Jovica Aćin (Zrenjanin, 1946 – Beograd). Piše pripovetke, eseje, romane, prevodi na srpski sa nemačkog, francuskog i engleskog jezika. Dobitnik nagrada, između ostalih Njegoševe za roman “Srodnici”, Andrićeve za “Dnevnik izgnane duše”. Vikend priča korzoportala “Ne padam na vizije” je iz njegove nove zbirke “Mali erotski rečnik srpskog jezika (Agora, 2019). Prevođen na desetak jezika. Foto: Biljana Simurdić

Reč je o sedam realističkih fantazija koje se mogu pročitati za jedan dan ili za sedam dana i noći! Izdavač kaže: „Priče su tako reći istinite. To znači da ih je izmislila sama stvarnost u svojim najmaštovitijim trenucima. Njihov zaplet je sam život… Srce će vam biti lako i zdravije sa pričama koje se ne mogu prepričati i ne mogu zaboraviti“.

U snove bežimo od stvarnosti. Može biti da je tako. Ali, bežeći od stvarnosti, u snovima opet nalećemo na nju. U snovima prerađujemo gorke zalogaje, ispunjavamo slatke želje, sve skro­vite stvari na svetu koje ne znamo ili ne bismo da znamo pojav­ljuju nam se u snovima, istinama iz snova odgovaramo lažima u javi, ili obrnuto, mada ređe… Eto, tako se govori. Ne bih ni da potvrđujem ni da protivrečim svemu što je dosad rečeno o snovi­ma i srodnim uobraženjima, ali sam oduvek bio veoma zainteresovan za te pojave.

Kad sam pre dvadesetak godina dobavio dugo traženu knji­gu o snovima u Trećem rajhu, bacio sam se i ja na prikupljanje svakojakih vizija. A to su, ovde, snovi i snoviđenja, epifanije i spontane mikropriče, opsesivne fantazije, izleti u onostrano, s tim da sva ta uobraženja ili otkrovenja potiču od dece i da, isto­vremeno, mogu biti upisana na listu osobene vidovitosti. Neću reći da su to predskazanja, jer nisu. Nisu to za mene. Ukratko, to su tek vizije prevedene u jezik, to jest priče. Jasno je, kao kad se spotaknete i mahinalno brzo osvrnete, da dolazi do svojevrsnih ispunjenja izvesnih vizija. Zato, da bih izbegao nesporazume, prvenstveno sa sobom, zastupam ideju da su ti izabrani slučajevi koincidencije protiv kojih smo nemoćni, jer ih štiti proviđenje.

Što se proviđenja tiče, sklon sam da ga shvatam samo kao figuru, takoreći praznu, tek s nešto prašine stvorene niotkud. Tako je s prašinom: samo je ima, ne znamo uvek odakle.

Meni lično tako se nešto nikad nije dogodilo, da imam viziju. Ako jeste, onda se ne sećam. Ne sećam se ni kad sam poslednji put sanjao. Istina, godinama već ne pamtim da sam sanjao. Drugi su mi pričali svoje snove, i budili kod mene, recimo, srdačnu zavist. Dolazio sam drugima navodno u san, što je opet kod mene izazivalo prirodnu sumnju. To biva opšte stanje kod mene, pa se bojim da neće dobro završiti.

Rođen sam nepoverljiv. Podozrivost mi je urođena, i to je ponekad moja loša strana. Po meni, predviđanja, ponavljam, nemaju nikakvog osnova i deo su iluzija, možda neophodnih, ali ipak iluzija. Ova zbirka vizija podjednako je i knjiga iluzija… Ne pada mi na pamet da ijednoj od vizija pripisujem da je više od spontanog izraza mašte kojoj se predajemo kad sve izgleda odveć nedostupno i kao da se odigrava u svetu kao tamnici. Deca vide to slabljenje u stvarnosti pre nas. Grozno je koliko ih zbog tog volim, dok su deca. I to će valjda biti jedan od razloga zašto zapi­sujem njihova mala ludila, a i zašto se opirem da im poklonim veru.

U izboru mesta za traganje i verodostojnih izvora, nisam bio strog. Sve sam uvažavao. Nisam sebi nametao ni ograničenja u pogledu izbora dece. Ukratko, sloboda bez ikakvih uslova: svuda, od svih i bilo kad. Uveren sam, naravno, da su uzorci koje sam pobrao uvek, ovako ili onako, u dosluhu sa vremenom i njego­vim rastakanjem. Zašto bih inače trošio svoje vreme? Biće vam uočljivo da nisam uvek odoleo da poneku od priča ne propustim bez upitnika, što ukazuje da sam nehotice bio zahvaćen bojazni da su više od moje želje da ne budem lakoveran i tako me progu­taju. Naknadno sam zapazio da moje nepoverenje nije uvek bilo nepokolebljivo. Kao da je slučaj vodio računa o tome da najviše gubim kad se najviše opirem.

Redosled je morao, prirodno i obavezno, biti haotičan. Namešten poredak bio bi već nedopustiva pristrasnost. Naslov zbirke i sam je slučajan. Uzeo sam da zbirka naprosto bude na­zvana po naslovu vizije koja je, prilikom mućkanja, isplivala na čelo. Volim tu vrstu slučajnosti, jer nalikuje čudima života.

Oprema teksta korzoportal

https://agoraknjige.rs

PROČITAJTE I DRUGE vikend-prica

 

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *