Jedna kuća na obali Dunava do danas draži sećanje na vreme nastanka tada neviđenog građanskog aktivizma u njoj (1988), koji je potekao od mladih umetnika i bio namenjen mladima. U tadašnjem socijalističkom sistemu bilo je neverovatno da su gradski komunisti u Novom Sadu, odmah podržali ovu ideju. Šta je zatim bilo?

A ekipa na zidu

Deo ekipe osnivača ispred Žute kuće

Privatno

Žutu kuću u meni poznatom i dragom, a potom i javno prepoznatljivom obliku sazidao je moj deda Čaki Pal. Nakon višegodišnjeg izbivanja i sklanjanja od policijske prismotre koju je deda nasledio od oca i njegovih levičarskih ideala i angažmana, porodica se uoči rata, 1939. vratila iz Šapca u Novi Sad i uselila u novi dom. Tu su preživeli rat i nastavili život u novom vremenu koje je preokrenulo njihov tek stečeni građanski status.

Kuća nema vodovod, kanalizaciju, nikada nećemo imati grejanje, niti telefon. Njeno za današnje uslove privilegovano mesto sasvim blizu obale Dunava tada je još samo periferija. Ulica nije asfaltirana. Ispred nje je poljana, potom dolma, pa Bećar-štrand i Dunav. Ipak to je jedina kuća na sprat u nizu drugih  koje gledaju na nasip, i za dugo će ostati prva koja se na povracima sa putovanja mogla ugledati sa kameničke strane. Posle su je natkrilile novoizgrađene zgrade.  Ima tri stana, jedan prostrani na spratu sa starinskim rasporedom iz sobe u sobu, pa tako u krug  koji nikom ne dozvoljava privatnost ni sopstvenu sobu. Prizemni stanovi su mali i suterenski mračni, ali tokom žarkih letnjih dana ugodno senoviti. Tavan je ogroman i još čuva tragove dedine trgovačke prošlosti, desetne iskrojenih platnenih košulja, ubruse i za gredu zadenuti model ženske noge odavno bez navučene najlon čarape. Postoji i dvorišna kuća, letnja kuhinja, filagorija, šupe… i velika bašta. Mislim da je oduvek bila žuta.  Sa velikom prilježnošću gelenderi i dovraci farbaju se u crveno.

Zime su ledene, košavne i snežne, a leta idilična. Žuta kuća, ulica Istarski kej i stari Liman uokviruju mentalni prostor mog detinjstva i prve mladosti.

A porodica

Porodica starosedeoci

Kuća je prema generalnom urbanističkom planu 60-ih godina prošlog veka bila predviđena za rušenje. Sve stare limanske ulice polako su brisane sa slike grada, ceo jedan način življenja biva zamenjen  modernijim oblicima stanovanja. Kuće u ulici Istarski kej su eksproprisane, ali pošto je taj deo grada trebalo da postane  zelena površina niko nije požurivao konačno izvršenje.

staro i novo

Novosadsko naselje Liman i Žuta kuća

Ipak, nakon pritisaka i nelagodnog života pod senkom privremenosti, krov počinje da prokišnjava, sve popravke deluju izlišne, moja porodica se 1980. iseljava. Nakon toga dugo godina stoji prazna, na raspolaganju slučajnim prolaznicima i namernicima. Verujem da su u to vreme nastale, valjda zbog njene napuštenosti i blizine Dunavu, neke neosnovane glasine o tome da je žuta kuća odigrala nekakvu ulogu u strašnim zločinima koji su se odigrali u ledenim danima Novosadske racije 1942. To nije tačno! Samo su se sa užasom mogli čuti odjeci pucnjeva nad zaleđenom vodom i kroz uske proreze na po naredbi spuštenim roletnama naslutiti dugi crni red koji je odmicao ka Štrandu.

 

Novi život: javno

Godina je 1988, inače godina bremenita lošom budućnošću. Tada najjači čovek srpskih komunista Slododan Milošević, inspirator antibirokratske revolucije, već je izgovorio legendarno – Niko ne sme da vas bije, a diljem Srbije na mitinzima istine događa se narod.  Krajem godine, jogurt na novosadskim ulicama potvrđuje nadolazak novog vremena.

U Novom Sadu,  nakon što je do sredine sedamdesetih došlo do potpunog gašenja/gušenja ili prelaska u nevidljivost umetničkog entizujazma i implicitnog političkog aktivizma mladih umetnika aktera novih umetničkih praksi, još traje taj nasilno uspostavljeni mir. Tribina mladih je već uveliko postala Kulturni centar i izgubila auru umetničkog i kulturnog središta. Ipak to instituicionalno podržano i uokvireno polje kulture  ne zadovoljava potrebe mladih. Na Akademiji umetnosti još predaje Bogdanka Poznanović koja i dalje ohrabruje đake za drugačije, istraživačko, iako joj na samoj Akademiji nedostaje podrška za to. Taj uticaj nije zanemarljiv. Ali nakon izlaska iz škole, koja je uvek još zaštićeno mesto, ulazi se u bezmalo ništa. Umetnička scena fino je protkana za neupućene  jedva vidljivom mrežom moći i nemoći koja je struktuira. Položaji su već predodređeni i poznati. Za nadolazeće mlade umetnike nema prostora; nema prostora  za umetničko delovanje, za izlaganje, za nastupanje, nema mesta gde mogu da artikulišu vlastiti glas. Iz tog nemanja, iz potrebe da se nađe sopstveno mesto u svetu umetnosti i životu  iznikla je incijativa i energija koja je dovela do stvaranja Žute kuće kao svojevrsnog alternativnog kulturnog centra koji je okupio umetnike različitih vokacija (vizuelne, muzičke, scenske) i  delovao krajem osamdesetih i početkom devedestih godina 20. veka sve dok ratne politike devedestih nisu promenile posadu, publiku i obesmislile ceo poduhvat.

Sve je počelo od jedne samostvorene (otvorene) grupe, koju  su inicijalno činili Boba (Snežana) Berić, Dragan Gucunski i Rastislav Škulec, kojoj se ubrzo pridružuje i Zoran Pantelić. Početna ideja je organizovanje škole crtanja koja bi ujedno bila i priprema za prijemni ispit za upis na Likovnu akademiju. Razmišljajući o različitim potencijalnim prostorima u gradu pogodnim za tu namenu, pogled pada na jednu od dve neporušene kuće nekadašnje ulice Istarski kej koja je već uveliko napuštena i prazna (u drugoj već godinama uspešno živi restoran).

Nakon konsultacija sa OK Saveza socijalističke omladine koji bez mnogo dvoumljenja prihvata ovu ideju, grupa pristupa njenoj razradi. Oformljene su tri programske grupe: psiholozi, marksisti (kao dug vremenu) i vizuelni studio, formulisan je plan i program škole i izrađena koncepcija budućeg prostora kuće. Prvi razgovor u Savezu socijalističke omladine desio se u junu 1988. Već u avgustu započela je adaptacija kuće koja je okončana u septembru. Kuhinja je postala prijemna kancelarija, nekadašnje dnevna i spavaća sobe spojene su u veliki prostor za školu,  stanovi u prizemlju pretvareni u galeriju i budući klub. Na fasadi je oslikan mural. Stiže prvi nameštaj, štafelaji, školske table. Svako donosi šta ima. Pridružuju se novi članovi. Svi pomažu, zajednički rade. Uveden je telefon.

Ovaj danas gotovo nezamislivi sluh politički struktura za kulturne potrebe mladih kao i brzopotezno i efikasno delovanje na njihovoj realizaciji svedoči o tome u kojoj meri inercija jednog uređenog društva još traje u trenutku kada ono polako klizi ka svojoj propasti. S druge strane, još živi duh zajedništva, kolektivitet koji se gotovo spontano stvorio oko projekta Žuta kuća i koji je omogućio njen nastanak i višegodišnje uspešno trajanje. Taj kolektivitet u tom trenutku postoji potpuno izvan polja političkog. Možda bi se mogao najokvirnije opisati kao potreba za govorom, za artikulacijom koja onda možda može da objasni i veliku privlačnost koju je Žuta kuća imala za svoje učesnike, saučesnike i publiku, pri čemu su te tri kategorije stalno bile uzajamno zamenljive. Svi zajedno za sve – ovde su našli svoju kuću. Sticajem okolnosti ona je bila žuta. Upravo tanjenjem tog kolektiviteta, stvaranjem novih društvenih spona koje se počinju definisati preko naciona i politike obesmislio je i onemogućio dalji opstanak projekata poput Žute kuće

 

foto vest

Vest u listu Dnevnik

Ključevi su dobijeni 1. oktobra 1988,  kuća postaje Žuta kuća, dobija znak, plakat i pozivnice. Svečano otvaranje desilo se 15. oktobra, izvođenjem dva performansa: Il colore , ambijentalna postavka sa balerinama i Crno-belo, belo-crno, Centra za ispitivanje tajnih područja mozga i trbuha iz Niša. U galeriji izlažu Šijački, Škulec, Apostolović, Kulić-Mationni.

U novembru sa prijavljenih 55 učenika započinje da radi škola crtanja. Časove drže Boba Berić, Dragan Gucunski i Rastislav Škulec. Crtanje prate predavanja iz istorije umetnosti Anđelije Terzić. Profesori sa Akademije umetnosti blagonaklono gledaju na njihov rad i podržavaju ih. Mnogi od učenika danas su profesori na istoj akademiji (Bosa Zirojević, Vidoje Tucović, Zoran Gamaš, Dragan Miletić, Maja Jockov, Igor Cvijanović…) Škola radi sve vreme postojanja Žute kuće i jedan je od osnovnih oblika njenog finansiranja.

Istovremeno svoj rad koncipira i psihološka sekcija. Krajem novembra počinje da radi prvi S.O.S. telefon u gradu. Inicijator i supervizor je Mikloš Biro, a rade volonteri, studenti psihologije koji su prošli obuku: Zoran Todorovski, Neša Platiša, Snežana Smederevac, Mladen Tečulija… Postoji 24 časovno dežurstvo. List Dnevnik upisuje ovaj broj u rubriku važnih telefona, učesnici gostuju na noćnom programu Radio Novog Sad, po gradu su izlepljene nalepnice. Organizuju se grupne terapije, radionice.

zutakucaclanskakarta

Članska karta

Od 17. decembra 1988. Žuta kuća se osamostaljuje i postaje Udruženje za kreativno angažovanje mladih Žuta kuća. Uspostavlja se konačna struktura delovanja koja će opstati gotovo do kraja: škola crtanja i psiholozi na spratu, galerija i studio za vežbanje u prizemlju. Odvajanje od Saveza omladine koji je u prvim mesecima pokrivao režijske troškove postavlja pitanje samoodrživosti. Budući da prihodi školice  nisu dostatni za troškove i za realizaciju programa, oktobra 1990. Edi Keller otvara klub u prizemlju.

Delatnost Žute kuće od tog 15.oktobra može se gotovo dnevno pratiti. Smenjuju se performansi (Yellow house – Berić, Škulec, Pantelić, Gucunski, Ilkić, Vlaškalić, Ab ovo -Berić, Keller, Oziris  -Berić, Paulik, To sam ja – Berić, Vesna, doček proleća, (Andrić,-Andrla, Gucunski, Berić, Ćurčić..).  izložbe (Boba Berić, Rastislav Škulec, Zoran Pantelić, Dragan Gucunski Ivana Biba Mihajlović, Rajko Kovačević, Zoran Janjetov, Ljubiša Bogosavljević, Sanja Mihajlović, Branislav Petrić, Rastko Ćurčić, Željko Đaković, Branko Đurašinović, Zoran Matić, Grozdana Nikić, Jasniger,Paulik. Zoran Palurović, Goran Glavić, vera Đenge, Marjaš Bela, Saša Senković, Matić Zoran, Olivera Brdarić, Vera Đenge, Zoltan Radić, Šuput, Dragan Jankov, Dragana Maca Ilić…) svirke (Obojeni program, Boje, Naučnici, DVAS, Rex ilusivii, Telal Viig, Circo de la primavera, Sing Sing Singers, Stone free, Imperium of Jazz, Rambo Amadeus. ..);grupa istupa i izvan prostora kuće, u kampusu,  na ulicama, u ateljeima… Budući da se krajem osamdesetih još svečano obeležava 25. maj (Dan mladosti i Titov rođendan) Žuta kuća dve godine za redom organizuje velike koncerte sa više hiljada posetilaca. Sviraju Vrisak generacije, Obojeni program, Disciplina kičme, Boje, S.T.R.A.H..

U naknadnom pogledu padaju u oči entizujazam, energija, zajedništvo i uzajamna saradnja, dobrovoljni kolektivitet koji se stvara oko Žute kuće. Formira se umetnički i muzički aktivna široko otvorena grupa učesnika i njihove publike koja živi u i sa Žutom kućom potpuno izvan i mimo političkih zbivanja. Možda je to bilo moguće upravo u kontekstu socijalističke predistorije u kojoj je područje političkog najvećim delom ostajalo izvan svakodnevnog života građana. Politika je pripadala svetu političara, tu se biralo, smenjivalo, uzdizalo i propadalo, a običan život  je živeo svojim rutinama. Moć je bila negde drugde, mada je naizgled započinjala tu. Krajem 1992, 93. ta onostranost je postajala sve manje moguća sve jačim razarujućim upadima politike iz sfere javnosti u svakodnevni život. Negde u to vreme na inicijativu građana koji su osećali izvesnu nelagodnost zbog tog naziva promenjeno je i ime ulice i Istarski kej postaje Sunčani kej. Jedan od članova komisije za promenu imena desetak godina kasnije piše kako je tu učinjena greška jer prisvojni pridev „istarski“ nije izveden od toponima Istra koja se nalazi u Hrvatskoj (što bi onda opravdalo promenu imena!), a koji u svom pravilnom obliku glasi „istranski“ nego pridev izveden od reči Istar što je latinsko ime za reku Dunav. Dakle Istarski kej iliti Dunavski kej zalud je postao Sunčani u nameri da u javnoj svesti  ugasi tragove jedne od proklamovanih poveznica  prethodne države: bratstva – jedinstva. Zahuktavanjem rata, ratnohuškačke politike, nacionalizama različite vrste, populizma, slika grada se sve dramatičnije menja.  Mobilizacije, bekstva od mobilizacija, mnogi odlaze iz Srbije, publiku sve više zamenjuje neka druga, bradatija i nasilnija, atmosfera postaje sve tvrđa i tradicionalnija, život sve teži i siromašniji i osnivači Žute kuće se tokom 1993. povlače. Ona još izvesno vreme nastavlja svoj pseudo život, pretvorena samo u kafanu i konačno biva napuštena da bi 1995, već bez ikakvog identiteta, bila privedena nameni, odnosno srušena u svega nekoliko dana.

Iz današnje perspektive koja zna da ovakvi zajednički poduhvati zasnovani u najvećoj meri na  energiji i entuzijazmu njihovih aktera retko mogu da zažive a kamoli i da uspešno traju nekoliko godina nije bez osnova zapitati se kako je Žuta kuća uopšte bila moguća i naći odgovore na neka pitanja koja se nužno postavljaju kada se radi o zajedničkom delovanju i istupanju jedne neformalno povezane grupe ljudi.

Kako su se finansirali?

Nakon prva dva meseca postojanja tokom kojih je Grad podmirivao režijske troškove, osnivači se povlače i  Žuta kuća prelazi na samofinansiranje. Izdržava se od škole crtanja i od kluba ne retko zajmeći od svojih članova. Isto tako u programe Žute kuće uloženo je mnogo volonterskog rada, veštine, mišića, štapa i kanapa i entuzijazma i upravo zato je uspevala da opstane. Svi su je osećeli kao nešto svoje, kao vlastitu kuću.

Kako su osmišljavali i sprovodili program?

Nije postojao prethodni nacrt ili plan, ili  program, ni mesečni, ni kvartalni. Pošto su svi na neki način bili stalno tu, dogovaralo se usput, izlagači i muzičari su sami dolazili, nije bilo novca za honorare ili produkciju, ali program je tekao bez zastoja.

Da li je bilo pritisaka, politike?

Čini se da je jedini ustupak politici bio prisustvo marksista kao programske jedinice u okviru Žute kuće zadužene za političku školu i tribine. Ali budući da je ta grupa nekako spolja unesena, bez neke vlastite potrebe za radom ona se i sama od sebe ugasila. S druge strane politika se podičila Žutom kućom. Mesna zajednica Liman je među inim dobila Oktobarsku nagradu 1988. za uspele akcije čišćenja ulice, raščišćavanja snega sa kolovoza prikupljanje dobrovoljnih priloga u saradnji sa Crvenim krstom, priloga za spomen obeležje Sremski front i popravku Žute kuće koja je ustupljena omladini.

Ko je bio glavni ?

Uprkos više puta dokazanoj tvrdnji da se i u neformalnim grupama vrlo brzo uspostavaljaju odnosi moći, ovde glavni u smislu centra odlučivanja ne može da se detektuje. Nema ga. Svi rade zajedno i možda se jedino može pitati ko radi više a ko manje. Ali čini se da za same učesnike ni to nije bitno. Tri programske grupe, psiholozi, likovnjaci i muzičari ne mešaju se jedni drugima u posao, osim kad pomažu; niko nikog ne proverava, postoji uzajamno poverenje i prijateljstvo među svima njima. I možda je to ta ključna reč koja je mogla da generiše uzajamnost i zajedništvo i obezbedi uspešno funkcionisanje. Jedna bezinteresna nevinost  koja je u današnjem svetu ne samo teško moguća nego je jedva i zamisliva.

(Tekst je napisan na osnovu razgovora sa članovima udruženja Žuta kuća u kojem su učestvovali Boba Berić, Dragan Gucunski, Zoran Pentelić, Edi Keler, Zoran Todorovski, zatim prema dokumentaciji i dnevniku Bobe Berić, te prema sećanju autorke ovog teksta)

 

Silvia Dražić

Ključne reči: žuta kuća, alternativna kultura, škola crtanja, teleapel

 

https://www.youtube.com/watch?v=yJdMWaoUfVY

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *