“In situ” Pulom, Rijekom, Zagrebom i Beogradom, prostorima koji su objedinjeni sintagmom underground scena. U njima autor teksta razgovara sa pojedincima koji su je stvarali, a virtuelni razgovor čine citati njihovih razmišljanja koje je autor arhivirao iz novina i magazina sa jugoslovenskih prostora. Ovo je svojevrsni vodič u kome povezuje Pulu, Rijeku, Zagreb i Beograd kao centre oficijalne kulture, istovremeno tmurne i musave industrijske/ lučke gradove, ali u njihovim najsvetlijim godinama kada je baš takva atmosfera proizvodila kreativni milje – underground punk/rock, književnu, pozorišnu, umetničku i strip scenu. Piše/Foto koncept: Aleksandar Stanojlović

Pula, Rijeka

Važan sloj kulturne istorije grada čine noćni klubovi, kafane, kafići i sastajališta za dnevna druženja omladine i kreativnih ljudi, priče o njima, o likovima koji su tamo dolazili i “visili”, urbane epizode o pojedincima i zajednici koja je činila underground scenu grada. Ova mesta bila su epicentri urbane rok kulture i generatori urbanog identiteta. Često su takva mesta nazivani “rupama”, međutim bila su nosioci kulturnog života grada kroz koncerte, foto-galerije, izložbe slika, književne i muzičke večeri koje su u njima bile organizovane.

Živko, „stara kuka“ iz Pule, priča da klub Uljanik ima najdužu tradiciju urbanog kluba u Jugoslaviji, još od sredine šezdesetih – “… ima prostranu ljetnju terasu i nekoliko sala unutra za čvrstu rok svirku. Kasnije od devedesetih se negovao i r`n`b i tehno. Pula i Rijeka su jedini ex-jugoslovenski gradovi koji nisu bili republički centri, a koji su razvili autentičnu urbanu kulturu i scenu. Kao velike luke, bile u prve na dodiru zapadne kulture, što zbog blizine Italije, kao i zbog prisustva američkih marinaca u njima koji su im preneli pelcer zapadnjačke zabave.” Zato sam ovu šetnju kroz underground scenu u jugoslovenskim gradovima i počeo upravo od primorske Pule. Sledila je (primorska) Rijeka. Alternativnu scenu Rijeke simboliše klub Palach, nazvan prema češkom studentu Janu Palahu, koji se 1969. godine spalio na glavnom praškom trgu u znak protesta zbog ulaska sovjetskih vojnih trupa u tadašnju Čehoslovačku – “Palach’ je prava rupa, u kojoj su pomješani mirisi duvana, znoja i piva. To mjesto živi tokom cijelog dana, a da bi ga našli morati proći čitav labirint ulica i prolaza. U njima vonja miris urina naslaganog iz noći u noć. Urin i vreli beton dobro pašu uz tamnu socijalnu sliku Rijeke, koja je izrodila zapaženu rokenrol scenu još od šezdesetih. Od početka sedamdesetih godina jedan od nosilaca novih tendencija bio je Đuza Stojiljković, tada glazbeni urednik Radio Rijeke, da bi se u vreme zlatnih osamdesetih markirala na širokom srednjeevropskom prostoru kroz albume grupe Paraf, projekat Rijeka-Pariz-Teksas i radove bendova Fit, Grad, Strukturne ptice i naravno, do danas aktualnih i svježih Let 3.

Zagreb

Putujem dalje. Put između Rijeke i Zagreba prolazi kroz izuzetno težak teren. Iako je izgrađen moderan autoput, više volim da vozim starom cestom Karolinom koja prolazi kroz čarobne predele Gorskog Kotara. Zagreb je bio okosnica underground i alternativne scene Jugoslavije u najlepšoj deceniji koju su narodi i narodnosti imali tokom čitave svoje istorije. Moj domaćin u Zagrebu je zanimljiva faca Leon Battista  koji me odmah vodi do Duhanskog puta ili Bermudskog trokuta, koga čine kultne kafane Kavkaz, Zvečka i Blato – “… kroz njih su prošle razne generacije i izuzetno su važne za društveni i kulturni identitet Zagreba osamdesetih. Zvečka je posebno zanimljiva jer je odličan primjer spontano nastalog gradskog sastajališta, pravo ulično mjesto. To nije čak ni kavana, to je obična ulična kafe-slastičarnica, koja je iz samo posjetiocima poznatih razloga svakodnevno privlačila na desetine mladih. Gosti su se uglavnom družili na pločniku, dok su parkirani automobili predstavljali stolove i šank. Poseban šarm su davali novinari i suradnici omladinskih listova Polet i Val, pojave manekenki, konceptualnih umjetnika i raznih dobrih i opskurnih likova iz života grada. Kavkaz je kraćenica od Kazališna kavana. Ovo mjesto su obeležili intelektualci, glumci, kazališni radnici, novinari iz Vjesnika. I treće obližnje Blato na uglu je obeležilo to vrijeme, tamo su ljudi navraćali na brzi ručak i čašu vina i doživljaj boemštine, na koju su ih stalno podsjećale fotografije poznatih umjetnika i književnika koji su tu navraćali”.

Zagreb

Koračam … Na drugoj strani centra grada, iza Meštrovićeveg paviljona nalazi se klub Kulušić. Povezuje se prvenstveno s novim valom. U njemu su žive albume snimili Azra, Film, Bijelo Dugme, Buldožer, Leb i Sol, EKV, Električni orgazam. Braćo i sestre Madams et mesje Švaba, Čavke, bAnana, Gile… A tu su svirali i Pixies i Sonic Youth. Sećam se i saradnje zagrebačkih i beogradskih bendova kroz seriju koncerata Bolje vas našli u Kulušiću kao odgovor na ranije održani koncert Dobrodošli u beogradskom Studentskom kulturnom centru (SKC, prim.korzoportal). Očas posla, magistralom Bratstva i jedinstva stići ću do Beograda, tada glavnog grada Jugoslavije, da vidim šta tamo ima novog.

Ispred SKC-a u Beogradu dočekuje me Bojan Bugarčić opisujući radni dan u ovoj ustanovi –  “Centar je otvoren za publiku onog trenutka kada prvi radnik u njega uđe. To je neko vreme ranog prepodneva i od tada pa do završetka poslednjeg programa, veoma često u ranim jutarnjim časovima, centar funkcioniše kao velika javna radionica u kojoj se smenjuju publika i autori. Veoma često se publika priključuje autorima, tako da više ne postoji ta granica izmešu umetnika i njegove publike. Srećna galerija, knjižara Mladost, redakcije Tribine, Filmforuma, muzičkog programa, biblioteka inostrane periodike. Evo pogledajte, upravo sada na stepenicama SKC-a sede i glupiraju se članovi mlade grupe Električni orgazam. Da li ste čuli za njih?

Beograd

Uveče oko 22:30, sa Lunom Lu kao ličnim vodičem kroz beogradski noćni život približavam se Rajićevoj ulici. Reke ljudi kuljaju iz trolejbusa i dele se u dva reda. Luna Lu komentariše ovaj urbani fenomen- “… britki miris pomešanog laka za kosu, kože, krzna i parfema ide levo u broj 5, gde je iznad ulaza velikim slovima istaknuto – Zvezda. A vindjakne, kožne jakne, vijetnamke, spit fajr jakne, crni kaputi, đubretarci brzim korakom, desno, u Klub Fakulteta likovne umetnosti, broj 10. Siniša i Trifke, legende među gradskim izbacivačima s pojedinim razmene dve-tri reči, nešto kao razgovor”.

Beograd

Još sam sa Lunom Lu – “Pao je sneg, Beograd beli grad, nikad belji. Do oko 02:40 sneg je već dovoljno napadao. Oznojeni posetioci oba kluba su napolju u Rajićevoj i gledaj se preko nevidljive crte. Merkaju se, ima devojaka i s jedne i s druge strane: čije su lepše? Tenzija raste, retki pojedinci prelaze preko granice i istog momenta su prezreni i od jednih i od drugih, sreću će potražiti unutra, gde drugi ne znaju odakle su došli… Prva grudva je poletela sa strane Zvezde, i pre nego što se otopi, Akademija uzvraća udarac. Posle samo par minuta znao se pobednik, bar do 04:00 kada ulica više neće pripadati ni jednim ni drugim, već redovnoj patroli kojoj je svejedno odakle ko izlazi.

A onda su došle devedesete…

PROČITAJTE I: Velid Đekić / Jugoslavenski rok rođen 1957. u riječkoj lucilive-aid-31-godina-od-planetarnog-dogadajapovratak-viniladzentrifikacija-zivot-u-raljama-kapitalaterra-medjunarodni-simpozijum-skulpture-u-terakot-jedinstven-u-svetu

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *