Gordana Stojaković istražila je čari/zamke/nepostojanje književnog prevođenja fokusirajući se na govorni jezik mađarske nacionalne zajednice u Vojvodini. “…Konstatujem da postoji značajna produkcija književnih dela na mađarskom jeziku koja nastaju u Vojvodini, a koja ostaju nepoznata široj publici jer se ne prevode na srpski jezik…“. Tekst je napisala 2014. godine, ali kao da ga je napisala 2020.  Ilustracije: Kaća Lazukić Ljubinković

Kada kažemo prevod književnih dela sa mađarskog na srpski jezik, tada se najpre setimo Save Babića i njegovog strasnog, posveċeničkog prevodilačkog rada. Verujem da delim mišljenje mnogih poznavalaca savremene književnosti da je za vrednost, lepotu i lekovitost dela Bele Hamvaša, izdatog na srpskom jeziku, zaslužan prevodilački dar Save Babiža. Postoji još jedan prevodilački poduhvat sa mađarskog na srpski jezik, čiji je rezultat meni draga zbirka novela Šest jutara ruža i druge novele majstora mađarske pripovetke  koju je sastavio Janoš Herceg (Herceg János), a izdao Izdavački zavod „Forum“ iz Novog Sada 1953. Prevod novela su pisali: Kalman Miksat, Šandor Brodi, Ištvan Temerkenj, Ferenc Molnar, Đula Krudi, Žigmond Moric, Margit Kafka, Mihalj Babič, Deže Kostolanji, Joži Jene Teršanski, Šandor Hunjadi, Aron Tamaši, Janoš Kodolanji, Šandor Marai i Andor Endre Geleri, a preveli Lidija Dmitrijev, Aleksandar Tišma i Đura Ruškuc. I tu prestaje moje formalno poznavanje istorije prevodilaštva dela mađarskih pisaca na srpski jezik koje podrazumeva savremena kritika, osvrt, čak crtica o  književnim prilikama nekada i sada. Razmišljam na osnovu intuicije koja mi govori da je nešto nama vrlo blisko propušteno u traganju za dalekim svetovima. Konstatujem da postoji značajna produkcija književnih dela na mađarskom jeziku koja nastaju u Vojvodini, a koja ostaju nepoznata široj publici jer se ne prevode na srpski jezik. Dovoljno je pogledati izdanja novosadske izdavačke kuċe “Forum” i shvatiti da ne postoji fond iz koga bi se kontinuirano finansirali prevodi književnih radova na mađarskom jeziku što bi omogućilo da dela mnogih vojvođanskih autora budu dostupna i u prevodu na srpski jezik.

Govorim iz perspektive novosadske svakodnevice u kojoj postoji jedna sjajna tačka – Novosadsko pozorište (Újvidéki Színház), za mene trenutno najživlje, najkreativnije i u svakom smislu najsavremenije među ovdašnjim pozorištima, a verujem i mnogo šire. Predstave se igraju na mađarskom jeziku, ali gotovo sve su rađene tako da postoji prevod na srpski jezik na način da se ne siromaši njen umetnički, niti bilo koji drugi nivo. Ansambl Novosadskog pozorišta je na poslednjem, 59. Sterijinom pozorju dobio Prvu nagradu za najbolju predstavu „Neoplanta” rađenu prema romanu vojvođanskog autora, Lasla Vegela (Végel László). Drama govori o sadašnjem vremenu multinacionalnih tenzija, o odnosu prema manjinama u svakodnevnom životu, o tome koliko je zaista ovaj grad prostor multikulturne stvarnosti, a koliko fikcije koja teži da uvede  pretencioznu sliku međuetničke tolerancije. Da nije postao temelj pozorišnog događaja na nacionalnom planu pitanje je da li bi roman Lasla Vegela, kao i mnoga druga dela, ostao u zatvorenom krugu, van dominantnog književnog prostora. Govorim o istoriji svakodnevnog żivota Novog Sada, o prostoru u kome se dešava sve, pa i književnost. U Novom Sadu je jedno vreme żivela knjiżevnica Eržebet Berček (Erzsébet Börcsök), autorka prvog romana na mađarskom jeziku objavljenog u Jugoslaviji. Bio je to roman Beskrajni zid (A végtelen fal, 1933)… U njen književni opus spadaju novele, autobiografski roman kao i mnogobrojni eseji i članci objavljeni u svim značajnim novinama i časopisima na mađarskom jeziku…  Poslednji roman, Šari (Sári) objavljen je posle smrti Erżebet Berček (1971). Njen književni rad je najpre bio shvaćen i analiziran u kontekstu književne produkcije pristalica tzv „couleur locale“ nastale unutar intelektualnog kruga koji je tridesetih godina 20. veka okupio Kornel Senteleki (Szenteleky Kornél). Delo Eržebet Berček nije prevođeno na srpski jezik sve dok  se unutar Ženskih studije i istrażivanja (Novi Sad),  ne bez delotvorne podrške Svenke Savić, nije odlučilo drugačije. Autobiografski roman „Ester“ čiji je drugi deo Eržebet Berček napisala gotovo trideset godina posle prvog, objavljen je na srpskom jeziku u Novom Sadu 2002. kao zajedničko izdanje Izdavačkog zavoda “Foruma” i Futura publikacija… Roman je na srpski jezik prevela Lidija Dmitrijev. I kao to obično biva „Ester“ je (ovog puta na srpskom jeziku) dobila jedan novi, pomalo neočekivani żivot. Sa feminističkih pozicija bilo je interesantno istražiti uzroke tridesetogošnjeg ćutanja o temi sopstvenog života i uporediti ih sa savremenim tumačenjem književne kritike koje je u recenziji dala dr Eva Hoža. Roman je zatim dobio još jedno čitanje objavljeno kao deo master rada Petre Jarret- Bakos Border-Novel or Bordered Novel: A Feminist reading of Erzsébet Börcsök’s Eszter (Budapest 2010). Lidija Dmitrijev je za prevod romana „Ester“ na srpski jezik dobila je 2002. književnu nagradu „Kornel Senteleki“ (Szenteleky Kornél Irodalmi Díj) za izvanredno dostignuće, umetničko stvaranje, delatnost, značajan organizacioni rad ili popularizovanje jugoslovenske mađarske književnosti.

Rożu Jodal (Jodal Rozsa) (1939), kċerku Erżebet Berček, sam upoznala tokom istraživanja u vezi sa književnom i životnom pričom Eržebet Berček. Roża Jodal je književnica. Novi Sad je za nju poprište svakodnevnog života, ali i prostor i inspiracija za književni rad. Književni opus Rože Jodal čine novele, romani, radio drame, monodrame, parodije, književne i pozorišne kritike, a posebno mesto zauzimaju književni radovi namenjeni deci: priče, romani i radio bajke. Može se slobodno reći da su generacije Vojvođana, kojima je mađarski jezik maternji, odrastali uz njene priče, romane i radio bajke za šta je inspiraciju crpela iz ličnog iskustva, odgajajuċi sinove Belu i Kalmana. I pored toga što je afirmisana autorka književnih radova za decu Roža Jodal nikada nije učestvovala na Zmajevim dečjim igrama koje se u Novom Sadu dešavaju u kontinuitetu dužem od pola veka. Njene priče za decu,  radio-igre i odlomci romana itd. objavljeni su u raznim antologijama na mađarskom i na srpskom jeziku, zatim u listovima na mađarskom, srpskom, rusinskom i rumunskom jeziku, a radio-igre, za decu,  među kojima je i nagrađena  “Az A/5-ös épület titka” (1969),  izvođene su na mađarskom, srpskom, slovačkom, rumunskom, rusinskom i makedonskom jeziku. Do sada su njene knjige objavljene samo na mađarskom jeziku… Nagrađivana je… Kritika o  junakinjama novela Rože Jodal u zbirkama novela Stigma ( 2005) i Kosssssava (2010) beleži da se radi o mladim, sredovečnim i starim ženama koje sa dubokim entuzijazmom svedoče  o sopstvenim sudbinama kao i o sudbini okoline koja je na prvi pogled Vojvodina. U pričama i novelama Rože Jodal kritičar Fekete J. József  (Fekete J. Jožef) susreće tešku, ratnu prošlost i blisku sadašnjost Banata i Bačke kao večnog mesta gde se sapliću, kolju, a ponekad ispomažu i vole razni narodi, partije, htenja, vere i tradicije. Događaji u novelama Rože Jodal za Feketea mahom počinju realističkim, mirnim tonom, ali ubrzo poprimaju jedan uzburkani „solo“ i prelaze u surovo realitičke i expresionističke vode, te njihova poruka biva opštečovečanska. Novele Rože Jodal, kako piše Fekete, govore o Zlu sa kojim se ljudi stalno susreću i bore, a završeci tih priča često se gube u transcendentnom, pa se ponekad njene novele, zbog tih čudnih završrtaka, mogu nazvati i skaskama za odrasle. Novela „Kosssssava” iz istoimene zbirke novela prevedena je na srpski jezik i objavljena u književnom časopisu Društva književnika Vojvodine, Zlatna greda br. 113-114. (Novi Sad 2011: 42-46) . Bio je to poduhvat bez računice i interesa nastao kao ad hoc inicijaiva žena okupljenih oko sada veċ ugašenih novosadskih Ženskih studija i istraživanja, iz potrebe da upoznamo, shvatimo, osetimo nama tako blisko, a po jeziku daleko prostranstvo jednog književnog mikrokosmosa. Prevela je Lidijaa Dmitrijev.

Kalman Jodal (Jódal Kálmán, 1967) je sin Rože Jodal i unuk Eržebet Berček. On je Novosađanin po rođenju, školovanju, stalnoj adresi…  Kalman Jodal je piše kratku prozu, novele, radio-igre i likovne kritike, prevodi sa srpskog na mađarski jezik, njegovi književni radovi objavljuju se na srednjeevropskom prostoru…  Objavio je dve knjige i obe su nagrađene: Bakancs és fal (Cokule i zid), zbirka kratkih proza i radio-igara (Forum, Novom Sad, 1994) – nagrada „Šinko Ervin“ (Sinkó-díj), i Agressiva (Agresiva), zbirka novela, kratkih proza i radio-igara (Forum, Novi Sad, 2010) – nagrada „Sirmai Karolj(Szirmai Károly Irodalmi Díj)… Kritika nije štedela pohvale za književno delo Kalmana Jodala. Tako  Ferenc Kontra (Kontra Ferenc) smatra da je stil jedinstven u vojvođanskoj književnosti i da u njegovoj prozi treba ceniti ne samo gest pobune, nego i originalnu artikulaciju, jedinstven neukrašen, suv, otuđen stil, koji se ne može porediti ni sa jednim drugim savremenim književnim stilom, jer između ostalog neočekivanim videoklipovima i hrabrim „šnitovima” snažno i neočekivano utiče na čitaoce… Janoš Banjai (Bányai János)  smatra da je jezik u delima Kalmana Jodala preuzet iz sveta filma, kompjutera, garfita, halucinacija i govora tela, nadasve iz osobnim nabojem pretopljenih stranih citata, a Oskar Roginer (Roginer Oszkár) piše da se u tekstovima vide prekomernosti transcedentalnosti, transesksualnosti, transnacionalnosti, ostaci jugoslovenske mitološke prošlosti i višedecenijsko iskustvo popkulture… što sve zajedno otvara put ka jugoslovenskim alternativama osamdesetih i devedesetih kao večnom mestu drugosti u koje je jedino bilo moguće učitati sadašnjost.

Lidija Dmitrijev (1922) predstavlja Novi Sad nekad i sad. Nekad se u Novom Sadu i u špecerajskim radnjama govorilo srpski, mađarski i nemački. Sada su sasvim druga vremena, a ona prethodna zadržana su u Lidijinom sećanju i jezicima koje govori: srpski, nemački, mađarski, ruski, francuski i engleski. Ona je radni vek provela u Pedagoškom zavodu Vojvodine starajući se o kvalitetu nastave stranih jezika u Vojvodini. Ako izuzmemo publikacije koje je pisala u vezi sa metodologijom nastave stranih jezika u vojvođanskim školama, onda u registru Biblioteke Matice srpske nalazimo podatke o desetinama knjiga raznovrsne tematike koje je prevela samostalno ili u saradnji…   Lidije Dmitrijev i njena koleginica iz Segedina, Meta Seleši (Szölössy Meta), profesorka ruskog i nemačkog jezika su napravile interesantan prevodilački opit koji je pokazao da prevođenje sa mađarskog jezika zahteva više od znanja jezika. Budući da mađarski i srpski jezik govore od detinjstva dogovorile su se da napišu sve glagole koji znače hodanje u srpskom (Lidija) i mađarskom jeziku (Meta) i da rezultate uporede. Cilj je bio da utvrde da li svaki od glagola iz sakupljenog registra o hodanju ima u drugom jeziku jedan izraz istog značenja ili se jedna reč iz pomenutog registra u drugom jeziku mora prevesti sa više reči. Rezultat je bio taj da je u mađarskom jeziku postoji glagol koji označava kretanje zaljubljenog para (andalog) koji ne postoji kao jedna reč u srpskom jeziku. Jezik u kome postoji jedan izraz koji opisuje hod zaljubljenog para s jedne strane pokazuje razvijenost, lepotu i punoću mađarskog jezika u svakodnevnom životu, a s druge strane demonstrira specifičnosti, pa i težinu prevođenja sa mađarskog jezika.

Od Kalmana Jodala sam naučila da je identitet pisca u jeziku i da moćno-bogati svet maternjeg jezika nije uvek  moguće prevesti na drugi jezik, makar se radilo o jeziku koji se takođe govori od detinjstva. Razlika može biti od nekoliko registara nijansi, značenja, osećanja do razlike u dijalektima koja u knjiżevnom delu może imati mnoga značenja veċ tradicionalno upisana u opšte znanje. Od Lidije Dmitrijev sam naučila i da odličan poznavalac (stranog) jezika nije nužno i dobar prevodilac jer je potreban i dar koji bi najpre mogli da opišemo kao kreativnost koju poseduju i pisci. Ali ni to nije dovoljno. Lidija Dmitrijev nije mogla da prevodi tekstove Kalmana Jodala na srpski jezik jer se radi o savremenom izrazu koji zahteva preodioca sličnog senzibiliteta. Između životnih početaka Lidije Dmitrijev i Kalmana Jodala prošao je šezdesetpetogidišnji period u kome su se smenjivale države, službeni jezici, društveno-politički sistemi, vladajuċe i avangardne estetike… pa je ponekad logično i potrebno da prevodilac prema sopstvenom unutarnjem sudu izabere pisca. Pisati na jeziku manjine unutar sasvim različitog jezičkog korpusa sada i ovde znači biti na margini ili čak biti nevidljiv za arbitre književne vrednosti od kojih zavisi da li ċe neko delo biti (prevedno i) objavljeno na jeziku većine. Književni opus tri generacije novosadskih stvaralaca u porodici Berček-Jodal dokazuje ovu tezu. Ali, kao što svedoči znanje i iskustvo Lidije Dmitrijev i prevodilaštvo je kreativna i lična priča koju treba podržati koliko i književno stvaralaštvo.

U književnosti na mađarskom jeziku u Vojvodini postojao je i drugačiji plan. Tokom šezdesetih godina prošlog veka u socijalističkoj Jugoslaviji izdavačka kuća “Forum” je imala edicije “Mađarska književnost u srpskohrvatskom prevodu” i “Dvojezično izdanje na mađarskom i srpskohrvatskom jeziku“. Čini se da je nestankom ovih edicija i smrću Janoša Borbelja (János Borbély), čoveka koji je preveo pedeset knjiga sa srpsko(hrvatskog) na mađarski jezik zauvek nestalo doba prožimanja i književne razmene. Sada ne postoji  plan koji bi u kontinuitetu prevodom na srpski jezik podržavao književnu produkcijuvojvođanskih pisaca koji pišu na maternjem, mađarskom jeziku. Dokaz je tri generacije dugo prećutkivanje književnog fenomena Berček-Jodal. Ako uvedemo kriterijum književne vrednosti kao osnovu za prevod, onda se u vezi sa književnim radovima Kalmana Jodala i Rože Jodal možemo zapitati čemu služe književne nagrade? Ako je kriterijum isključivo dobit izdavača, onda  književnost kao vrhunska civilizacijska tekovina nema smisla. Ovde treba postaviti i pitanje šta zaista jeste multikulturalnost Vojvodine? Da li je to samo ključna reč u političkim govorima i EU projektima ili je možda taj projekat napušten uvođenjem novog koncepta najavljenog (a možda) i realizovanog samo kroz reč – interkulturalnost? Sudeći prema tri generacije dugoj književnoj tradiciji u porodici Berček-Jodal ipak, u svakodnevnom żivotu živimo u koncentričnim krugovima koji se tek tu i tamo dodiruju.

Oprema teksta korzoportal

PROČITAJTE I: vikend-prica-onaj-iznutrako-je-lidija-dejvisintervju-laslo-vegellaslo-darvasi-prvi-laureat-nagrade-aleksandar-tisma/

 

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *