Od 2006. kada je  ovaj tekst objavljen u mojoj nedeljnoj kolumni „Žensko oko“ za novosadske novine „Dnevnik“, ništa se nije promenilo, odnosno stanje je mnogo lošije. „Uloga konkubine u tranziciji“. Piše: Bojana Karavidić. Izložba Mire Brtke „Refleksije“ u Muzeju grada Beograda. Foto: Oza Radulović

Nemaš pojma kako se promenio moj klijent od kada se obogatio“, šapuće mi prijateljica pokazujući pokretom glave ka zgodnom muškarcu u lister odelu antracit boje savršenog kroja, sa dva šlicića na leđima sakoa. Posmatram ga i analiziram govor njegovog tela, jer žurka ne obećava posebno zanimljiv razvoj, pa se posvećujem laičkoj socio psiho analizi dotičnog. Zalizana, nauljena „a la Siciliano“, blago loknava, pod svetlima neona teget kosa koja mu prekriva vrat, odaje tipa koji voli nonšalanciju. Obuven je u izglancane bordo cipele blago uzdihnutog vrha, kako već lokalna moda nalaže.

I ja ga znam od pre, novinarski, prisećam se. Kad ima sastanak sa predstavnicima evropskih agencija, muzička pratnja uz obed je gudački kvartet (zahteva „nešto laganije, ne kao na groblju“), kad pregovara sa „punom kao brod“ živinarskom farmom, uz noklice u paprikašu, zvučna pratnja su tamburaši (mada bi radije slušao rokenrol trubače, ali osetljivi Vojvođani mogli bi drugačije da protumače njegovu sklonost ka trubačima), a kad je najsamlji u duši, bez onih sa kojima ugovara biznis, poverljivi menadžer dovode mu ženu guslara (jezičko pitanje: kako glasi ženski rod za imenicu „guslar“) u restoran na obodu Novog Sada u čijem centru bukti ognjište od plastičnih cepanica obasjanih reflektorskom svetlošću u duginim bojama, iako takva vatra ne postoji, zar ne! Sve ovo nagoveštava da nije u pitanju osoba koja meša babe i žabe.

Bio je tih kada je prvi put došao u moju advokatsku kancelariju, kao da ga je bilo sramota što mu dobro ide i što ima para. Ništa nije krio, sve papire je stavi pred mene i rekao – nemam tajni pred vama, kao da ste mi sestra i majka“, priča mi prijateljica. Ubrzo je upoznala i njegovu ženu, prefinjenih, lakih kretnji i skromnu u oblačenju iako im je imovno stanje već tada dozvoljalo skuplji stajling, zatim troje dece jedno drugom do brade (devojčice Una, Mia, Fortuna), pa njegovu majku čempres držanja, Crnogorku zabrađenu crnom maramom nogu kao Katrin Denev koja je pogledom ućutkavala i kanarinca u uglu kancelarije. On je retko dolazio, one češće donoseći fakture, naloge za službena putovanja, kupoprodajne ugovore. Obe žene vozile su auto. Prvo je to bio zeleni Uno, zatim veliki Ševrolet, dok se jednog dana ispred kancelarije nije parkirao džip ledeno sive boje. Nekako od tada, kako mi ona priča, njen klijent više nije prekoračio prag ofisa. Prevazišao je direktnu komunikaciju sa podređenima i njegov izaslanik prenosio je gazdine zahteve. I ženski deo porodice prestao je da dolazi. Postali su Odabrani/Nedokučivi. O praznicima, advokatkinja je dobijala egzotične bukete cveća u kojima je bio skriven parfem, kašmirski šal, srebrna unikatna narukvica… Sve je bilo odmereno, osetilo se da neko srcem bira poklone. Bogatstvo, po nekad, ne može da ukine osećanja. Honorari su joj redovno uplaćivani.

Na jednoj glamuroznoj gradskoj žurci, prijem u čast Nečega ili Nekoga, pojavili su se moja prijateljica – advokatkinja i njen klijent, svako u svom društvu. Na klijentovu mišicu bila je otromboljena devojka otrovno ljubičasto namazanih usana i silikonskih sisa, ispeglane pepeljasto plave kose čiji su nalepljeni veštački, iskrzani krajevi dosezali do polovine uzdignutog dupeta, nataknuta na štikle visine Mont Everesta. On ju je odsutno vukao po dvorani. Imao je čempres držanje svoje majke i blagi osmeh dosade i pogubljenosti svojstvenog onima koji su svojim radom, ali odjednom, došli do bogatstva. „Mogla bih se zakleti da je mislio na svoje blago skriveno od Sveta u tranziciji, svoju Žensku Četvorku Jedinih (majka je u međuvremenu umrla) koja ga budna čeka u vili sa bazenom i ogradom u kojoj je struja“, šapuće mi prijateljica i –  „Nije mi otpozdravio te večeri, iako sam vodila sve njegove račune i znao je da delimo poslovne tajne, da smo Tim. Konkubina je pobedila, jer pravila nalažu da je Ona ulaznica za Klub. Barem u vremenu sadašnjem kada se ne zna ko određuje pravila igre. Ustvari, zna se“.

PROČITAJTE I: izlozba-pedeset-godina-memorijala-umetnika-spomen-zbirka-pavla-beljanskog/, narodno-graditeljstvo-kao-inspiracija-arhiteka/, foto-esej-pas-i-covek/, vikend-prica-niska-bisera/

 

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *