu u kome je politika napravila toliko laži u kojima plivamo, svaka iskrena riječ, svaki gest razumijevanja prema nekome kao da je subverzivan…
Rajko Grlić: Ustav Republike Hrvatske jeste ljubavni film. Uostalom, cijelog života snimam ljubavni film. Kontekst ljubavi je širok. Mislim da čovjek kad nekog ne voli, najlakše tom „nekome“ zalijepi etiketu. Živimo u svijetu gdje se lijepe etikete i tako čovjeka strpamo u ladicu u kojoj ostaje zauvjek. Kad nas nesreća, kao u slučaju filma Ustav Republike Hrvtaske natjera da s tim ljudima počnemo komunicirati, čovjek prestaje biti nekakva zbirna imenica, već postaje osoba s imenom i prezimenom. To je zametak ljubavi. Čim je neko meni zanimljiv, čim ja s nekim hoću podijeliti tri riječi, tada počinje izvestan ljubavni odnos. To ne mora biti fizička ljubav, to ne mora biti ljubav između muškarca i žene, niti muškarca s muškarcem, niti druge varijante. Postoji ono što je ljubavni čin u odnosu prema drugom ljudskom biću.To sam pokušao saopštiti u filmu Ustav Republike Hrvatske i po tome je ovo ljubavni film.
Rajko Grlić: Ovo je film o ljudima koji nikada ne dolaze na naslovne stranice. Ovo je film o ljudima kojima su političari zagadili duše, pa u tom zagađenju, u tom smogu, prašini i dimu koji su digli žive svoj život, a sve druge duše su oštećene. I ovo je pokušaj da u tom oštećenju te osobe počnu komunicirati. Ovo je priča da uprkos svemu postoji ljudski odnos u svijetu koji je moguć. Ovo jesu ljudi s imenom i prezimenom, žive u zgradi u centru Zagreba i kao većina susjeda širom svjeta međusobno se ne vole. To je pričao o nevoljenju i pokušaju da se ta situacija prevlada. Uopće, vjerujem da filmovi moraju biti ukorenjeni u stvarnost koju predočavaju, u svijet u kome žive ti junaci. Ali, film mora razumljiv i negde drugdje. Čim ti počneš nešto sjeći ne bi li neko to bolje razumio ulaziš u igru laži i neiskrenosti. Ovo jesu konkretni ljudi koji žive u Zagrebu, a meni je cilj da neko u Buenos Airesu to prepozna kao svoje sustanare u svojoj kući ili u Beogradu, Novom Sadu… bilo gdje. Vidim da je moguće da ne moramo biti strašni ljudi, možda možemo biti malo bolji nego što jesmo. Zbog toga je ovo ljubavni film.
PROČITAJTE I:izlozbe-iskoraci-novi-sad-zagreb-3, izlozbe-iskoraci-novi-sad-zagreb-2, https://korzoportal.com/izlozbe-iskoraci-novi-sad-zagreb, korzo-portal-postoji-godinu-dana, ko-je-rekao-pesma