Novosadska racija neizbrisivom crnom bojom obeležila je istoriju grada kada su mađarski fašisti od 21. do 23. januara 1942. godine pogubili više od 2000 Novosađana svih uzrasta i zanimanja, samo zbog togo što su bili druge vere. Smrt su našli pod dunavskim santama leda. Racija je sprovedena i u Šajkaškoj tj. selima oko Novog Sada, zatim i u Bečeju, Srbobranu, Temerinu. Od Božića do posle slave Svetog Jovana, bačkom ravnicom tekla je krv nedužnih. Marija Vasić je povodom 75 godina od Novosadske racije, na osnovu arhivskih  istraživanja objavila knjigu priča „Kad bog zažmuri“ (ICEJ, 2017) o nedužno stradalim Novosađanima. Jedan od njih bio je ugledni Ignjat Pavlas o kome, uz dozvolu autorke, objavljujemo sećanje.

Foto: Zorica Milisavljević

… Toliko je ljudi pristizalo, što kamionima, što peške u kolonama i slivalo se kroz vrata Štranda. Kolona tamnih kaputa, pogurenih, zagrljenih, čuo se plač promrzle dece i vapaj preplašenih žena. Desetak metara od kapije, brdo kaputa i bundi. Da li je ovo samo pljačka, da li su nas doveli ovde da nas skinu i ubiju? Dunav je zaleđen, ljudi mirno hodaju u koloni. Vetar seče hladnoćom do kostiju.

Među onima koji su stigli iz Sokolskog doma, sa legitimisanja, bio je i dr Pavlas. Za ruku je držao svoju Olgu, a pred sobom je gledao dugi red, čiji se kraj gubio u izmaglici Dunava. Stao je direktno iza mene i mame. Ako su tako važnog i uglednog čoveka doveli na isto mesto gde i nas, Jevreje koje su mrzeli iz dna duše, nikome se dobro ne piše. Ipak sam se okrenula da mu se javim, a više da iščitam na njegovom licu šta misli i šta nas čeka. Gologlav, u crnom, elegantnom kaputu, sa okruglim naočarima i visokim čelom, podignute brade, posmatrao je  kolonu. Svaki mišić na licu mu je bio zategnut, ali na moje tiho „dobar dan, gospodine”, spustio je pogled i pomilovao me po kosi. Znala sam ga iz viđenja, znala sam da ga svi poštuju, i to što je bio iza nas, potpuno iracionalno, ali mi je ipak ulivalo nadu, kao da mi štiti leđa. Bilo je svima poznato ko je on, naročito od marta prošle godine, kada je povodom ulaska fašista, prvi sa svojim sokolskim  društvom izašao na ulice i protestovao duž celog grada, da bi  na kraju vatreno govorio sa terase Banovine. Tata ga je slušao, sećam se kako je po povratku iz grada tog dana rekao samo: „Hrabar čovek”.

Kada nekog u gradu zovu doktor, niko ni ne posumnja da ta osoba nije lekar. Ignjat je bio naviknut na taj mali nesporazum, starije komšije iz Železničke ulice povremeno bi ga pitali za savet u vezi sa bolnim kostima, probadanjem u grudima ili čestim nesvesticama. Njegov doktorat je bio iz prava, ali se ceo život bavio sportom, planinarenjem, veslanjem, gimnastikom, te je umoran od objašnjavanja da nije lekar, uvek davao savete o zdravlju i pravilnoj ishrani. To bi ih navelo na još novih pitanja, svaki put, a njemu su ti mali usputni razgovorili činili zadovoljstvo. Još na studijama u Budimpešti otkrio je blagodeti  banjskog lečenja i tople vode, kada je kao student prava upoznavao jezik i kulturu mađarske prestonice. Preporučivao im je Jodnu banju i vežbe, pokušavajući da ipak bude koristan u svojim savetima. Starije srpsko stanovništvo u gradu ga je bolje poznavalo, jer je upravo on odigrao istorijsku ulogu sačekavši srpsku vojsku i generala Bugarskog, koji su prvi ušli u Novi Sad posle povlačenja Nemaca 1918. Mladež ga je, opet, znala kao upravnika veslačkog kluba i gimnastičkog doma, a zaljubljenici u prirodu i po kilometrima fruškogorskih staza koje je sa svojim planinarskim društvom obeležio i ucrtao u karte. Njegovo dovođenje u Sokolski dom tog dana svi su zabezeknuto propratili, jer je on praktično bio domaćin tog zdanja u koje su ga doveli naoružani žandari na legitimisanje. Pred odborom nije imao i nije ni tražio nikakve šanse za spas. Kao čoveka koji je odigrao glavnu ulogu u najvažnijem istorijskom događaju za Srbe, predsedavanjem Velikom narodnom skupštinom o pripajanju Vojvodine Srbiji 1918, nije mu bilo spasa od deportovanja na Štrand.

Foto: Kaća Lazukić Ljubinković

Olga se smrzavala, a on se uspinjao da vidi kraj kolone. Pored svega što je bio i radio, jedan deo varoši ga je poznavao i kao muža jedne od gradskih lepotica, kakva je ona bila. Njihov brak bio je pojam ljubavi i poštovanja.

Pred njim je bio čitav Novi Sad koji je poznavao. Stotine poznatih lica. Stotine dece koje je trenirao, koji su marširali sa njim po gradu, pripremali sletove. Kolona je bila duga, a on na samom njenom kraju. Pored gomile skinute odeće onih koji su odvedeni i uz pucanj bačeni u Dunav, stojala su tri mlada mađarska vojnika. Pošto je bilo već kasno posle podne, a ceo dan su „radili“ ovde na Štrandu, izvadili su svoje posude za ručak i grebali kašikama po njima. Kolona smrti se kretala po snegu u pravcu Dunava, a oni su halapljivo ručali.

Cela ova užasna scena, miris smrti i njihovih kuvanih porcija, vriska majki kojima otimaju decu  i dece koja ih dozivaju u pomoć, razbacana odeća po snegu, sve je to bilo previše za njega. Da li nije hteo da dočeka da mu izvrnu džepove kao lopovu, da vidi kako skidaju Olgu, da li više nije mogao da gleda i sluša zapomaganja ili je mislio da će sa žandarima na svom čistom mađarskom moći nešto da uradi za sve ove ljude, ali, doktor je iznenada samo poljubio Olgu u čelo i bez reči izašao iz reda u kojem je stajao. Krenuo je direktno u suprotnom pravcu od onog kojim se mogao spasiti, krenuo je prema rupi u ledu.

Ja, koja sam osećala sigurnost jer je Ignjat Pavlas iza mojih leđa, skamenila sam se kada sam videla da velikim koracima kroz sneg žuri u pravcu mesta na koje smo se nadali da nećemo stići. Olga je, takođe u šoku, ostala sama u snegu. Moja majka ju je uhvatila za ruku i privukla kod nas, korak napred, da ne stoji sama. Njegov dugački crni kaput, vukući se po snegu, obilazio je stotine preplašenih ljudi koji su ga dovikivali po menu, ali on je išao direktno tamo.Već kod same rupe, pokušao je da razgovara sa dželatima. Ispod dinamitom probušene rupe u ledu tekao je Dunav. Kada je shvatio da nema sa kim da razgovara, da ova grupa čovekolikih ubica rutinski puca u glave ženama puštajući da to gledaju njihova deca, koju onda živu bacaju pod led za majkama, stao je ispred jedne porodice i rekao za sebe da je  na redu. Kada su ga uhvatili za ruke, uspeo je da vikne nešto što su ljudi ispred kojih je stao, dobro čuli: „Ubijajte! Ali znajte da će se roditi jedna nova, snažna Jugoslavija!”.

U tom momentu se pored njega pojavila Olga. Ne prihvatajući da može ostati bez njega, šta god da se dešavalo tamo, odakle je mogla samo da čuje njegov isprekidani, povišeni ton, kulturno je, kao da moli razvodnika u pozorištu, prišla najbližem žandaru i zamolila ga da je odvede do gubilišta. Stigla je da ga zagrli u momentu kada su mu rafali presekli poslednje reči i da zajedno sa njim potone u dubine.Vijorenje njene duge, svilene kose i razbacani uvojci iz punđe, poslednje je što se videlo kada ih je reka povukla u sebe.

Posle petnaestak minuta došao je vojnik na kamionu i ubijanje je prestalo. Mi smo, mama i ja, bile dovoljno daleko da ne dođemo na red ni u  tim poslednjim minutima.

Ne bi stigli ni oni.

Utovarili su nas onako polužive, preplašene i sad već spremne na sve što se može desiti i vratili u Sokolanu. Tamo smo odslušali kako smo pošteđeni jer smo provereni kao uzorni građani pa nam je rečeno da se razilazimo.

Salom se razlegao aplauz. Aplauz dželatima koji su nas poštedeli. Koji su shvatili da smo pošteni! Taj aplauz ljudskih senki koje su videle smrt direkno u oči pa pozdravljaju goli život, ili ono što će od njega ostati, nikada neću zaboraviti.

Nikada neću zaboraviti ni nju, gospođu Pavlas. Njenu finoću, i boju njene kose koja je ostala umršena u korenju dunavske vrbe tog proleća, kada se led otopio.

Oprema teksta korzoportal

PROČITAJTE I: intervju-laslo-vegel, knjiga-laslo-vegel-novosadski-dnevnik-1991-2016, andras-urban-what-is-europe, intervju-slobodan-tisma-2, intervju-aleksandra-bosnic-duric-gde-smo-danas

 

 

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *