Mesta javnih memorija trebalo bi građane i posetioce Novog Sada da podsete na događaje, pojave i ljude, kako bi naš grad prestao da bude samo naseljen, urbani prostor već i neka vrsta (istorijske) učionice i čitanke na otvorenom. Sve to, naravno, treba izvesti veoma pažljivo, sa dozom mere i visokim osećajem za same događaje, ali i za javni prostor i njegovo mapiranje. Čini se dobar berlinski primer sa pločicama ispred svake kuće, sa imenima u logor odvedenih sugrađana Jevreja u Drugom svetskom ratu. Ali, da li je to moguće u ovom vremenu i današnjem Novom Sadu? Tekst u fokusu, piše:Vladimir Mitrović. Foto: korzoportal

DSCN8275Centar Novog Sada

Pogled na šest novosadskih hramova

 Preko puta novosadske Uspenske crkve, na zapuštenom i neuglednom stajalištu gradskih autobusa, jedinstvena je lokacija, verovatno čak i u svetskim razmerama, gde se u par koraka i sa nekoliko kvadratnih metara može videti šest novosadskih molitvenih hramova različitih konfesija. Ako se okrenete levo, prema severu, ka ulici Jovana Subotića, prvi hram koji je uočljiv je (Slovačka) Evangelistička crkva (1886). Samo nešto niže, preko puta, na ulazu u Miletićevu ulicu je (Rusinska) Grkokatolička crkva Svetog Petra i Pavla (1822), sa lepim, savremenim mozaikom iznad ulaznog portala.

DSCN8274 Grkokatolička crkva Svetog Petra i Pavla

Potom vam pogled direktno pada na velelepnu Uspensku crkvu (1777), jedinstven i jedan od najlepših pravoslavnh gradskih hramova u Vojvodini sa posve netipičnim slikanim programom na visokim svodovima, sa freskama iz ciklusa Hristovih muka, koji je karakterističniji za manastirka zdanja nego za gradske hramove. U Uspenskoj crkvi nalaze se i najstarija javno izložena umetnička dela koja se mogu videti u Novom Sadu – dve italokritske ikone Bogorodine iz 17. veka.

DSCN8277Uspenska crkva

Iza zgrade-bunkera Srpskog narodnog pozorišta izviruje velelepna rimokatolička crkva Sveto Ime Marijino (1895), simpatično i laički poznata pod nazivom katedrala, mada to nije, jer je za rimokatoličku crkvu u Bačkoj centralni, katedralni hram crkva Svete Tereze Avilske u Subotici. Taj niz sjajnih pogleda u polukrug ka novosadskim hramovima zatvara se kompleksom Jevrejske sinagoge (1909) i Reformatorskom crkvom (1865), smeštene na ulazu u ulicu Pap Pavla. Do probijanja nastavka Bulevara Mihajla Pupina s početka šezdesetih godina u tom nizu mogla se videti i nekadašnja malena Jemenska crkva (podignuta 1746, obnovljena 1872, srušena 1963). Takva retka mesta, kao prave urbane i multikofesionalne bisere, bi svakako trebalo na odgovarajući način označiti i obeležiti. Možda sa nekom lakom, stepenišnom konstrukcijom sa koje bi ovaj pogled bio upamćen. Ili, pak, sa jednostavnom, info-tablom.

Obeležje u spomen Jermenske crkve

O nestanku, istorijatu i sadržaju Jermenske crkve, ali i istoriji čitave jermenske zajednice, maestralnu knjigu, koja je pratila isto tako kvalitetni izložbu, napisala je istoričarka umetnosti Muzeja grada Novog Sada dr Ljiljana Lazić (2014) čime je odata dužna pošta novosadskoj jermenskoj zajednici i porušenoj crkvi, koja svakako i nije morala doživeti tu sudbinu. Kao i često kod nas, jedna posvećen i obrazovan stručnjak spasao je obraz čitave lokalne zajednice i donekle ispravio dugogodišnju nepravdu neznanja i zaborava. Posle uklanjanja crkve usledila je neka vrsta urbanističkog “pranja istorije” (danas dosta popularnog) kada su, godinama kasnije, u sklopu uređenje centralnih zona grada temelji porušene crkve bili obeleženi kao prostorni primer urbane memorije a postojali su na istom mestu sve do početka izgradnje današnjeg mastodonta, preko puta Brašovanovog solitera / Glavne novosadske pošte. Čak i ta pomalo naivna želja, ali vredna pažnje, da se obeleže konture nekadašnje crkve, otići će u prošlost kada, za nekoliko godina, budemo kroz nekadašnju crkvu i groblje ulazili u prodamnice brendirane odeće ili u bezlične restorane i raspevane turbo/techno kafiće.

DSCN8287Hačkar, spomenik na mestu gde je bila Jermenska crkva

Jermenske grobne ploče u Dunavskom parku

Ako se uklanjanje Jermenske crkve moglo posmatrati kao odgovarajuća, mada posve nepotrebna, žrtva urbanog razvoja uređenja saobraćajnica u obodu starog novosadskog gradskog jezgra, neosnovano izmeštanje nadgrobnih spomenika koji su se nalazili iza nje, nije moralo da bude rešeno na tako bizaran način. Naime deo spomenika je tih godina iskorišćen za popravku velikog stepeništa prema Petrovaradinskoj tvrđavi kao i na još nekim gradskim lokacijama. Kada prolazimo Dunavskim parkom, verovatno nismo ni svesni da na nekim mestima hodamo po istim tim nadgrobnim pločama / spomenicima izmeštenim sa lokacije jermenskog groblja iza crkve, u vreme njenog uklanjanja, bezrazložno postavljene na krajevima pešačkih staza najstarijeg gradskog parka. Možda to u tom vremenu nije izgledalo nešto posebno strašno zbog činjenice da se radi o kvalitetom crvenkastom i sivom kamenu peščaru, ali danas, posle više od pola veka, čini se da su nam u prošlosti neke stvari izgledale bezazlene a sada to, ipak, nikako nisu. Lično, u svakodnevnim prolascima kroz Dunavskim parkom, uvek ih preskočim ili zaobiđem, uz bolno podsećanje gde su se nalazili i zašto su uopšte postavljene u jednom istorijskom parku. Dakle,teipakmalobrojne spomeničke ploče treba izmestiti iz parka.
DSCN8265

 Dunavski park, delovi nadgrobnih ploča sa razrušenog Jermenskog groblja

Bez urbanog obeležja apokaliptične zime ’42

 Malo je srpskih, jevrejskih i romskih novosadskih porodica kojima neko blizak nije stradao u ozloglašenoj Raciji, pa je tako taj zločin opravdano ostao duboko urezan u svest svim građanima Novog Sada do današnjih dana. Isto važi i za čitav deo Bačke na kome se desio taj stravični zločin. Na sredini Miletićeve ulice, u blizini ugla sa Trifkovićevim trgom, nastalo je nekoliko najužasnijih fotografija iz Racije januara 1942. godine, na kojima se vide mađarski okupacioni vojnici, kako skoro nemarno, prolaze pa i poziraju ispred niza leševa poređanih uz fasade obližnjih kuća. Bezizražajna lica vojnika, na nekim od tih fotografija prerastaju u neki sumanuti osmeh. Vrhunac ove sablasne serije fotografija je ona na kojoj vojnici pljačkaju leševe. Tih nekoliko potresnih pa i sablasnih fotografija (pakla) ostaju u dubokom sećanju posmatrača samo po jednom viđenju i nemoguće ih je zaboraviti.

DSCN8270Miletićeva ulica danas

Mada je takvih apokaliptičnih mesta bilo posvuda u gradu – na kraju Dunavske ulice, na obali Dunava, u ulicama Temerinskoj i Futoškoj, na Podbari… – trebalo bi na odgovarajući način, javno i memorijalno, obeležiti, bez obzira na spomenik na Keju Žrtava racije na obali Dunava koji simbolično “pamti” te surove zimske događaje. Čini se dobar berlinski primer sa pločicama ispred svake kuće, sa imenima u logor odvedenih sugrađana Jevreja. Ali, da li je to moguće u ovom vremenu i današnjem Novom Sadu?

PROČITAJTE I: novi-sad-prodaja-lica-gradapucanj-u-samoposluzi-duh-sonje-marinkovic-na-novosadskoj-grbavicifoto-esej-jutarnje-nebo-nad-novim-sadomspomenici-u-javnom-prostoru-gde-je-dositejevo-mestoizlozba-sezdesete-u-hrvatskoj-mit-i-stvarnost,

 

 

By admin

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *