Gavra Vlaškalin (Zrenjanin, 1958. Vikend priča „Stomak“ je iz njegovog neobjavljenog rukopisa koji je ustupio korzoportalu. Autor je zbirki priča Tetovaža za nju (2012), U poslednjem trenutku (2015) i Grešne priče (2018).Objavljuje kratke priče u recentnoj književnoj periodici kao što su Polja, Ulaznica, Eckermann, Koraci i Književni život (Rumunija). Član Udruženja književnika Vojvodine, redovni član Matice srpske. Fotografija: Dragana Čanak

Stomak je pun izmešanih čulnih doživljaja. Uzavrelosti i čežnje, agonije i ljubavi, strepnje i potrebe.

– Nosiš dete u sebi?

– Da tu je. Osećam kako se pomera.

A pre toga je pitala: Jesi li dobro?

– Da! – kažem. Ne znam šta taj odgovor treba da znači. Ravnodušnost – nikako. Da nanese bol? Možda. Kome? Posle toliko godina… Ljubavi i ćutanja.

Onda je nastala tišina.

Ništa se nisam promenila. Samo stomak. Mali. Nekako je sav otišao u špic. Radim vežbe.

– I šta još?

Šetam, istražujem. Ovde je sve novo za mene.

To između nas nije ljubav, ljubav je poturena reč. Šta je onda? To je srastanje.

Život ovakav – nesavršen. Mi ga činimo takvim i na javi i u snu. Šta će nam ta zakrivljena slika u glavi?

Onda opet ona: – Osmi mesec…

Brine za mene kaže.

I ja strepim. Samo da sve dobro prođe…

Tonja će se zvati kaže.

Promaštavam: provlačim prste kroz njenu kosu. Ona mi, pomalo nervoznim prstima, miluje lice. Devojčica je u njenoj utrobi. To je ona kada je bila mala.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Vraćam misli. Vidim tvoju brižnu majku. Ponosno te gura u kolicima. Otkriveno ti je lice. Skida ti kapicu. Sunce spušta nežne zrake po tebi. Miluje te, ali ne tananije od mojih kasnijih milovanja.

Opet slika: ti i ja i naši novi prijatelji sedimo u restoranu, na terasi iznad reke. Sredila si se besprekorno. Kosa ti je pokupljena pozadi. Isijavaš od ljubavi. Svi smo šik. I pomalo pijani. Nasmejani životu. Sipam vino. Prijateljica me pita, ne, on me pita: – Kada i kako ste se upoznali?

Smejemo se.

Pričam: prolazim tog prolećnog dana pored njene kuće. Tog dana mi je bio rođendan. Dvadeset i drugi. Pozdravljam njenu majku. Iz kolica čujem dečiji, njen glasić. I ona moj. Okreće glavu ka meni. Oči su joj već zadobile plavu boju. Gleda me i guče. Smeši mi se. Gledam i ja nju. Tada smo se prvi put ugledali, tada se, eto, zaljubila u mene. I tada smo prohodali – kažem.

Ti me grliš i ljubiš. Bravo! kažeš. Pa me opet ljubiš.

Nakon kratkotrajne tišine, svi prasnemo u smeh i nazdravimo.

Zamišljam Tonju duboko u tebi.

Brinem se, nije mi dobro kažeš.

– To je normalno i prolazno stanje. Već brojiš nedelje umesto mesece. I meni je u stomaku loše. Jedva dišem. Svu tvoju fizičku i duševnu bol uvlačim u sebe. Telepatijom. Plačem noću u tišini.

Prebacuješ mi:Otišao si.

– Da – kažem.

Ali mi ne zamera.

Napolju pada sneg. Iz kamina vatra širi toplotu. I piće je u čaši. Ne osećam se dobro. Ležim sklupčan. Nešto se dešava u mom telu. Kao da neko rije po mom stomaku, koji postaje sve veći. U utrobi mi se prevrće. Ne mogu da se pomerim.

Zoveš me i ja se javljam. Uvek to činim.

– Nema mi stomaka – kažeš preplašeno. – Šta se desilo? Šta da radim?

 Tražiš moju zaštitu.

– Ne brini – kažem. – Tu je. Tvoj stomak je u meni. Da ga samo vidiš, kako je velik i okrugao. Smeješ se, pa počinješ da plačeš.

– Šta će biti? – pitaš me zabrinuto.

– Biće sve u redu. Spreman sam da izdržim ovo stanje – do porođaja.

Dani se nižu jedan za drugim. Stomak mi je težak, zaobljen, već formiran. Tonja zri u njemu. Ustajem. Čudno se osećam. Razgrćem bade-mantil i posmatram svoj ogromni stomak. Gledam kako mi se pupak izobličio. Koža mi je na njemu rastegljena i gipka. Stavljam ruku preko njega i osećam. Osećam kako se plod pomera – udara me nogama. Okreće se.

Osamio sam se. Nosim dete u sebi i srećan sam. Osećam se pročišćeno. Noge me bole. Natiču od trudnoće. Onda opet odlazim da legnem. Pre toga ubacujem veliku cepanicu u kamin. Ležim i gledam kako plamen liže po drvetu i polako prodire kroz njega formirajući žar. Mislim na Tonju, šta sada radi u mojoj utrobi. Milujem stomak i počinjem da joj govorim, da mi čuje glas. Želim da uspostavimo kontakt i pre nego što se rodi. Želim da je umirim. Pričam joj, gotovo šapatom, bajku o jednoj devojčici:

Sivkasta je udobno ležala u svom krevetu u svojoj sivoj sobi i zurila u beli plafon. Samo su na njoj oči bile plave, pa je, prema tome, i taj pogled nesumnjivo bio plave boje. U kuhinji je Sivkastina mama sedela za šivaćom mašinom i upravo završavala šivenje prelepe, bezbojne haljine s našivenim čipkastim džepovima. Želi da je obraduje haljinom za njen  rođendan. Sivkasta je s nestrpljenjem čekala sutrašnji dan: da je Anđela najzad oboji, pa da prvi rođendan dočeka u punom sjaju. Svi ukućani su spavali čvrstim snom. I Anđela je malopre zaspala, odloživši na policu do prozora svoju bojanku s otvorenom stranicom: „Sivkasta u krevetu“. Pored bojanke spustila je „srećnu olovku“, kojom će ujutro, čim se probudi, obojiti list. Htela je to da uradi večeras, ali ju je san savladao. Samo je stavila po kap plave boje u Sivkastine oči. Taman dovoljno da ova – od uzbuđenja što je progledala nekim drugačijim pogledom – ne može da zaspi. Anđelina kuća se nalazila na ivici proplanka, na rubu šume. I kao još nekoliko sličnih okolnih kuća, gledala je na seoce smešteno u elipsastoj uvali. Noć je bila ispunjena mirisom jasmina, a zrikavci su razbijali tamu svojim gudanjem. Sve se odigralo brzo i iznenada. Snažni nalet noćnog vetra oborio je bojanku sa police na pod. Sivkasta je ispala iz svoga kreveta, iz bojanke, proletevši kroz otvoreni prozor, skotrljala se niz padinu. Dašak vetra je Sivkastu nosio daleko, daleko od seoceta. Nosio i čuvao da ne padne s njegovih leđa. Potom su je prihvatili talasi reke do koje je stigla nošena vetrom. Prebacujući je preko svojih srebrnkastih vršaka, talsi su je preneli i izbacili na drugu obalu, na sigurno tlo. Odjednom, našavši se prekonoć u nekom drugom životu, Sivkasta se uznemiri. Nije mogla da razazna šta se to desilo, ni da li joj preti kakva opasnost. Do maločas je bila tako sigurna i zaštićena u svojoj bojanci. Sada je bila sama. Mokra i umorna. Drhtala je na obali reke. Začudo, nije bila uplašena, nije ni suzu pustila. Stajala je tako neko vreme ne znajući ni kuda bi, ni ni šta bi. Treptavi roj svetlosti u daljini privukao joj je pažnju. Pogled usmeri ka horizontu. Ispunjena nežnošću i začarana čarolijom te iskričavosti, krenu u njenom pravcu.

– Hajde, popni se na moja leđa! – reče srna blago i majčinski, ugledavši Sivkastu kako nespretno hoda kroz polje. Tako, na svojim toplim leđima srna donese Sivkastu do ruba grada. Spusti je na travu i u nekoliko skokova se izgubi u šipražju. Već je počelo da sviće. Umorna i malaksala, Sivkasta se zavuče u veliki zeleni grm i zaspa. Prespavala je u grmu ceo sledeći dan. Uveliko je pala noć kada se probudila. Svetlost grada sada joj je bila na domaku. Da bi ušla u grad morala je da pređe most na širokoj reci. A pre mosta morala je da prođe kroz staru tvrđavu popločanu kamenim pločama s puno cvetnih rundela. Uspela se na kameni zid i, hodajući po njemu, ušla u utvrđenje s njegove bočne strane. U tom delu tvrđave nalazili su se slikarski ateljei. Privuče je zamagljena svetlost s jednog prozora. Skoči sa zida i nađe se u vrtu. Priđe odškrinutom prozoru, pope se na njega, i pogleda unutra. Iz sobe je upravo izlazio mladić krhke građe, pošto je pre toga odložio četkicu na paletu s bojama. Privučena velikim platnom, po kome je mladić duge i svilenkaste kose radio, ona odškrinu još malo prozor i uskoči u sobu. Stade pored platna na kome se u konturama oživljavao ulični život. Gledala je prizor opčinjeno i tužno. Sve ju je podsećalo na bojanku u kojoj je donedavno tako srećno živela i gde je bojenje njenog sveta bilo tako naglo prekinuto. Trgnuvši se zbog bata koraka i zvuka otvaranja vrata, Sivkasta pohita da se sakrije. Leđima se okrete prema slici, pogledavši po prostoriji gde da se zavuče. Pošto je boja na platnu bila još sveža, Sivkasta se nehotice zalepi za podlogu. Slikar sanjalačkog pogleda sede na stolicu ispred slike i nastavi da slika. Nije primetio Sivkastu koja se stopila sa pozadinom. Od straha ona sklopi oči. Boja njenih plavih očiju je nije izdala. Četkica je letela levo-desno, oko nje, ali je boje začudo nisu dotakle. Mladi slikar, već umoran, u sam cik zore, odloži pribor, leže na dvosed ispod prozora i zaspa. Sivkasta ga je sada gledala širom otvorenih očiju, s platna s kojeg nije mogla da siđe, jer ju je osušena boja oko nje ipak čvrsto zarobila. Posmatrala je mladog slikara kako spava. Divila se njegovom lepom licu. Činilo joj se da joj se mladić smeši u snu. Nekoliko puta duboko udahnu, pa onda i ona zaspa. Probudi je mladićevo disanje. Oseti njegov dah na svom licu. Sivkasta otvori oči. Uveliko je bio dan. Slikar je iz velike šolje ispijao kafu i posmatrao Sivkastu, koja je ukočenog pogleda ćutala ne pomerajući se. Nije mogao da se seti kada je nacrtao konture sive devojke kojoj nedostaju boje. Što ju je više gledao, sve mu se više dopadala. Njena pojava mu je promenila koncept slike. Nadstrešnica cvećare ispod koje je ona stajala, da se skloni od iznenadnog prolećnog pljuska, biće glavno težište slike. Četkica s bojama je počela da radi. Okolo Sivkaste je sve oživljavalo. Kist je stigao i do nje. Posmatrao je plavu boju njenih očiju. Nešto je u tim očima nedostajalo. Vrh četkice se spusti na tirkiznozelenu boju, pa lagano u njene oči. Potom, dve tačkice tamnoplave u njene zenice i, na kraju, sve osenči nežnobeliom. Sivkasta progleda čarobnim pogledom! Drugačijim, življim od onog koji joj je Anđela udahnula. Bila je opijena bojama koje je sada bolje razaznavala oko sebe. Nije mogla da skloni pogled s plavokosog mladića, u koga se u trenu zaljubi. Nežni kovitlac se pokrenu u slikarevoj duši kada ožive Sivkastin pogled. U njega je gledala neobična, blaga i osećajna devojka. Kao da je u tom pogledu našao toliko traženu, zaturenu sreću. Onda ustade. Udalji se nekoliko koraka od slike, neprekidno je posmatrajući. Htede da prestane s radom. Čekale su ga druge obaveze koje je morao da završi. Ali ponovo sede i poče sav opijen nadahnućem da boji platno. Ceo dan je grozničavo radio; završio je sliku pre ponoći. Samo je još Sivkasta ostala siva, sa svojim čarobnim očima. Onda je počeo i nju da boji. Ali, gle čuda! Kako god je koju boju naneo, ona bi se slila. Sivkasta je nepomično stajala ispod nadstrešnice, pored korpe pune cvetova živahnih boja, i gledala ga. „Da li je normalno da me ovako opčini devojka koju sam naslikao?“ pitao se. Nije znao da li će, ako uspe da je oboji celu, devojka sići sa platna i pružiti mu ruke. Pokušao je još jednom. Opet se boja slila. Oprao je četkice, promenio paletu boja i opet – ništa. Obuze ga umor i on naposletku zaspa. Sanjao je devojku sa slike kao svoju ljubav. Kada god je hteo da je dotakne, prsti su mu se gubili po sivilu njenog tela. Samo ga je devojčin pogled obasjavao i pokretao najtananiji osećaj u njemu. Pogled koji ga nije molio ni za šta. Koji je čekao da vidi da li će joj on uzvratiti ljubav i na taj način je osloboditi platna. U snu je video da se Sivkastoj, u džepu haljine, nalazi „srećna olovka“. San ga probudi. Priđe slici i, gle: izvadi iz džepa njene haljine olovku. Za nekoliko minuta Sivkasta više nije bila siva. Bila je to najlepša devojka koju je ikada video. Slika je najzad bila završena. U grudima devojke zakuca srce. Kroz vene poče da joj struji krv i telu udahnu život i toplinu. Gledali su se dugo vremena opčinjeno. U momentu kada je bila spremna da se odvoji od platna i da mu padne u zagrljaj, začu galamu. Zastade. U sobu bučno uđe slikareva verenica – poznata mlada glumica. Oštar i pomalo pijan glas odjeknu sobom:

– Još se nisi spremio, slikaru moj! Šta čekaš? Kola su napolju. Rekla sam vozaču da ih ne gasi. Neka se rashlađuju, pakleno je vrelo.

Priđe mu i divlje ga poljubi u usta. Stade naspram slike.

– Hmmm – zagleda se u nju. – Izvanredno! – reče, pljesnuvši ga po zadnjici.

Sivkasta je, sva u šoku, nemo ćutala i posmatrala prizor.

– Za koji minut ću, samo da premažem sliku lakom – reče on.

– Idi da se presvučeš, ja ću to uraditi.

Uze iz njegove ruke četku i posudu sa lakom. Stade ispred slike i u nekoliko širokih zamaha je premaza, večno zarobivši Sivkastu ispod kristalnog laka. To je bila najbolja slika koju je plavokosi umetnik ikada naslikao. Za „Nepoznatu devojku pod nadstrešnicom cvećare“ kolekcionari su mu nudili bogatstvo. Verovalo se da je bila najskuplja slika u to vreme. Nije želeo da je ikome proda. Postavio ju je na deo zida u nameri da mu zauvek bude pred očima. Nadahnjivaće ga sa zida do kraja života. Njena zbunjenost i neodlučnost, u tom – za nju bitnom momentu, sputali su je da izađe iz rama slike, u kom će za sva vremena ostati zarobljena.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Zamorilo me je dugo pričanje. Nežno sam milovao svoj nabrekli stomak. Milovao sam Tonju dok sam joj pričao bajku o Sivkastoj.

– Tonja – tiho joj se obraćam; osećam kako se nežno pomera u meni, kako me sluša. –Nikada ne dozvoli da te ljubav zarobi. Da je tu, a da je nemaš u obliku u kakvom ti je potrebna. Da ti ljubav ne da da je napustiš, a da si sama.

Telefon iznenada zazvoni. Gledam u aparat. Ne želim da se javim. Legao sam preko kreveta. Mučnina me savlada. Probudili su me trudovi. Pogledao sam kroz prozor. Još nije svanulo. Izlazim. Napolju veje. Pridržavam rukama stomak. Odlazim van grada. Hoću da se porodim u polju, duboko u snegu. Tamo me već čekaju divlje životinje. Pristižu i dve srne, da me ogreju. Trudovi su sve učestaliji i jači. Ležem. Žvaćem parče tvoje pljuvačke koju stalno čuvam u ustima, da me smiri. Napinjem se. Sve me boli. Srne ležu oko mene praveći mi postelju.

– Još malo – čujem tvoj glas.

Gledaš me pogledom punim poverenja. Plačeš. Suze ti se slivaju po mom licu. Snažno me držiš za ruku. Disanje mi je isprekidano, kratko. Utroba mi se cepa. Pojačavaš stisak. Krv prska na sve strane i boji sneg u crveno. Osećam kako izlazi iz mene malo telo. Klisko i toplo. Uzimaš ga u naručje sva ozarena. Osmehuješ se. Ljubiš me. I kažeš mi… Da, to mi kažeš dok se udaljavaš. Onda se okrećeš i osmehuješ mi se, umesto pozdrava, još jednom. I ja se osmehujem.

Sneg počinje da pada, sve krupniji i krupniji. Po polju, po mom licu, po opuštenom stomaku koji podrhtava na hladnoći.

PROČITAJTE I DRUGE  vikend-prica

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *