Omnibus o Lisabonu koji je za korzoportal napisala Slađana Velendečić Milaković. Otkriva ga sa neskrivenom ljubavlju od 2003. godine do danas, živopisno predstavljajući četiri lika glavnog glumca, u četiri kostima – Grad Lisabon.”… Čini se da mi nikad neće biti dosta ove ljubavi sa gradom u kojem je 365 dana u godini festival uličnih svirača, grada ludog noćnog života u kome se noć završava kad sunce uveliko istrči na teren…”  Foto: Slađana Velendečić Milaković, Milan Mandić

Slađana Velendečić Milaković

Prvi put smo se sreli 2003. godine, na rubu Evrope – Grad i ja, ali kao da smo već bili stari znanci. Zajednički prijatelji –Saramago, Kamois, Venders, Amalija, Mariza… učinili su da se dogodi ljubav pre prvog pogleda. Od tada, srećemo se s vremena na vreme, sazrevamo i menjamo se, ali je moj utisak uvek isti – ovaj moj zavodnik je pravi glumac koji menja uloge i kostime od kvarta do kvarta, u svakoj ulozi je maestralan i ima savršeno skrojene kostime.

Prva priča: Rođenje grada – Alfama. Kostim mu je srednjovekovni lavirint uličica oko tvrđave na Brdu Svetog Đorđa. Na vrhu brda, jednog od sedam na kojima leži današnji Lisabon, rodio se grad. Tu su svoja naselja formirali Feničani, Grci, Kartaginjani, Rimljani i Mavari, a ovde je posle osvajanja prvog portugalskog kralja Alfonsa Enrikeša, krunisan i titulom glavnog grada.

Najčuveniji lisabonski tramvaj broj 28

Od srednjeg veka do danas Alfama se nije mnogo menjala. Još uvek se u njoj možete izgubiti – srećno izgubiti. Lutanje će uvek biti nagrađeno – nekom skrivenom krčmom sa tri stola, gde se nudi dnevni meni i to zapar evra, koji kao da je pretekao domaćici dok je kuvala ručak za svoju porodicu. Nagrada može biti i vidikovac sa pogledom koji oduzima dah. Možete naleteti na skriveni trg, gde meštani sede u hladu usamljenog drveta ispijajući žinju, lokalni liker od posebne vrste višnje – žinje. Oni često iznose žinju na tacni, jer su shvatili da turisti za jedan evro rado potegnu to slatkasto piće i osete se kao domaći. Sve odiše pomešanim mirisima – sveže sparvljene hrane i omekšivača koji povremeni vetrić krade sa razapetih štrikova na kojima je rašireno rublje. Atmosferu upotpunjuju zvuci – kanarinaca u krletkama, žamora razgovora koji dopire iz restorančića, ili kroz otvorene prozore kuća, vike vozača rikši koji nude nezaboravnu vožnju po lavirintu Alfame, zvona istorijskog tramvaja broj 28, fada… Fado je čuvena pesma o ljubavi, fatalnosti, tuzi, nadi, nedostajanju… Da li su je prvi počeli pevati robovi sa obala zapadne Afrike ili mornari koji su svoje domove menjali za put u nepoznato, još nepostojeće, ne zna se. Zna se samo da se sa dokova Lisabona raširila i ostala kao odraz portugalske duše.

Druga priča: Četvrt Belem. Kad odmaknete od Alfame i uz reku Težo pođete u pravcu mirisa Atlantika, stižete do četvrti Belem. Tu Grad menja ulogu: smelo ulazi u lik otkrivača novih svetova, eksploatatora svojih kolonija, beskrupuloznog trgovca ljudskim životima; ogrće se kitnjastim kostimom, da se pred svima šepuri slavom koja ga je podigla na tron sveta.

To je bilo zlatno doba Portugala – 16.vek, kada se bogatstvo najviše trošilo na raskošne građevine, prepune ornamenata sa simbolima koji su Portugalcima doneli slavu i moć– brodskom užadi, lengerima, egzotičnim začinima, zlatom, dragim kamenjem…. Belemom dominira Manastir Svetog Žeronima i Belemska kula iz 16.veka. Iako je davno prošao taj zlatni vek, ovaj kvart je nastavio da se kiti simbolima nekadašnje slave.Tako se u njemu nalazi Pomorski muzej, Muzej kočija, Muzej industrijskog dizajna, Muzej arhitekture, Muzej velikih portugalskih bitaka, Etnografski muzej.

 

Tu je i nekadašnja kraljevska, danas predsednička palata. Uz ukus čuvenog kolačića pašteišdi Belem i portugalske kratke espresso kafe – bike, te mirisa reke koja polako postaje okean, osetićete snažno prisustvo portugalskih nacionalnih heroja: princa Henrija Navigatora, bez čije vizije bi Portugal možda zauvek ostao uz skute jedinog suseda koji ga neprekidno vreba i priželjkuje, i ne bi se otisnuo okeanom u nepoznato te čitav svet učinio svojim susedstvom; Vaska da Game tj.Vaška – kako njegovo ime šuštavo izgovaraju Portugalci, koji je upravo odatle isplovljavao u ekspedicije; Bartolomea Dijasa, Albukerka, Kabrala, kralja Manuela srećnog kralja čiji je jedini zadatak bio da troši bogatstvo koje se slivalo sa svih strana; iskusnih ribara koji su postali prvi profesionalni moreplovci, kartografa, geograf,; misionara… Sve njih opevao je Kamois u svojim Luzijadama i možda svojim stihovima doveo do promene scenografije odnosno gradu „poturio” novi scenario – o padu.

 

Treća priča: O padu i uzdizanju. Kada je sve u najboljem redu, kada vlada izobilje i kad Kamois neprekidno peva o slavnim podvizima, uzavrela krv princa Sebastijana poželi da nadvisi, ili bar da ponovi uspehe predaka. Priželjkujući podvig kojim će zaslužiti strofu u Luzijadama, Sebastijan ni jednu prepreku nije video, mislio je brzo, delao još brže, pravio neoprostive greške i…  začas je lukavi, moćni sused namirisao da je vreme da čvrsto prigrli nestašno čedo – Portugal, mnogo čvršći nego onaj iz kojeg se mlađani Alfonso Enrikeš drznuo izmigoljiti. Priča o silasku Lisabona sa trona sveta je priča o okupaciji Španije, strašnom zemljotresu 1755. godine, obnovi i stvaranju jednog novog grada u gradu, krizi, siromaštvu, diktaturi, prividnom miru i blagostanju tokom Drugog svetskog rata, špijunima, igrama sudbine, besmislenim ratovima za očuvanje kolonija u vreme kada čitav svet pleše u jednom potpuno drugom ritmu i po novim pravilima, o odlivu stanovništva…Međutim, kraj je srećan, a stiže 1974. godine u Karanfil revoluciji koja prekida godine diktature bez kapi prolivene krvi.

Čuveni slatkiš pašteišdi Belem

Priča (treća u ovom omnibusu) o tim teškim vremenima bila bi predugačka, a kostim za novi lik Grada (Lisabona) dorađivao se doskora i konačno dobio sve delove – Bajšu, Šijado, Bairo alto, Aveniju oslobođenja, Trg Rosio, Trg markiza Pombala. Markiz Pombal bio je glavni dizajner ovog kostima. To je čovek koji je vizijom i autoritetom obnovio deo grada potpuno porušen u zemljotresu i to po ugledu na moderne evropske metropole. Krasili su ga široki bulevari, ulice koje se seku pod pravim uglom, liftovi koji vas začas podignu sa jednog na drugi kraj ulice odnosno na vrh brda, gde se ugnezdio vidikovac ili neki šarmantni restorančić. A tu vas uz čašu mladog ili nekog „jačeg“ vina (u Portugalu je vino ozbiljan/delikatan proizvod kome se tako i pristupa u konzumiranju) čeka tanjir alentežanske svinjetine sa školjkama, bakalara koji se sprema na 365 različitih načina i nacionalno je jelo (iako ga u ribom prebogatim vodama Portugala nema, uvozi se sa severa Evrope), morskih plodova iz kataplane – specijalne posude u kojoj hrana ima „ukus plus”, ili možda tanjir delikatesnih škembića… Što god izaberete, pokajati se nećete, jer je portugalska kuhinja u osnovi mediteranska, a oplemenjena uticajima iz svih krajeva u koje Portugalci nekad stigoše, praznik za nepce.

 

Četvrta priča: Vaskrsgrad. Kad pomislite da ste sve videli u Lisabonu, otvara se prostor i za završnu epizodu ove šetnjevaskrsgrad. Pred vama stoji grad u modernom kostimu napravljenom od čelika, stakla i betona. Ušetate u Park nacija, novi kvart, novi grad u Gradu, u kojem vam se za trenutak učini da ste osvanuli u Dubaiju. Ali ne, to je novi kutak Lisabona nastao kada se Portugal počeo stidljivo vraćati na evropsku pozornicu dobivši najpre titulu Evropske prestonice kulture, a zatim domaćina Svetske izložbe Expo i domaćina Evropskog prvenstva u fudbalu kada je koristio slogan Portugal je otkrio svet, vreme je da svet otkrije Portugal.

 

Čini se da mi nikad neće biti dosta ove ljubavi sa gradom u kojem je 365 dana u godini festival uličnih svirača, grada ludog noćnog života, u kojem se noć završava kad sunce uveliko istrči na teren, grada preljubaznih ljudi, odličnih muzeja, parkova koji su, kako neko reče pozornice biljnog delirijuma, vidikovaca, mirisa, zvukova, ukusa, sjaja, bede, Grada musavog šarma koji je svakoj ravnodušnosti odavno podigao crveni karton – grada koji je piše sa velikim slovom “G”.

PROČITAJTE I: tekst-u-fokusu-japan-povratak-iz-buducnostitekst-u-fokusu-cemu-cajmoja-porodica-i-druge-zivotinjevladimir-cervenka-umetnik-fotografijeintervju-jarmila-vesovic-umetnost-zblizava

 

 

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *