Iz arhive. Žensko oko „Tri gracije“ nastalo je nekoliko meseci pre nego što je ubijen predsednik Vlade Srbije Zoran Đinđić. „…Ko će u tom suženom krugu interesa ma i baciti pogled na tri gracije u najboljim godinama koje se koprcaju u mreži srbijanskog tržišta, pijuckajući aperitiv iz čašica kupljenih na subotnjem novosadskom buvljaku, uz muziku Toma Vejtsa?!…“ Piše/Foto: Bojana Karavidić

Smeštene u udobne karirane fotelje, sedimo nas tri ovlaš obasjane plamičcima sveća koji šire svetlost iz dva okrugla lopta-svećnjaka sa izrezanim različitim oblicima, te je soba obasjana polumesecima, zvezdama, suncima, kružićima. Dodatno osvetljenje je iz sijalica, probija se kroz abažur od pergamenta, pa prostorija deluje ušuškano, kao perina je. Muzika dopire sa gramofona iz 1973. Ploče biramo sve tri, naizmenično. Nad dve pijemo rakiju, treća „Gorki list“ sa limunom i kockom leda. Scena bi se mogla smestiti u kadar iz filma Vudija Alena u Njujorku, iako se u njegovim filmovima uglavnom pije vino.

Naizgled romantična slika.

Mi smo žene u najboljim godinama (koliko li je to?) koje su odlučile da se dobrovoljno odreknu posla u državnom sektoru i da se uhvate u koštac sa izazovima preduzetništva  u Srbiji tj. Novom Sadu odakle smo rodom. Naš biznis, ako se tako može nazvati, jeste mini preduzetništvo, mini je zbog toga što ne računamo na ekstra profit, više su u pitanju neostvarene želje osoba koje ne žele da gube vreme na poslovima „na neodređeno vreme“, u nedokučivim sistematizacijama, beskrajnom kafenisanju za vreme radnog vremena, telefoniranju, ili širenju negativne energije zbog male plate. Nekako istovremeno, odlučile smo da damo otkaz. Nemamo kapital da osnujemo proizvodne pogone, a ipak nas je kopkala ona Đinđićeva „Probudite se! Spavajte kada budete u penziji, sada nema vremena za to“. Izgovorio je to poslanicima u Skupštini Srbije nekoliko meseci pre nego što je ubijen na ulasku kroz najuža, stražnja vrata zgrade Vlade Srbije, na kojima se igrom slučaja video nadzor pokvario baš pred dolazak premijera. Imao je slomljenu nogu, hodao je na štakama!

Jedne večeri sklonile smo se od košave u piceriju sa kariranim stoljnjacima, pre svega smo želele jedna drugu da ohrabrimo u prvim koracima preduzetništva smišljajući kako da budemo vidljivje (čitaj: kako da bolje prodamo ono što proizvodimo). Liberalni kapitalizam u kome živimo zasniva se na tržištu i robi, pa se svi pretvaramo u prodavce, što smo i nas tri – jedna pretvara glinu u upotrebnu keramiku, druga srebro u nakit, treća piše marketinške poruke. Večeras pokušavamo da smislimo zajednički projekat za neki od evropskih fondova. Nismo mi neke sirotice, živimo udobno, porodično u skladu sa mogućnostima i povremeno neplaćenim računima u korist novih cipela, neurotične smo kada stigne izveštaj iz banke, zabrinute kada nam se deca vikendom pokondire, presrećne kada prodamo svaka svoj unikatni proizvod. I ne odustajemo iako nam je manevarski prostor sužen nepripadanjem ni jednoj partiji, ni jednom krugu donosilaca odluka.

Nas tri nemamo problem sa osvajanjem tržišta, problem je što u Srbiji slobodno tržište ne postoji, iako vlastodršci nonstop govore kako podstiču slobodno preduzetništvo. Lažu, možda ga stvaraju za sebe, za nas smrtnike postoji dirigovano slobodno tržište koje su podelili tajkuni i stranke-partije čiji su lideri i članovi njihovih familija u vladi, podelili su ministarstva, niko se nikome ne meša u posao i to je država Srbija na počeku 21. veka – ja tebi policiju, ti meni finansije, ja tebi dijasporu, ti meni zdravstvo. Plemenska Srbija. Zna se koja je čija bolnica, banka, ko je čiji gazda i nadgazda, ko će kome dati hiljade hektara oranica za šaku dolara, ko šta kome treba da plati zauzvrat, fingiraju se javne nabavke, tenderi, privatizacije. Otkuda pare državi? Pa, od svih nameštaljki milionskih vrednosti i besomučnog dranja kože sa leđa građana među kojima smo i nas tri gracije.

Ko će u tom suženom krugu interesa ma i baciti pogled na tri gracije u najboljim godinama koje se koprcaju u mreži srbijanskog tržišta, pijuckajući aperitiv iz čašica kupljenih na subotnjem novosadskom buvljaku, uz muziku Toma Vejtsa?!

On lično. Kada nam doleti kroz širom otvoren prozor!

PROČITAJTE I: savremena-umetnicka-keramika-u-galeriji-u-pirotu/, ilija-basicevic-bosilj-u-tapiserijama-ateljea-61/, nova-knjiga-ranko-bugarski-lingvisticki-memoari/, foto-esej-spokojan-dan/, vikend-prica-ambis/

 

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *