Šta znači reč „nafaka“ tursko/arapskog porekla? Istražuje Žensko oko. Tekst je objavljen u novosadskom listu „Dnevnik“ 2006. godine, sada je neznatno izmenjen za korzoportal. Piše/Foto: Bojana Karavidić

Kada bih bila urednica luksuznog časopisa o svakodnevnom životu izabrala bih da na naslovnoj strani bude fotografija španaća sa „dva jajeta na oko“. Boje i oblik tog obroka vizuelni su sklad minimalističke perfekcije u tanjiru. Kada jedem, kao što je bio slučaj u četvrtak, pre prvog zalogaja nekoliko sekundi divim se okrugloj polulopti isprženog žumanca zaštićenog belom čvrstinom belanca na zelenoj podlozi španaća ukuvanog s mlekom i belim lukom.  Mislila sam da je to naš specijalitet, ali ovu kombinaciju na trpezi vole i Turci! Rado jedu španać i jaje na oko o čemu piše Orhan Pamuk u romanu „Istanbul“.

Nafaka – podrška životu.                 

Kada sam pred jednim beogradskim biskopom videla plakat filma sa rečju „Nafaka„,  pročitala sam je sričući, misleći da je to nečije ime i čim sam otišla niz ulicu, zaboravila sam naziv filma. Kad ono, sačeka me drugarica Oza. Kao iz zasede, pita – „Hoćemo li gledati onaj sarajevski film?“. Odgovaram potvrdno, ne znam na koji misli, ali sa njom je sve, baš sve, prihvatljivo. U pitanju je bio film „Nafaka“. „Jedva sam pročitala tu reč na plakatu. Šta znači?“. Ozi smem da priznam i neznanje. Zbrisala ga je dok „dlanom o dlan“. „Znači „sudbina“. Danas moja prijateljica arabistkinja Dragana upotpunjuje značenje pojma „nafaka“ kao „održavanje, podrška životu“.

Sada se mejlovima dopisujem sa Lejlom iz Sarajeva (to je prošlo vreme, Lejla već godinama ima porodicu i živi u Tirani, prim.korzoportal) ona meni bosanski, ja njoj srpski. Ne treba nam prevodilac. Od Sandre i Tanje iz Kotora mejlovi su na crnogorskom i odlično se razumemo. Sa Naimom (53) iz Prištine je lako, jer on zna i hoće da priča na mom maternjem jeziku, ali je sa njegovim sugrađaninom, apolonskim lepotanom Salijem (31) teži slučaj. Odrastao u doba Miloševićeve gvozdene pesnice, pripada mladim, obrazovanim Albancima koji žele slobodno da se izraze na svom maternjem jeziku i jedva sriče srpski. Pravdajući se kaže – „Pričajte vi, ja razumem, ali teško govorim, pa ću na engleskom“. I pričamo. Usred večere i diskusije o ostvarenju nacionalnog bića, on će – „Ne mogu da verujem da sa Srbima sedim za istim stolom i razgovaram“. Posle nekoliko dana Sali je počeo da progovara i naš bosansko-crnogorsko-hrvatsko-srpski jezik.

Nafaka podrška životu.

Sarađujemo u civilnom sektoru koji se odnosi na nepokretno nasleđe ne zato što moramo, već što želimo. U našem okruženju ne zamera se što neko ne zna njegov maternji jezik. Mi hoćemo da se razumeno na bilo kom jeziku. Niko se ne bahati nad drugim. Jugosloveni su u doba socijalizma orgijali u peštanskim barovima i nisu pitali koliko košta. Pa je stigla naplata. Mađarska je u Evropskoj uniji, Srbija ni na pragu. Ne znam šta rade u turskim letovalištima stanovnici bivših jugoslovenskih republika, ali Srbi se solidno provode za male pare na tim destinacijama. O Turcima, kad se vrate u Srbiju govore kao o zaostalom narodu koji se cenjka na pijaci, prepričavaju kako se Turkinje obučene kupaju u moru, pritom polugoli u šorcevima ulaze u sveta muslimanska mesta ne pomišljajući da, možda, vređaju nečije običaje. Čudimo se svakoj zabrađenoj ženi u Ulcinju, preziremo Crnogorce koji imaju državu, pravimo se važnima, a kad imamo dobre argumente za odbranu identiteta, ne znamo da ih saopštimo ni rođenom bratu, kamoli strancima. Svima držimo pridike!

Mesecima me zaobilazi ćerka mog brata, jedina nastavljačica porodičnog prezimena, jer je neprekidno opominjem da ne oblači majicu do pupka, da ne lepi lažne nokte, govorim joj da prezirem štikle od 12 santimetara i njene skupe mobilne sa cirkonima. Dugo nije bila da me poseti. Odlučim da neću pisnuti kad se prvi put pojavi makar bila samo u roze kupaćem kostimu. Pozvala sam je da dođe, jednom, posle časova na fakultetu. Nudim je sendvičima, pitam za ispite. Odeću ne komentarišem. Mina se smeje „znam Tetice da ne voliš ovolike štikle, ali znaš kako su udobne sandale“. Bar zna šta mi se ne sviđa. Pohvalila je moje nove sive somotske pantalone. Uočava stil. Dobro je, dobro, nismo uzalud nas dve, bar deset puta, gledale filmove „Soba s pogledom“ i „Veštice iz Istvika“. Tada je imala četiri, pet godina. Sve dođe na svoje. Nadam se… Nafaka – održavanje, podrška životu (sa arapskog, prim. korzoportal)

PROČITAJTE I: in-memoriam-dusan-simeonovic/, petrovaradinska-tvrdjava-okom-stranca/, ana-beslic-njene-skulpture/, korzo-portal-prvih-sto-dana/, ko-leci-ranjenu-sliku/, vikend-prica-o-verovatnoj-smrti-poljskog-kosmonauta/

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *