Događaj koji će biti opisan prevazilazi datumsko određenje, jer je za uvek obeležio TAJ DAN i postao FENOMEN. Šta se ovde deli?  – bilo je pitanje onih koji su prošli jednom od glavnih beogradskih ulica u centru grada pored dugačkog, zmijolikog reda, krajem januara 2015. Ništa, ali se prodaju karte za pozorište po mini cenama. I, Beograđani su strpljivo stojali u redu! Još jednom je potvrđeno da građani nisu mrtva masa zakopana u svojim dnevnim sobama.

jugodrpRed pred Jugoslovenskim dramskim pozorištem (dokumentacija JDP)

 Sve karte za februarski repertoar su rasprodane. Hvala na poverenju, strpljenju i razumevanju, piše na sajtu Jugoslovenskog dramskog pozorišta (JDP). Za šest dana prodato je 13.000 karata za februarske predstave. U JDP-u  postoje tradicionalni januarski popusti, ali ova akcija je bila, fakat, pravi potez. Ne infuzija nego adrenalin! I ovog puta nema sumnje da su ljudi željni pozorišta, da se ne čeka zato što je džabe. Tako da je ovo sa jedne strane priča o srednjoj klasi u nestajanju, a opet, sa druge – priča o činjenici da smo živi, da mrdamo, imamo želja i volje.

Sociolog kulture Dragan Koković kaže da su mu redovi pred Jugoslovenskim dramskim dragi – Vi novinari često kažete ’’a sada minut za kulturu’’ –  došlo je vreme da izvrši taj minut. Na žalost krizom crkavanja, egzistencijalnim i duhovnim frustracijama, nama kultura jeste postala luksuz i taj povratak koji se desio u slučaju JDP-a je za mene dobar znak. Ljudi iz menadžmenta u kulturi nadam se da shvataju da cena karte mora biti pristupačna, jer mi sa ovih prostora ne samo da volimo pozorište nego želimo da zadovoljimo i druge kulturne potrebe. Situacija (prim.autorke: nedostatak novca) u kojoj se nalazimo često to ne dozvoljava. Tako da  sve što se desilo u ovom pozorištu pokazuje da kultura koja je tako dugo tavorila na margini, može da krene u pravcu gde joj je mesto u svakom društvu. Čini se da je to mera  društva, a mi smo to odavno zaboravili.

Iako cinici umeju redove da objasne kao mentalitetsku osobinu, gotovo strast da se hrli ka onom što je jeftino samo zato što je jeftino, Koković insistira da ovo nije taj slučaj. Proširimo sliku – radi se i o odličnom potezu menadžmenta pozorišta! Cena ulaznice je zaista bila prava sitnica – 200 dinara za predstavu na Velikoj sceni. Jugoslovensko dramsko pozorište, objašnjava Koković, je ozbiljna institucija poznata van granica zemlje i čitav menadžment sa umetničkim direktorom Gorčinom Stojanovićem je, čini se, dao jedan novi smer zadovoljavanju kulturnih potreba.

I nisu to  tek takodaske koje život znače – pozorište je, zaključuje Koković, nešto specifično u odnosu na film, recimo, pozorište ima poseban senzibilitet, posebnu osećajnost koja se ljudima nameće i to ne smemo gubiti iz vida.

KONICA MINOLTA DIGITAL CAMERA Bilo bi lepo da se akcija proširi, da adrenalin pokrene i druge gradove i teatre u Srbiji. Kada je o vojvođanskim pozorištima reč, upravnica Subotičkog narodnog pozorišta Ljubica Ristovski, kaže da to nije ni izbliza jednostavno, jer JDP ima ozbiljnog sponzora kakva je Raiffeisen banka  – Pozorišta izvan Beograda bi verovatno učinila istu stvar  da imaju takvog partnera – njima Raiffeisen banka  dotira cenu ulaznica do pune cene. Mi takvih mogućnosti nemamo, kaže Ristovska, sva sedišta velikih banaka su u Beogradu, a pozorišta izvan Beograda ne mogu da stignu do njihovih marketing službi, tako da mi to sebi ne možemo da priuštimo.

Srpsko narodno pozorište ima svoje redovne popuste slična je situacija i u Ujvideki sinhazu i u Bitef teatru u Beogradu – saznajem iz njihovih pr službi – još se ne pokreću akcije poput ove u Jugoslovenskom dramskom, jer su neophodni veliki sponzori da bi priča na taj način funkcionisala.

Najlucidniji je, često stav glumca, jer on ide upravo iz doživljaja situacije, zato poslednju reč u našoj priči ima glumica Aleksandra Pleskonjić koja polazi od činjenice  da ako narod stoji u redu za pozorišne karte znači da mu je pozorište potrebno. Postoje naravno dve države, kaže, oficijelna i realna. Realna država – to je narod  koji od jutra ide od radnje od radnje  da bi u jednoj kupio jeftiniji luk, a tri kilometra dalje ulje. Zašto onda da ne kupii  jeftiniju kartu za pozorište? Ljudima je potrebna hrana, a dobra predstava nije samo zabava već je i hrana. Na ovaj način, građani će bar malo  sačuvati zdravlje od tv lobotomije.

jugodrp2(Dokumentacija JDP) Pogled iz foajea JDP-a 

No, vratimo se našem slučaju – sale u JDP-u  su pune, a uvažavajući kontekst  –  igra se lako i sa žarom, Publika u ovakvim prilikama, uostalom, najinstinktivnije odlučuje da li joj se predstava sviđa ili ne – nema poze, ne mora da se sedi do kraja, a opet, ako je susret pravi može u njemu u potpunosti da se uživa. To je pozorište. Ili, kako je Voja Brajović prokomentarisao čitav slučaj, glumački tačno, citirajući Partibrejkerse ’’nađi nekog da te voli spasi svoj život goli’’. I to vam je pozorište.

Dakle –  proširimo sliku dalje – slučaj sa kartama Jugoslovenskog dramskog je uzburkao tokove koji su se micali ustaljeno, očekivano.Podsetio nas na bitnu stvar da pozorišta nema bez publike, da je neophodno učiniti ga dostupnim, formiranjem pristupačnih cena karata, ali uvek je reč o dvosmernoj komunikaciji – i publici su neophodne predstave koje drže njihovu pažnju koje ih provociraju ili nasmeju, U svakom slučaju da ih na neki od načina uzbude da bi im se vraćali, ili ih preporučivali. Što bi rekao Slobodan Tišma, a to je i životna i pozorišna istina: događaj je ništa doživljaj je sve. Potrebno je i dobrih predstava i pristupačnih cena karata. Potrebno je budno pozorište i budna publika koji su međusobno spremni da podele doživljaj. vaskrsenje teatra, No, o tome su govorili i Arto i posle Bruk, i drugi. Publika tu kombinaciju, očigledno, spremno čeka!

Nataša Gvozdenović

Ključne reči: Jugoslovensko dramsko pozorište, kultura na marginama, jeftine karte

lihttp://jdp.rs/2015/01/21/ostalo-jos-malo-karata-za-februar

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *