Hari Mark Petrakis (Sent Luis, SAD, 1923), njegovi roditelji su doseljenici iz Grčke, odrastao je kao član brojne grčke zajednice u Čikagu, a njegovih šest romana i dve zbirke pripovedaka nadahnuti su tim iskustvom. Česti je gost u studentskim kampusima, njegove kratke priče nalaze se u mnogim antologijama, iako nije predmet naučnih radova. Petrakisova autobiografija ’’Stelmark: Sećanje na porodicu’’ je priča o životu, stoga je deo romana postao Vikend priča korzoportala. Fotografije: 57. Oktobarski salon u Beogradu

DSCN8700Čiharu Šiota, (Japan), Stanje postojanja (Haljina)

Jednog dućandžije sećam se bolje od svih ostalih iz moje mladosti. Bilo je to upravo pre no što ću se razboleti, kad sam dobar deo vremena provodio sa grupom dece raznog etničkog porekla. Međusobno smo se utrkivali ko će se uspešnije narugati običajima starog kraja. Subotom smo upadali u susedne četvrti, van granica naše, i da bismo pokazali da smo istinski Amerikanci, jeli smo viršle i pili koka – kolu. Ako neko od derana nije imao deset centi za taj obrok, ostajao je gladan jer se nije usuđivao da od kuće ponese sendvič od paprena mesa, kakvo se jelo u našim porodicama.

Jedna od naših nedoličnih igara sastojala se u pronalaženju nekog trgovca koji svoju robu prodaje gurajući kolica, ili dućandžije – obavezno doseljenika – koje smo vređali ili ismevali u horu. Da bi se dokazala vernost bandi, najveću zloću trebalo je pokazati prema dućandžijama ili torbarima sopstvenog etničkog porekla.

To je bio razlog što sam upravo ja predvodio napad na malu, neuglednu bakalnicu starog barba Nikosa, dežmekastog Grka niska rasta, koji je malo ćopao i imao nakostrešene ufitiljene brkove.

Stajali smo ispred njegovog dućana i čikali ga da izađe. Kad je izašao da se sa nama ponese, zgrabili smo po nekoliko šljiva i bresaka iz korpi na trotoaru i povukli se na drugu stranu ulice da ih pojedemo dok nas je on posmatrao. Zapretio nam je pesnicom i zasuo nas epitetima na sočnom grčkom jeziku.

Svestan da je moja hrabrost bila na probi, podigao sam ruku i upola pojedenu šljivu zavitlao na starca. Pogodak je bio precizan i šljiva ga je pogodila u obraz. On se stresao i stavio šaku na mrlju. Pogledao me je preko ulice i premda nisam mogao da vidim njegove oči, osetio sam kako su me prostrelile. Okrenuo se i lagano odgegao u radnju. Klinci su me zadivljeno tapšali po leđima, ali to je bila prazna pobeda koja me je pritiskala kao kamen u srcu.

Kada smo se u sumrak razišli, na povratku kući, prošao sam pored bakalnice. U dućanu je škiljila slaba svetiljka, a starčeva senka ocrtavala se na izlogu. Podstaknut kajanjem, priđoh vratima i uđoh.

Starac iziđe iza uske tezge i zagleda se u mene. Poželeh da istrčim i pobegnem, ali je bilo dockan. Kad mi dade znak da mu priđem bliže, bio sam spreman na psovku ili udarac.

’’To si, dakle, bio ti’’, reče najzad promuklim glasom.

Ćuteći klimnuh glavom.

’’Zašto si se vratio?’’

Ćutao sam ne znajući šta da odgovorim.

’’Kako se zoveš?’’

’’Haralambos’’, odgovorih mu na grčkom.

Gledao me je zapanjeno. ’’Pa ti si Grk!’’ uzviknu najzad. ’’Grčki dečak koji napada grčkog bakalina!’’ Bio je zgranut veličinom mog zločina. ’’U redu’’, reče hladno. ’’Došao si jer želiš da se izviniš.’’ Njegovi dugi brci nakostrešiše se dok je računao. ’’Četiri šljive, dve breskve’’, reče. ’’To ukupno iznosi 78 centi. Recimo 75 centi. Imaš li 75 centi, derane?’’

Odmahnuh glavom.

’’Onda ćeš morati da odradiš’’, reče. ’’Petnaest centi na sat. Ako 75 centi podelimo sa petnaest – on zastade – to iznosi pet sati rada. Možeš li doći u subotu ujutru?’’

’’Mogu’’, odgovorih.

’’Mogu, barba Nikose’’, reče on strogo. ’’Ponašaj se kako dolikuje.’’

’’Mogu barba Nikose’’, ponovih.

’’U subotu ujutru u osam časova’’, reče on. ’’A sad idi kući i zahvali Bogu što tu tvoju drsku glavurdu nisam odalamio jednom šamarčinom.’’ Nije mi trebalo dvaput reći; zbrisah.

U subotu ujutru, i nadalje sa puno zebnje, vratih se u dućan. Prvo počeh da čistim dižući oblake prašine po tamnim skrivenim ćoškovima. Oprah izlog prelazeći gumenim brisačem gore – dole preko stakla u grozničavom strahu da me ne vidi neki član bande. Kad završih, pohitah unutra.

Do kraja jutra naređao sam konzerve na gomilu, oprao tezgu i obrisao prašinu sa boca s belim vinom. Nekoliko mušterija je navratilo i barba Nikos ih je uslužio. Nešto posle dvanaest, on sede i poče da ruča. Odsekao je nekoliko kolutića kobasice, otkinuo komadešku reš pečenog hleba i napunio šoljicu sa desetak crnih sjajnih maslina koje su plivale u presolcu. Ponudi mi masline; nisam se mogao uzdržati da ne napravim grimasu.

’’Ti si glup dečak’’, reče starac. ’’U stvari ti i nisi Grk, zar ne?’’

’’Jesam, Grk sam.’’

’’Možda i jesi’’, priznade preko volje. ’’Ali se ponekad ne ponašaš kao Grk. Mrštiš se na ove divne maslinke. Osvrni se malo po dućanu. Šta vidiš?’’

’’Voće i povrće’’, odgovorih. ’’Sir i masline i drugu sličnu robu.’’

Zagleda se u mene s prezirom. ’’To sam i mislio’’, reče najzad. ’’Ti si tikvan. Ne shvataš da se čitava jedna zemlja i jedan narod nalaze u ovom dućanu.’’

Pogledah sa nelagodnošću pozadi u ostavu, gotovo očekujući da se neko pojavi.

’’Šta ćemo, dakle, s maslinkama?’’ Pokretom ruku zapara vazduh. ’’Postoje maslinke raznih oblika i boja. Crne šiljate iz Kalamate, duguljaste iz Amfise, zelene iz turšije i pikantne žute maslinke. Ahil je crne maslinke nosio u Troju i posle čitavog dana ogorčene borbe koju su vodili njegovi Mirmidonci, predahnuo bi i jeo sir i zrele crne maslinke kao što su ove ovde. Za Ahila si valjda čuo, derane?’’

’’Jesam’’, odgovorih.

’’Jesam, barba Nikose.’’

’’Jesam, barba Nikose’’, ponovih.

Pokaza na red ćupova napunjenih raznim začinima. ’’Tu su origano i bosiljak, dafne, sezam i miantanos, sve sami divni začini koje hiljadama godina upotrebljavamo za pravljenje naših jela. Maratonci su nosili paketiće tih začina kad su išli u borbu i njihov miris ih je podsećao na njihove kuće, porodice i decu.’’

Ustade i skide salvet koji mu je bio vezan oko vrata. ’’Sir, ti reče. Sir! Hodi bliže, derane, da ti ispravim tvoje strašno neznanje.’’ Pokaza rukom na drvenu kačicu na tezgi. ’’Ova sjajna bela divota je feta koja se pravi od kozjeg mleka i slaže u drvene kace da bi zadržala miris i ukus. Aleksandar Veliki je tražio da mu se feta iznese na sto zajedno sa burićima vina kad je planirao svoje ratne pohode.’’

Ćopajući od tezge do izloga gde se nalaze gomile paradajza, celera i zelenih paprika. ’’Pretpostavljam da sve ovo što ovde vidiš predstavlja za tebe samo obično povrće?’’ Nije čekao odgovor. ’’Opet si zanemeo. To su samo neki od sastojaka od kojih se pravi grčka salata. Znaš li ti uopšte šta je grčka salata? To je čitav obrok, doživljaj, nešto u čemu se aktivno učestvuje. Da bi se napravila treba veštine i elegancije. Prvo i prvo, u veliku duboku činiju staviš krupno lišće zelene salate.’’ Raširi prste i poče polako da ih pokreće, pažljivo kao da raspoređuje listove. ’’Preostala zelena salata se isecka i od nje napravi gomilica’’, reče.’’ Zatim se dodaju celer, krastavci, paradajz isečen po dužini, zelene papričice, origano, zelene masline, sir, avokado i sardele. Na kraju se sve začini limunom, sirćetom i čistim maslinovim uljem koje se na svetlosti presijava kao zlato.’’

Završi priču sa dubokim uzdahom i za trenutak zatvori oči. Potom otvori jedno oko da bi me značajno osmotrio. ’’Predanje veli da je lično Zevs stvorio ovaj recept i jedne noći sakupio i izmešao sastojke na Olimpu kad je pozvao na večeru neke druge bogove.’’

Okrete mi leđa i ponovo lagano odgega u dno radnje lako vukući jednu nou. Pogledah sa zebnjom na sat i videh da je nekoliko minuta posle jedan. On se brzo osvrte i zagleda u mene. ’’I sve ostalo je tu’’, reče glasno. ’’Beli pasulj, sočivo, beli luk, svež hleb, kokoreci, ćufte, dagnje i školjke’’. Zastade i duboko uzdahnu. ’’I vino’’, produži, ’’vino sa Samosa, Santorina i Krite, bela mirisava recina i malvasija, čiji je ukus star gotovo koliko i voda… zatim mirisne dinje i lubenice, pite, zlatne lokomade, med, galatobokiro. Sve je to deo naše istorije, kao što su to i izvanredne mramorne skulpture, bradati ratnici, Pan, Proročište u Delfima i nimfe koje igraju u senovitim lugovima, pod Homerovim sjajnim mesecom.’’ Zastade ponovo izgubivši dah i promuklo se nakašlja. ’’Da li sada razumeš, derane?’’

Pogleda me u lice ne bi li na njemu našao odgovor, a onda zaneme. Stajali smo neko vreme ćutke, posle čega malo nakrivi glavu i pogleda na sat. ’’Vreme je da ideš’’, naglim pokretom pokaza mi vrata. ’’Sad smo kvit. Neka na tome ostane.’’

Zaključih da je starac šašav, posegoh za svojim kaputićem i kapom sa tezge i kretoh ka vratima. On me pozva natrag. Iz jedne kutije izvadi šaku mekih, žutih smokava koje umota u parče hartije. ’’Nagrada što si tako dobro radio’’, reče. ’’Uzmi ih. Kad ih budeš probao, možda ćeš shvatiti o čemu sam govorio.’’

Ja uzeh smokve, a on otključa vrata te izleteh napolje. Osvrtoh se jednom i videh ga kako stoji na vratima prateći me pogledom, dok su mu oko glave lebdela mirisna isparenja hrane.

Pojeo sam smokve dockan te noći. Zaboravio sam na njih sve dok nisam legao, a tada ustadoh i uzeh zamotuljak iz žaketa. Gricnuh jednu, a zatim ih pojedoh sve. Topile su se među zubima, sa mirisom nektara; neka gusta slast tekla mi je kao med preko jezika u šupljine obraza. Kad sam se ujutru probudio još uvek su mi usta bila slatka i osećao sam im miris.

DSCN8681Dušan Otašević (Jugoslavija), U zlatnom kavezu

Nikad više nisam išao u dućan barba Nikosa. Moja bolest koja je počela posle nekoliko meseci, trajala je pune dve godine. Kad sam se vratio na ulicu bio sam zaboravio starca i njegovu bakalnicu. Ubrzo potom preselili smo se iz tog kraja grada.

Otprilike dvanaest godina docnije, posle rata, provezao sam se starim delom grada i prošao pored bakalnice. Zaustavio sam kola i za trenutak postojao pred dućanom. Prozori su bili prašnjavi i prljavi, unutrašnjost prazna i tužna; dućan je pripadao grupi oronulih dućana osuđenih na rušenje da bi se podigle nove građevine.

Otada sam bio u mnogim grčkim bakalnicama i često kupovao sir fetu i masline iz Kalamate. Jeo sam bezbroj puta grčku salatu i stvarno utvrdio da predstavlja jelo za bogove. O praznicima u našoj kući, moja žena, sinovi i ja jedemo za večeru pilav na buteru koji se puši, kakav je pravila moja mati, ’’avgolemono’’ od limuna i jaja i pečenu jagnjetinu, bogato začinjenu belim lukom. Pijem belo i crno vino, a zatim se sladim u mekim kolačićima sa prelivom od meda, i prah šećera. Stari barba Nikos bi bio zadovoljan.

Ali nikad nisam uspeo da ponovo osetim miris i ukus onih smokava koje mi je on dao onog dana pre toliko godina, iako često kupujem smokve. Ukusne su, ali im nešto nedostaje. I do današnjeg dana nisam siguran da li su to bile smokve ili vizija i strast starog bakalina što je dalo toliku slast voću da i dan danas, posle bezmalo trideset godina, osećam njihov miris i ukus.

PROČITAJTE I DRUGE vikend-prica

By admin

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *