U zagrebačkom Muzeju za umjetnost i obrt 26. aprila 2018. otvorena je dugo osmišljavana, velika izložba „Šezdesete u Hrvatskoj – Mit i stvarnost“. Više od hiljadu artefakata iz perioda 1958-1971. odnose se na Hrvatsku (tada u Jugoslaviji) i na njen društveno-kulturni milje, izloženo je na 1.400 kvadratnih metara muzejskog prostora. Idejni tvorac izložbe je profesor Zvonko Maković, uz tim autora i dizajnera postavke i vizualnog identiteta Nikolu Radeljkovića, Ivane Borovnjak i Maše Poljanec. Tekst je Predgovor Zvonka Makovića koji je ustupio korzoportalu, a nalazi se u obimnom pratećem katalogu izložbe na 400 strana. Fotografije: Lična arhiva Z. Maković / Muzej za umjetnost i obrt
Zvonko Maković, otvaranje izložbe
U jesen 2004. održana je u Domu Hrvatskog društva likovnih umjetnika u Zagrebu izložba Pedesete u Hrvatskoj koju sam osmislio te povjerio nekolicini stručnjaka da zajedno sa mnom obrade pojedine njezine segmente. Bio je to presjek i nova interpretacija jednoga važnog razdoblja u kojemu je naša zemlja, unutar veće državne zajednice, stvarala svoje društvene, gospodarske i kulturne strategije. Cilj je izložbe bio zahvatiti što širi spektar događanja kako bi se to prijelomno razdoblje novije povijesti moglo bolje razumjeti i vrednovati. Međutim, vidjelo se kako su pedesete godine tek uvod u desetljeće u kojemu će se do kraja razviti svi oni važni ciljevi koji su tada zacrtani i počeli se dobro artikulirati. Radeći na toj izložbi započeo sam razmišljati o dolazećem periodu, šezdesetim godinama koje su mi iz mnogo razloga bile većim izazovom, budući su tada u praksi zaživjele mnoge pozitivne ideje koje su definirane tijekom prvih desetak i više poratnih godina, u vremenu potpuno novoga političkoga, društvenoga, gospodarskoga i kulturnoga poretka u kojemu se našla naša zemlja. Naravno da je Hrvatsku trebalo vidjeti kao sastavni dio veće zajednice, kao republiku koja je dijelila ključne strateške ciljeve s federacijom kojoj je pripadala. Međutim, Hrvatska je, kao i sve druge republike, imala i svoje specifičnosti koje će osobito doći do izražaja baš u šezdesetima, a osobito nakon 1966. i smjene Aleksandra Rankovića, uz Tita najmoćnijega političara tadašnje Jugoslavije. Micanjem toga šefa policije dolazi do jačanja federalizacije u zemlji, štoviše u Hrvatskoj se teži znatno većoj autonomiji saveznih jedinica, nekom obliku konfederativnoga ustroja što će doći do izražaja na samom kraju šezdesetih i osobito 1970. i 1971. Teži se i smekšavanju jednostranačja, pa se unutar same partije javljaju ideje o transformaciji krutoga jednopartijskoga sustava, a javljaju se i paralelne opcije jasnih političkih namjera. Tu reformatorsku liniju unutar Saveza komunista Hrvatske predvode Miko Tripalo, dr. Savka Dabčević – Kučar i njima blizak krug ljudi koji ideološke transformacije vide u gospodarskim reformama, vodeći pritom računa o činjenici da je Hrvatska u mnogim aspektima republika s najviše zdravih, ne samo gospodarskih potencijala.
Novi smjer u partiji prepoznao se već u zaključcima 7. Kongresa SKJ održanog 1958. kada se stvara platforma koja će omogućiti gospodarski prosperitet zemlje, pa se u tome aspektu osim proizvodnje potiče i potrošnja, što u drugim socijalističkim zemljama nije bilo tako eksplicite iskazivamo. Nadalje, dolazi do liberalizacije u ideološkome pogledu iz čega će se artikulirati i nova kultura svakodnevice. Od sredine pedesetih prosječni godišnji rast proizvodnje i osobne potrošnje izuzetno su brzo rasli, a privredna reforma (1965.) smanjuje ulogu države u gospodarstvu uvodeći elemente tržišnog socijalizma. Izvještavajući o raspravi posvećenoj toj privrednoj reformi s jedne sjednice Centralnog komiteta SKH, održane u rujnu 1965. u Zagrebu, beogradski dopisnik glasila Socijalističke partije Italije L’Avanti Michele Lubrano ističe kako se hrvatski komunisti zalažu da se „ostvarenje socijalizma treba odvijati u situaciji ekonomskog blagostanja, a ne u situaciji stalnih lišavanja na teret radnika“. Oni traže, kaže Lubrano, „povećanje minimalnih plaća u mjeri u kojoj su povećane cijene artikala najšire potrošnje“. Tu reformatorsku liniju unutar Saveza komunista Hrvatske, kaže on dalje, predvodi predsjednik zagrebačkoga Gradskog komiteta Miko Tripalo i krug oko njega. „Hrvatski Centralni komitet prvi je od regionalnih centralnih komiteta u Jugoslaviji koji čitavo jedno zasjedanje posvećuje gospodarskim problemima. On time potvrđuje funkciju avangarde koja se ovdje u Jugoslaviji i pripisuje hrvatskim komunistima, koji su se potrudili da ‘pomlade’ Centralni komitetet, osiguravajući i na taj način brže odgovore na konkretne i realne probleme društva“. (L’Avanti, 30. rujna 1965.)
Auto „Fića“ kao eksponat na otvaranju izložbe
Pa ipak, nastojanja da se partija mijenja, da se u njoj čine radikalniji pomaci od onih naslijeđenih iz ranijih vremena, nisu se provodila samo unutar nje same, točnije unutar Saveza komunista na čijem su čelu u Hrvatskoj bili Miko Tripalo, Savka Dabčević Kučar i njima blizak krug novih političara. Gledajući s vremenske distance, a imajući na umu i kasnije ocjene vođa Hrvatskoga proljeća, kako će se nazivati reformatorska struja u Savezu komunista Hrvatske s kraja šezdesetih i početka sedamdestih, moglo bi se reći da se tu težilo višestranačju, pa i da se sam Savez komunista Hrvatske nastojao modificirati impulsima koji su dolazili iz socijaldemokratskih stranaka razvijenih zapadnih zemalja. To nisu bile jedine reformatorske ideje kojima se želio reorganizirati politički, ili točnije ideološki sustav zemlje. Skupina profesora sa zagrebačkoga Filozofskoga fakulteta pokreće 1964. časopis Praxis koji im služi kao platforma s koje kritiziraju postojeću političku praksu u zemlji smatrajući je birokratiziriranom i dogmatskom. Imali su još žešći kritički odnos prema kapitalizmu, pa tako osuđuju i elemente slobodnog tržišta koje prepoznaju u aktualnom samoupravnom socijalizmu vlastite zemlje. Riječ je o izrazito lijevoj, marksističkoj doktrini koja želi socijalizmu, po njihovu stajalištu, vratiti kreativnost i slobodu. Ideje koje se razvijaju na stranicama časopisa Praxis koji su pokrenuli 1964., kao i na Korčulanskoj ljetnoj školi, skupu koji se održavao svake godine u Korčuli i na kojemu su, osim domaćih filozofa i sociologa sa Sveučilišta u Zagrebu te Univerziteta u Beogradu, sudjelovali i ugledni inozemni filozofi, imale su znatnoga odjeka. Časopis je izlazio u dva izdanja, domaćem i inozemnom, pa je zaintrigirao širi krug lijevih, mahom marksističkih mislilaca i u svijetu, osobito što je izlazio iz jedne zemlje socijalističkoga društvenog poretka. Represivne mjere koje su uslijedile nakon sloma Hrvatskoga proljeća u prosincu 1971. godine, o čemu je grupa oko Praxisa bila potpuno indiferentna, nova je vlast 1974. prestala financirati i njih smatrajući im djelovanje subverzivnim, društevno i politički štetnim, te je časopis prestao izlaziti. Gledajući s današnje distance desetogodišnju djelatnost časopisa Praxis (1964.-1974.), pa i Korčulanske ljetne škole, mnoge teze koje su se u tome krugu artikulirale pokazale su se utopijskima, štoviše, dalekima od svake realnosti. To su najbolje rasvijetlile kritike na njihov rad koje su sredinom osamdesetih došle iz kruga analitičke filozofije.
Mnogi će pozitivni elementi doći do izražaja u Hrvatskoj i Jugoslaviji novim petogodišnjim planom (1966.-1970.) pri čemu se prepoznaje poticanje osobne potrošnje. Dolazi, također, do odljeva radnoga stanovništva koje odlazi u zapadne zemlje, Njemačku prije svih drugih. Tijekom pedesetih godina nastavlja se intezivna izgradnja ratom uništene zemlje, ali i podizanja novih stambenih četvrti u koje se naseljava novopridošlo stanovništvo sa sela i gradskih periferija koje se zapošljava u tvornicama. Arhitektura je u punome uzletu, a nastavit će se još većim intenzitetom šezdesetih kada dolazi do primjene novih graditeljskih formula koje pospješuju brzu i ekonomičnu izgradnju stambenih objekata i čitavih gradskih četvrti. To su također godine kada turizam postaje važnom gospodarskom granom, pa se grade veliki hotelski kompleksi među kojima neki dosežu visoke funkcionalne i estetske vrijednosti.
Šezdesetih godina dolazi do velikih kulturnih projekata. U Zagrebu se 1961. pokreću Nove tendencije, vrlo važan međunarodni umjetnički pokret koji je imao dobru referenciju u djelovanju grupe EXAT-51 iz ranijega desetljeća i uključio se u europske tokove. Štoviše, riječ je o europskome pokretu, a Zagreb se pokazao kao iznimno važno mjesto zbog otvorenosti prema dvama blokovima snažno podijeljenoga svijeta. S druge strane, prepoznati su i drugi potencijali koje je Zagreb tada imao, od vrlo dobre infrastrukture, do tradicije. Umjetnička djela koja nastaju u okviru Novih tendencija podrazumijevaju izmijenjenu ulogu promatrača. Od njega se traži aktivna participacija, što se najbolje vidi na Reljefometru (1963.) Vjenceslava Richtera, objektima Ivana Picelja, na mobilnim objektima i grafikama Miroslava Šuteja, ambijentima Aleksandra Srneca, Ljerke Šibenik i Mladena Galića. Poetika Novih tendencija nije jedini vid povezivanja hrvatske umjetnosti s europskom. Te 1961. godine, kada je održana prva izložba Novih tendencija, bila je i izložba Slikarstvo – skulptura 61 na kojoj se prepoznaju nevjerojatni inovacijski potencijali koji tada nisu mogli biti adekvatno pročitani i prihvaćeni, a puno će značenje dobiti kasnije. Dvije godine ranije počela je djelovati grupa Gorgona koja u sebi nosi elemente protokonceptualističkih poetika koje će na općoj umjetničkoj sceni biti relevantne deset godina kasnije. Tu se začinju ideje o umjetničkom djelu oslobođenom predmetnosti, a u kome je težište na procesu, na onome što će kasnije vrijeme definirati kao koncept, ponašanje, fluxus…. U kontekstu tih anticipirajućih poetika treba istaknuti i Tomislava Gotovca koji tada nizom akcija, u duhu fluxusa i happeninga, nagovještava jednu od osebujnih umjetničkih osobnosti koja će ostaviti velik trag u novijoj umjetnosti. Dragocjeni su bili i doprinosi na području enformela koji također podrazumijevaju redefiniciju umjetničkoga djela. Kada je riječ o skulpturi ona se u pojedinim slučajevima transformira u specifične objekte gigantskih dimenzija s izrazito ritualnim funkcijama. Riječ je o spomenicima kojima se memoriraju događaji vezani za Narodnooslobodilačku borbu, osnovni im je karakter bio „uprostoravanje ideologije“, a predstavljaju specifičan tip socijalističkog modernizma koji u tome vidu nije postojao izvan granica tadašnje države, pri čemu treba osobito izdvojiti neka djela Vojina Bakića i Dušana Džamonje.
Godine 1961. počinje Muzički bijenale, međunarodni pokret suvremene glazbe koji je od samoga početka bio važna međunarodna manifestacija na kojoj gostuju najistaknutija imena svjetske glazbene scene, kao što su John Cage, Karlheinz Stockhausen, Luigi Nono, Maurizio Kagel, György Ligeti i brojni drugi kojima je ova sredina ponekad koristila kao platforma za širu afirmaciju. S druge strane, hrvatski glazbenici, kao Ivo Malec i Milko Kelemen, potvrđuju se ravnopravnim protagonistima. Živa, vrlo dinamična plesna scena prati sve inovacije s glazbenoga područja, baš kao što će tako biti u kazalištu. Pobuna protiv konvencija dovodi do novih dramskih i kazališnih ideja, osnivanja novih kazališta, grupa i festivala. Najznačajniji takav projekt jest Teatar &td u Zagrebu koji se u svojoj prvoj fazi od 1963. do 1972. smatra jednim od najznačajnijih događaja u novijoj povijesti hrvatskoga kazališta. Bogata filmska produkcija, kako ona na području igranoga i dokumentarnoag filma, tako osobito crtanoga, doseći će u tome desetljeću svoje blistave trenutke. Uspjeh, što ga postižu autori Zagrebačke škole crtanog filma, doseći će svoj vrhunac nagradom Oscar koju je 1962. dobio film Dušana Vukotića Surogat. U književnosti toga desetljeća javlja se niz velikih djela koja će obilježiti hrvatsku kulturu druge polovice stoljeća, tako Krležine Zastave, roman Kiklop Ranka Marinkovića, pjesničke zbirke Slavka Mihalića i Danijela Dragojevića, te brojni kvalitetni književni časopisi. Na kulturnome planu sve je, dakle, u uzletu, a to se prepoznaje i na području popularne kulture i kulture svakodnevice. Od kraja pedesetih javlja se nov fenomen popularne kulture preuzet izvana, prije svega iz Italije, a to su festivali zabavne glazbe na kojima se afirmiraju mnogi autori i izvođači koji stječu veliku popularnost. Na tim festivalima gostuju poznati strani izvođači, dok poneki hrvatski u inozemstvu stvaraju uspješne karijere.
Na području tiskanih medija, uz dnevne novine, javljaju se brojni magazini od onih koji na relevantan način prate politička, društvena, gospodarska i kulturna zbivanja, do revija kojima je cilj zabaviti čitatelje. Naklade koje postižu dnevne novine, kao i one revijalne, doseći će osobito krajem desetljeća visoke naklade i biti iznimno utjecajne u oblikovanju javnoga mnijenja. Dakako, televizija postaje sve moćnijim medijem i služi s jedne strane za afirmaciju, štoviše učvršćenje političkoga sustava, ali su podjednako tako česte i zabavne emisije.
Radeći prije više godina na izložbi posvećenoj pedesetim godinama u Hrvatskoj, vjerovao sam stoga kako imam čvrstih argumenata da zaokružim svoju priču ukoliko na sličan način obradim šezdesete kao iznimno važno vrijeme na svim područjima. To bi, dakle, bili počeci iz kojih se definirao projekt kasnije nazvan „Šezdesete u Hrvatskoj – Mit i stvarnost“. Dakako, tek u suradnji s Muzejom za umjetnost i obrt i timom stručnjaka koji su obradili segmente buduće izložbe, pa i monografije, ona je dobila svoj konačan obris. Tijekom gotovo četiri godine radili smo timski u najboljem smislu te riječi i mijenjali mnoge prvotne ideje koje su tek u kontekstu cjeline dobile svoje puno značenje.
Ono što čini vremenski okvir razdoblja viđenoga na izložbi i u monografiji „Šezdesete u Hrvatskoj – Mit i stvarnost“, donekle je pretrpjelo korekcije. Smatrali smo da je 1958. godina, kada je održan 7. Kongres SKJ, dobar početak jednog perioda u kojemu će se naslutiti sve bitne osobine nadolazećega desetljeća, pa smo zakoračili u kasne pedesete. Tu priču o šezdesetima u Hrvatskoj iz mnogo razloga završavamo događajima iz kasne jeseni 1971. godine, točnije 21. sjednicom Centralnog komiteta SKJ održanoj 1.i 2. prosinca u Karađorđevu i onim što je neposredno uslijedilo, a to je micanje političkoga rukovodstva u Hrvatskoj, te čišćenje protagonista pokreta poznatog kao Hrvatsko proljeće na svim područjima, s brojnim sudskim procesima i zatvaranjima istaknutih pojedinaca. Konačno, Centralni komitet SKH na svojoj 28. sjednici od 8. svibnja 1972. donosi odluku da se iz Saveza komunista isključe glavni nositelji reformske struje unutar stranke, a to su dr. Savka Dabčević – Kučar, Miko Tripalo, Pero Pirker i Marko Koprtla. Ovu struju, koju je u njezinoj inicijalnoj fazi sredinom šezdesetih godina Michele Lubrano, dopisnik glasila Socijalističke partije Italije L’Avanti, prepozano kao avangardu u korpusu jugoslavenskih komunista, novo je rukovodstvo SKH osudilo zbog prodora nacionalizma u partijske redove. Ta vrlo raširena etiketa puna proizvoljnosti, kojom su komunistički aparatčici svih zemalja čistili svoje redove, imala je preciznu težinu. Šutnju, koja je zavladala u političkome sustavu Hrvatske. Dok se 1958. počeo smekšavati politički sustav uvodeći važne inovacije u svakom pogledu, a odlaskom Aleksandra Rankovića 1966. te inovacije dobile na snazi, one su drastično prekinute 1971., a što se najžešće odrazilo upravo u Hrvatskoj.
Oliver Mlakar na otvaranju izložbe
Šezdesete su godine bile prekretničke u mnogim aspektima kada je u pitanju identitet današnje Hrvatske. Krajem šezdesetih artikuliraju se ideje o većoj nacionalnoj i državnoj suverenosti, jača samosvijest o nacionalnoj/državnoj posebnosti i nacionalnim/državnim vrijednostima na svima područjima – od jezika s Deklaracijom o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika (1967.) do gospodarstva s kvalitetnom industrijom i turizmom kao sve snažnijim gospodarskim faktorom, od visoke kulture s nizom velikih međunarodnih manifestacija, do one popularne i, konačno, kulture svakodnevice. Ako je po svim standardima Hrvatska šezdesetih pripadala srednje razvijenim europskim zemljama, ti su se standardi prepoznavali ne samo u kontinuiranom gospodarskome rastu, nego i sazrijevanju kulture u svim njezinim vidovima. Svi ti pozitivni procesi završit će početkom sedamdesetih naglim rezom i trebat će vremena da se stvari stabiliziraju. Međutim, jedan od važnih događaja u Jugoslaviji sedamdesetih godina bio je donošenje novoga Ustava 1974. kojim će se stvoriti svi preduvjeti za kasnije procese osamostaljenja federalnih jedinica.
Na globalnoj razini šezdesete su bile godine bunta, nade i pokušaja da se radikalno, bar na Zapadu, korigira postojeći svijet i prevrednuju njegove norme i dogme. Bilo je to vrijeme hipi-pokreta, ali i ratova, kaosa i terora… ali i liberalizacije, doba u kojemu su artikulirane potpuno nove političke strategije, nove ideologije, novo ponašanje, novi svjetonazori. Izložba „Šezdesete u Hrvatskoj – Mit i stvarnost“ zahvaća sve segmente, a to se predočava vrlo širokim krugom izložaka, od umjetničkih djela i filmova, tiskanih i elektronskih medija, od avangardne glazbe s Muzičkoga bijenala do one popularne s brojnih festivala, od popularnoga automobila fiće, pa sve do antibaby pilule koja je izmijenila kulturu ponašanja, otvorila vrata za nove međuljudske odnose i osjećaje. Iako nismo pripadali liberalnim demokracijama Zapada, jugoslavenski je treći put nedvojbeno bio važan.
Od kraja pedesetih do početka sedamdesetih hrvatska se umjetnost konstituirala kao vrijedan segment europskoga kasnog modernizma s nizom neo-avangardnih pojava. Promatrajući s vremenske distance to razdoblje i iznimno pluralističku umjetničku scenu, stječe se dojam o zaista velikome dobu u kojemu se njegovala i poticala različitost poetika, te međunarodna suradnja, pri čemu je hrvatska umjetnost i sama ulazila na međunarodnu scenu i bila ondje prepoznata kao kvalitetan sudionik. Glavni cilj izložbe „Šezdesete u Hrvatskoj – Mit i stvarnost“ jest prikazati Hrvatsku u za nju važnome periodu kako bi se moglo bolje razumjeti i ono što je uslijedilo. U tome su periodu nicale i gasile se neke ideje koje će se aktualnima činiti ponekad mnogo kasnije, a što samo ide u prilog pretpostavci kako su šezdesete godine minuloga stoljeća važan segment naše novije povijesti, segment koji treba upoznati da bi se bolje razumjela i sadašnjost.
Oprema teksta korzoportal
PROČITAJTE I: intervju-zvonko-makovic-vizuelna-kultura, https://korzoportal.com/izlozbe-iskoraci-novi-sad-zagreb-4, izlozbe-iskoraci-novi-sad-zagreb-3, izlozbe-iskoraci-novi-sad-zagreb-2, spomen-zbirka-pavla-beljanskog-ugostila-modernu-galeriju-zagreb, slikar-apsurda-julije-knifer