Tražeći izlaz iz onespokojavajuće stvarnosti u leto 2020, naprasno spremam podrum, špajz, nervoznim pokretima premećem po ladicama prošlosti. Bacam polomljene stolice, krpe koje čuvam da bi ih eventualno podmetnula kada procuri neka kućna instalacija, nečitajući gužvam listove sa izbledelim rukopisima, sveske sa časova francuskog lete u đubre… A onda ugledam dva debela, mala rokovnika pretvorena u dnevnik. Bilo je to 1972. godine. Foto esej: Bojana Karavidić

U mom razredu novosadske “Jovine” gimnazije nas desetak devojaka uvelo je običaj da svaka ima svesku u kojoj piše o svemu što joj se događa, što je inspiriše, zbog čega pati, u koga je zaljubljena. Sve smo ilustrovale fotografijama koje smo seckale iz domaćih i stranih  časopisa. To su bili naši “tefteri”…

… petocifreni brojevi telefona…

… od kad znam za sebe Arsen Dedić

… disko subotom u polumraku bilo je naše novo carstvo kada smo bili u četvrtom razredu, pred maturu, Veliku maturu. Prethodno su bile igranke pod punim osvetljenjem u Likovnoj sali naše, “Jovine” gimnazije i na „Mašincu“. Sve u Novom Sadu…

… u “tefter”, ustvari dnevnik, kao i moje razredne drugarice, prepisivala sam delove romana, pesme, sentence filozofa, svoje misli…

… Dior reklama kao moja ljubavna poruka …

… kalendar mojih ljubavi 1972…

… knjige oduvek, zauvek…

… “oni koje CENIM”, sada se smejem na  svoj termin “cenim”…

… pozorište, oduvek. Gledali smo predstavu “Kosa” Ateljea 212 1969. godine, gostovala je u Novom Sadu, mislim da je bilo tada. Ili sanjam. U bisokop smo išli subotom, ili na matine u 10, kada smo bežali sa časova…

… opsesija “London” nije bila samo moja…

… postala sam punoletna…

… kad sve zbrojim, ništa ne bih menjala iz te godine 1972. zabeležene u gimnazijskom “tefteru”, ni tugu ne bih dala za kineske vatromete 21. veka, moje suze zbog neuzvraćene ljubavi vrede više nego svi “Svarovski” kristali, crvena grožđena mast iz roze apotekarske kutijice koju smo nanosile na usne i obraze posle šestog časa pred odlazak na korzo ima vrednost profita svih kozmetičkih kuća na svetu, svih njihovih linija od kada postoje do danas. Palo je veče. Pun je mesec, baš kako treba. Noć nije za spavanje. Drhtimo, ali ne od ljubavi.

PROČITAJTE I:

 

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *