Pločnik je arheološko nalazište u Toplici, naselje Vinčanske kulture koja je krajem VI i početkom V milenijuma stare ere zahvatala područje današnje Srbije, istočne Bosne, severne Makedonije, zapadne Bugarske, jugozapadne Rumunije i južne Mađarske. Jedna geografija, narod koji živi na sličan način. Pločnik je neolitski lokalitet koji danas ponovo počinje da živi za savremene posetioce. Narodni muzej Toplice i AD Planinka se istinski trude da gostima pokažu delić saznanja arheologa i istraživača o neolitu, na licu mesta. O tome u okviru projekta „Nepokretno nasleđe u Srbiji“.

FOTO 1 Pločnik, veče pod bakljama

Pločnik, veče pod bakljama

 Istraživanja

Arheološko nalazište Pločnik je otkriveno daleke 1927. godine, prilikom kopanja useka za železničku prugu Niš-Kuršumlija, na 47. kilometru, idući od Niša na zapad. Tom prilikom je otkrivena znatna količina arheološkog materijala: ulomaka posuda od pečene zemlje, kamenih alatki, statueta, bakarnih alatki… Četiri sanduka arheološkog materijala je Uprava železnica poslala Narodnom muzeju u Beogradu i, kako se radilo o izuzetno zanimljivom nalazu, već sledeće godine je Miodrag Grbić, arheolog, obavio prva zaštitna istraživanja na lokalitetu. Ono što je Grbić otkrio i objavio u knjizi na nemačkom jeziku, pozicioniralo je Pločnik među najznačajnije praistorijske lokalitete na arheološkoj mapi Evrope i tako je do danas.

FOTO 2 Pločnik, rekonstruisano neolitsko naselje

Pločnik, rekonstruisano neolitsko naselje

Pločnik pripada Vinčanskoj kulturi, mlađem neolitu i mlađa faza ove kulture je po njemu nazvana Vinča-Pločnik, za razliku od starije, Vinča- Tordoš.

Šezdesetih godina prošloga veka iskopavanja je tokom desetak godina vodila Blaženka Stalio iz Narodnog muzeja Beograd. Otkriven je sjajan arheološki materijal koji je potvrdio značaj nalazišta. Ono što je Pločnik činilo drugačijim od klasičnih neolitskih nalazišta jeste velika količina bakarnih artefakata-masivnih alatki i nekoliko divnih komada nakita nađenih na terenu. Smatralo se da su to ostave, ukopi iz kasnijih vremena (?)…

FOTO 3 Neolitsko posuđe

Neolitsko posuđe

Poslednja kampanja istraživanja započeta 1996, koju su vodili Dušan Šljivar (Narodni muzej Beograd) i Julka Kuzmanović-Cvetković (Narodni muzej Toplice), pod budnim okom akademika Borislava Jovanovića, imala je za cilj da razjasni metalurški aspekt Pločnika i da potvrdi početke metalurgije u Vinčanskoj kulturi. Nalazi dleta na podovima kuća, delovi instalacija za topljenje i delovi peći su nas uverili da su počeci metalurgije bakra zaista tu, u Pločniku, u Srbiji. Na lokalitetu Belovode kraj Petrovca na Mlavi (nalazištu iste starosti i iste kulture) je otkrivena bakarna zgura i koleginica Miljana Radivojević je na UKL univerzitetu u Londonu obavila potrebne analize koje su nas učvrstile u uverenju da zaista imamo najstariju metalurgiju u ovom delu sveta.

Konačno, 2012. je započet trogodišnji projekat “Metalurgija u Evroaziji: evolucija, organizacija i korišćenje ranog metala na Balkanu” finansiran od strane AHRC organizacije iz Velike Britanije. Narodnom muzeju iz Beograda i Narodnom muzeju Toplice pridružio se internacionalni tim UKL univerziteta iz Londona pod rukovodstvom Tila Rerena. Impresivni rezultati će uskoro biti objavljeni i publikaciju očekujemo do kraja 2016. kad će čitav svet moći da se upozna s rezultatima istraživanja.

Šta zapravo znamo o Pločniku?

Posle gotovo 90 godina od otkrića Pločnika, posle ozbiljnih arheoloških istraživanja, još uvek je više pitanja nego odgovora. Kamen i glina su bili očigledno lako dostupni materijali. Od kamena su izrađivane sekire najrazličitijih oblika, dleta, od kremena su rađeni nožići za sečenje, strugači, od gline posude najrazličitijih oblika, od prilično grubih posuda za kuvanje i skladištenje hrane, do najfinijih, visoko poliranih posuda za iznošenje hrane na trpezu. Od gline su izrađivali i prelepe statuete od kojih neke predstavljaju izuzetne umetničke radove.

FOTO 4 Kamena sekira, bakarno dleto

Kamena sekira, bakarno dleto

Stanovnici Pločnika su naučili da tope rudu bakra i liju masivne alatke, naučili su da kontrolišu vatru.

Fascinantno je kako su ovladali različitim veštinama i kako su, na neki način, zagospodarili prirodom. Naučili su da uzgajaju žitarice, pripitomili su životinje, mogli su da žive u naseljima koja traju jer nisu morali da neprestano jure hranu. Mogli su da žive u nadzemnim kućama, da obeduju za trpezom koja i jeste tekovina neolita, da imaju više dece koju su mogli da prehrane. Naučili su kako da od rude bakra istope metal i naprave alatke što je bila istinska tehnološka revolucija, započelo je metalno doba u kome i danas živimo, bakar je svuda oko nas. Istraživanja su pokazala da je to bila napredna civilizacija koja je prošla kroz “neolitsku revoluciju”.

Ono što ne znamo je, recimo, kako su izgledali stanovnici Pločnika. Još uvek nije pronađena ni jedna nekropola, malo ih je otkrivenih i na području Srbije. Možda figurine koje su izrađivali predstavljaju zapravo stanovnice i, znatno ređe, stanovnike Pločnika. Modelovane su mlade i vitke devojke u mini suknjama, neke od njih imaju tetovaže, bojena lica, duge haljine, na osnovu čega zaključujemo da su želeli da izgledaju lepo, da su Vinčanke “terale modu”. Kad je 2008. godine Gorica Pejaković, po statuetama, napravila odeću od kože i lana, u njoj su devojke zaličile na današnje.

FOTO 5 Anđelija, devojka sa dred frizurom

Anđelija, devojka sa dred frizurom

Kako predstaviti neolit, ne samo predmete, kao dočarati život u neolitu?

Arheološko nalazište živi tokom istraživanja, znatiželjnici su u prilici da vide ono što se pronalazi i o čemu se, u poslednje vreme, glasno govori u medijima. A kad se kampanja završi, materijal ide u muzeje, na obradu, sonde se zatrpaju, lokaliteti se ponovo pretvaraju u livade i njive, gde se na površini pronađe tek po koji fragment keramičkih posuda. Kad i dospeju u muzejske vitrine, predmeti su uglavnom izloženi bez konteksta tako da je teško predstaviti čemu služe, šta predstavljaju.

Kad je u pitanju Pločnik, u Narodnom muzeju Toplice je početkom ovoga veka krenula inicijativa da se na samom lokalitetu formira muzej, za početak u napuštenoj zgradi železničke stanice. Potrajalo je od prvih koraka do početka realizacije. Najpre je od “Železnica Srbije” iznajmljena napuštena zgrada, “dvojna stražara” u kojoj su nekad stanovali železničari. Potom je godine 2009. započeto raščišćavanje terena oko zgrade, a na livadi, kraj nadvožnjaka, tamo gde su otkrivani prvi nalazi, obnovljeno malo neolitsko naselje sa replikama pet kuća. Izvukli smo neolit na površinu i pokušali da ga oživimo. Naš projekat se zove “Pločnik-prošlost uživo”, autor projekta je Julka Kuzmanović Cvetković, glavni arhitekta i nadzornik radova je Milan Radovanović, u tom momentu tek svršeni student arhitekture, građevinski projekat potpisuje Bojana Vukadinović. Od samog početka realizacije, partner Muzeju Toplice je bila AD “Planinka”, firma koja se bavi turizmom u Toplici i čije je rukovodstvo u startu umelo da prepozna značaj i turistički potencijal ideje.

FOTO 6 Unutrašnjost neolitske kuće

Unutrašnjost neolitske kuće

Postojala su rekonstruisana neolitska naselja u okruženju, u Tuzli, kraj Skoplja naselje Tumba Madžari, kraj Ohridskog jezera u Zalivu kostiju su rekonstruisane sojenice. Mi smo želeli isto to, samo malo dugačije, živ muzej u kome nije prvo upozorenje: govori tiho i ne pipaj ništa! Mi smo želeli da posetilac koji prođe kroz kapiju uđe u neolit.

Svaka od naših kuća je dobila posebnu namenu. Sve su, naravno, rađene od pletera s konstrukcijom od drvenih greda, oblepljene blatom i pokrivene trskom, potpuno prirodno i autentično-svi materijali su iz neposrednog okruženja. Ali su u kuće smešteni stanari koji se bave različitim zanatima. Tako u kući tkalje Razumenke (imena su naravno savremena) stoji replika neolitskog razboja na kome se tka, ima tamo i neoprane i oprane i ispredene vune, ima i kučine, trebalo bi i lana. U neolitu se itekako tkalo, nalaženi su otisci tkanina na keramici, vide se predstave tananih bluza i haljina na figurinama.

Keramičarka Vesna izrađuje posude od gline, suši ih ispred kuće i peče na otvorenom ognjištu u dvorištu. U kući ima rekonstruisanu kalotastu peć u kojoj može da peče hleb, taj hleb od celog zrna žita nudimo posetiocima. Naši gosti mogu da pomognu u mlevenju žita na kamenom žrvnju, da mese zajedno s nama, da osete miris tek pečenog hleba. Mogu i da uzmu komad gline i pokušaju da naprave posudu, onako kako je rađeno i pre 7000 godina, bez grnčarskog vitla. Majstor Radiša je zadužen za izradu alatki, kovač Radivoje kontroliše proizvodnju metala.

OLYMPUS DIGITAL CAMERA
Deca prave hleb

Zadruga je najveća kuća u kojoj se odvija društveni život, sedeljke, diskusije.

Postoji, naravno, mala klasična postavka sa istorijatom istraživanja, za one koji vole da znaju sve.

Ono što je svakako najzanimljivije u Pločniku jeste topljenje rude. Od kako smo 2013. u okviru istraživanja s britanskim (internacionalnim) timom izveli eksperiment topljenja a koji je dizajnirala koleginica Miljana Radivojević, tada sa UKL univerziteta London, kojim smo dokazali i pokazali kako se u neolitu topila ruda, eksperiment možemo da izvedemo za i posetioce, a oni čak mogu da učestvuju u tom magičnom činu.

FOTO 8 Topljenje rude, eksperiment sproveden septembra 2013.

Topljenje rude, eksperiment sproveden u septembru 2013.

Ruda se topi u malim jamama oblepljenim glinom, na vatri od drva i ćumura, uz konstantno dodavanje vazduha. U praistoriji su za to korišćene duge cevi od zove sa oblogom od gline na krajevima, kako se duvaljka ne bi zapalila. Uz vatru je obično šest “duvača” duvaju jedan po jedan a ritam određuje bubnjar. To je u praistoriji bio magični čin pretvaranja tirkizno plave rude malahita u sjajne kapljice bakra, praćen igrom i pesmom. Topljenje je pogotovo lepo noću jer tokom procesa bakarna ruda ispušta plave pare. To je nezaboravno iskustvo posetiocima koji probaju “duvanje”.

FOTO 9 Topljenje noću

Topljenje rude noću

Zaključak

Danas u Pločniku možemo da vidimo jednostavnost i sklad. Ljudi su u neolitu živeli u skromnim uslovima a radili sjajne, za nas neverovatne stvari, imali izuzetna otkrića. Živeli su u saglasju s prirodom, uzimali koliko im je potrebno. Imali su porodicu, vodili računa o deci koju su mogli da ishrane. Putovali su, svakako, menjali stvari koje proizvode za neke druge, koje su im potrebne a nije ih bilo u okruženju. Bili su radoznali, tragali su za novim i nepoznatim. U jednom momentu je neolitska idila mirnoga života, bez ratovanja, prekinuta. Došli su divljaci, odnekuda, Pločnik je spaljen i na podovima kuća je ostalo ono što nisu mogli da ponesu sa sobom. Zahvaljujući tim ostacima, slika o neolitu postaje sve jasnija, posle svake sezone istraživanja.

Julka Kuzmanović Cvetković,  arheolog u Narodnom muzeju Toplice – Prokuplje

PROČITAJTE OSTALE TEKSTOVE U OKVIRU PROJEKTA: vladimir-stojanovic-odzaci-industrijsko-nasledeivan-stevovic-romanticarska-obnova-nacionalne-umetnostijelena-erdeljan-stecci-otkrivanje-zaboravljene-bastinebojan-kojicic-velikobeckerecka-stedionica-obnovaviktorija-aladzic-raskosna-arhitektura-ferenc-rajhlkulturno-naslede-i-urbana-kultura

 

 

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *