Kada govorimo o baštini u Srbiji, jedan od dragulja su Negotinske pivnice (pimnice) koje predstavljaju jedinstvenu narodnu arhitekturu na planeti. Ovaj spomenik narodne kulture nalazi se na preliminarnoj listi UNESKO svetske baštine zahvaljujući, pre svega, predanom istraživačkom radu Bosiljke Tomašević iz Republičkog Zavoda za zastitu spomenika kulture. Projekte ove ustanove podržala je i civilna organizacija Kulturnog nasleđa bez granica (CHwB), osnovana u Švedskoj, sa ogrankom i u Tirani na čijem čelu je Lejla Hadžić. Ova Sarajka koja se predano posvetila obnove baštine na Balkanu dobitnica je mnogih međunarodnih priznanja, među kojima je i nagrada Evropske unije za napore za zaštitu spomenika kulture, ali za nju je nagrada broj jedan Velika nagrada Udruženja konzervatora Srbije. Korzoportal. Foto:dokumentacija Lejle Hadžić, Snežane Baralić Bošnjak. Foto koncept: Kaća Lazukić Ljubinković
Lejla Hadžić: Saradnja Kulturnog nasleđa bez granica (CHwB) na papiru je počela 2005, a godinu dana kasnije bila je znatno konkretnija, jer sam se tada srela sa Bosiljkom Tomašević, arhitektom iz Republičkog Zavoda za zaštitu kulturno-istorijskog i prirodnog nasljeđa Srbije. Srele smo se na Zlatiboru. Dolazila sam iz Tirane jureći autom, jer sam kasnila. Bosiljka i njen kolega Rajko Čubrić čekali su me satima, zbog čega mi je bilo veoma neprijatno. Ali, kada smo se konačno sreli, odmah sam osetila da dijelimo nešto zajedničko, kliknulo je. Krenuli smo prema Donjoj Jablanici gdje je CHwB zajedno sa Bosiljkom radio na obnovi jedne od narodnih crkava. Rajko i Bosiljka su mi objašnjavali kako je teško sa šindrom (krovni pokrivač od cepane jelove ili hrastove daske, prim. korzoportal). Samo dva majstora, a nisu smislili kako cijepati šindru kojom je trebalo zaštiti hiljadu objekata. Zatim su me uputili u jedan od najboljih načina za zastitu krovova – destilovanje katrana iz drveta .
Lejla Hadžić: Te 2006. godine CHwB sa Zavodom za zaštitu spomenika kulture u Beogradu kao predlagačem, vodili smo projekat “100 krovova u Srbiji”. Cilj je bio njihova preventivna zaštitita kao kulturnog nasleđa u Srbiji. Radili smo zajedno nekoliko krovova u Donjoj Jablanici, Kučanima, Milakovićima (Tičje Polje). Uz Bosiljkine i Rajkove sugestije složili smo se da uradimo hitno prepokrivanje krovova novim materijalima dok se ne stvore bolji uslovi za restauraciju. Nismo došli ni do dvadeset krovova, ali mislim da smo uradili nešto puno više i bolje. Negde oko 2010. Bosiljka Tomašević predlaže da počnemo da se bavimo pivnicima u Rogljevu i Rajcu. Iz Tirane sa kolegom dolazim u Rajac i Rogljevo i – potpuno smo omađijani prizorom. Bosiljka nam je i ranije pričala o pivnicama. Inače, i u Zavodu i na širem prostoru poznata je kao “Gospođa Pivnica”. Zbog nje je CHwB došao u Negotinske pivnice, ali još važnije, Bosiljka Tomašević je osoba zbog koje se one nalaze na preliminarnoj listi UNESKA. Godine 2010. radimo dvije pivnice u Rogljevu, 2011, dvije u Rajcu, i tako fokusiramo naš cijeli projekat u Srbiji na pivnice. Zašto? Prvo zato što su pivnice sa historijskog aspekta jedan od najvrijednijih kompleksa narodne arhitekture u Srbiji, zato što su jedinstvene u cijeloj regiji i zato što obnavljanjem pivnicima pomažemo lokalnom stanovništvu i lokalnim vlasnicima pivnica da imaju prostor u kojem mogu da nastave da rade u vinogradima te da privređuju sebi i svojim porodicama. Kada obnavljate kulturno nasljeđe to je dobitna kombinacija – objekat treba da ima svoju originalnu funkciju, da se koristi i da će se nastaviti koristiti i nakon obnove, zatim, a najvažnije jeste da ostane – autentičan.
Lejla Hadžić: Do sada smo uložili u cjelokupnu saradnju sa Srbijom oko pola miliona evra zajedno sa svim održanim kampovima – radionicama i restauracijama – jedanaest pivnica je restaurirano, devet objekata na Zlatiboru i dva objekta u Tičijem Polju, te je održano pet regionalnih restauracijskih kampova. Najveći deo novca za ove projekte dolazi iz Švedske međunarodne agencije za razvoj i saradnju (Sida), te iz Headley Trust-a. Ali CHwB rad sa Bosiljkom nije se zaustavio samo na obnovi spomenika kulture. Kako je CHwB nastao 1995. iz potrebe švedskih stručnjaka da pomognu u poslijeratnoj obnovi nasljeđa u Bosni i Hercegovini, naša ideja vodilja je uvijek ta, da nam proces restauracije i konzervacije pomogne u približavanju stručnjaka, lokalnih zajednica profesionalaca na polju zaštite. CHwB je 2007. godine počeo program Regionalnih restauracijkih kampova u Đirokastri (UNESKO lista) koji su upravo pokušali da stvore uslove zbližavanja profesionalaca sa Balkana kroz zajednički rad na radionicama u kojima učestvuju oni koji su donedavno bili u konfliktu i gdje su razmirice još uvijek prisutne. Mi ih dovedemo na jedno mjesto i počnemo zajedno da učimo o kulturnom nasljeđu. Onda ih podijelimo u radne grupe i majstor im objasni kako istesati gredu, ili omalterisati zid, koristeći tradicionalne alate i materijale. U tom trenutku mladi počnu da rade, i šta god da urade na kraju rezultat nije individualan, već je grupni, zajednički, bez obzira odakle su. Tada više ne postoji kolega od koga se zazire, a recimo jedan je iz Bosne, drugi iz Srbije, više nema oznaka države, jer su zajedno nešto postigli i za njih granice više ne postoje. Tako nastaju veze koje su doživotne, verujte mi. Politika naših zemalja se neće promijeniti sve do kada ne počnemo ukazivati na ove male ali važne primjere. Prijateljstva i veze koje se stvaraju su baza bolje, mirnije budućnosti koja neće biti razorena prošlošću i mržnjom. I to je ono u šta mi vjerujemo u CHwBu.
Lejla Hadžić: Povodom nominacije Negotinskih pivnica za UNESKO listu što je delo Bosiljke Tomašević, ja sam primila Veliki nagradu Udruženja konzervatora Srbije. Prije toga smo 2014. godine dobili nagradu Europske Unije / Europa Nostra nagradu za napore zaštite. Ne želim porediti nagrade, jer je svaka važna. Ali Velika nagrada Udruženja konzervatora Srbije je za mene najveća nagrada za naše napore da pobijedimo lokalnu i nacionalnu politiku. Ja sam iz Bosne i Hercegovine, u ratu 1992-1995.bila sam u Sarajevu, dve decenije kasnije dolazim iz Tirane i primam nagradu u Srbiji. Za mene je to znak da idemo dalje, da se pomjeramo sa stanovišta mržnje i da gradimo novi sistem vrijednosti, vrijednosti koji će naše zemlje odvesti puno dalje nego nacionalizam. Sa Bosiljkom Tomačević nastavljamo saradnju. Baš kao i u svim zemljama regije, narodno nasljeđe je zapušteno i svjesni smo da naš rad i naše ulaganje možda nije dovoljno, ali se nadamo da sjeme koje sadimo jeste dovoljno za bolju budućnost. Ne vidim kako drugačije.
PROČITAJTE I: aleksandar-zograf-bastina-negotina-u-stripu/ sinagoga-u-subotici-obnovljena-bastina, bastina-aladza-dzamija-u-foci-obnova, bastina-istorijski-grad-u-fokusu, unesco-stecci-zajednicka-bastina-regiona, https://korzoportal.com/evropa-nostra-srbija-istrazivacki-razgovori-o-nasledju-i-umetnosti