Dvoje službenika srpske ambasade u Libiji ubijeno je u vazdušnim napadima koalicionih snaga na uporišta saradnika tzv. ISIS u ovoj severnoafričkoj državi, ako se o Libiji u ovom trenutku uopšte može pričati kao o državi. Dvoje poginulih se nalazilo u zarobljeništvu od 8. povembra kada su ih oteli nepoznati pripadnici neidentifikovane organizacije. Različiti državni organi davali su različite izjave o tome šta se dešavalo od momenta otmice do momenta smrti. Od toga da samo što nisu oslobođeni do toga da se aktivno pregovara, odnosno uopšte nema nikakvog kontakta sa njihovim otmičarima. Danas, u ponedeljak, ne zna se ni kada će u Beograd stići njihova tela. Ovo je povod da se Tibor Jona podseti još nekih sličnih događaja.

2spookky4me-2spooky-afraid-fear-fright-scared-scary-shaking-spongebob-spooky-GIF

Kad se setimo kako otadžbina ume da bude zahvalna

  Ministar inostranih poslova ima jednu, a premijer drugu priču. Do danas je bilo nemoguće saznati ni da li su poginuli bili na službenom zadatku u trenutku otmice, kao ni šta su zapravo radili u Sabri sa ambasadorom Oliverom Potežicom. Premijer ladlamovski misteriozno saopštava da cela stvar ima veze sa trgovinom oružijem, a njegov šef diplomatije da će biti sprovedena istraga. Tako izgleda da Ministarstvo inostranih poslova ne zna šta rade njegovi zaposleni u ambasadi koju drži u ratnoj zoni. Sada će istražiti i saznati!

Međutim, nešto je drugo ovde indikativno. Naime, neće biti Dana žalosti iako je to dvoje službenika Republike Srbije poginulo izvršavajući naloge svoje države. Ako ništa, Dan žalosti bi bio idealan način da im se ta država oduži za to što su živote položili radeći u njenoj službi. Mala smo mi država da bi ovakva tragedija prošla tek tako. Otvorena je samo Knjiga žalosti.

Ministar Dačić nudi nekakvu istragu. Imajuću u vidu kako su slične istrage bile u prošlosti, mrtvim službenicima se ne piše ništa dobro. Ova država ima veoma lošu istoriju obračuna sa onima koji su poginuli u njenoj službi. Posebno u ovakvim situacijama u kojima ima mnogo više pitanja nego odgovora.

Setimo se možda najstrašnijeg od svih – ubistva dvojice gardista na Topčideru. Iako sve informacije ukazuju na to da je dvojicu mladića u službi svoje otadžbine ubilo treće lice, opet najverovatnije zbog toga što su tog dana nešto videli, ni dan danas nemamo konačnu potvrdu šta se zaista dogodilo. Ipak, to nije sprečilo državu Srbiju da svoje poginule gardiste proglašava ludima, ali i homoseksualcima (u smislu kao da je biti homoseksualac nešto loše). Roditelji koji su državi poslali zdravu decu da joj služe, dobili su od države kao hvala – leševe, a morali su i da trpe otvoreno državno vređanje njihove mrtve dece.

Ništa manje skandalozan nije ni nešto skoriji slučaj pada helihoptera sa novopazarskom bebom kojom prilikom je poginula čitava posada vojnog helikoptera. I ako se radilo o vrhunskom pilotu i posadi, višestruko zaslužnoj, državu to nije sprečilo da džukački natukne, onako u prolazu, da je pilot bio pijan i vrlo verovatno alkoholičar. Ženi koja je poslala živog muža, država se odužila tako što ga je mrtvog izvređala. A posle i nagradila ordenom.

Sada predstoji mnogo mučniji period u kojem će se država, najverovatnije, obračunati i sa dvoje poginulih službenika. Ministar Dačić već izjavljuje – Treba da vidimo da li je bilo nepravilnosti u radu, da li je uopšte bilo dozvole za taj put. Postavlja se polako scena za prepoznatljivi scenario koji Srbija neguje za obračun sa onima koji su joj poklonili život. Ukoliko je premijer u pravu, a zašto da sumnjamo da je u pitanju trgovina oružijem, nije teško pretpostaviti kakve bi sve istine mogle izaći na videlo. Kako se u ovom društvu od istine beži kao đavo od krsta, to je verovatnije pretpostaviti da će krivicu poneti ili poginuli ili manje verovatno ambasador.

Ostaje da se vidi samo kako. Ako je Dačićev naputak indikativan, verovatno su otišli sami u Sabru. Pijani ili nadrogirani. Utvrdiće već to Srbija, Dačić i Odalović. Strpljeni, spaseni. U narednih 48 sati. Ili u parafrazi izmišljotine Laze M. Kostića – sačuvaj nas bože kuge i zaštite države Srbije. Ili u još jednoj parafrazi – šalji dete Srbiji, sedi kod kuće pa plači.

PROČITAJTE OD ISTOG AUTORA Ibalkon-bez-olimpijskih-matematicara,srbija-ne-pusi-u-2016psihoticni-sokak-izbeglice-u-srbiji

 

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *