Gordana Stojaković nije slučajno svoj istraživački rad pretočen u knjigu “Mileva Simić (1859 – 1946) – Priča o jednom novosadskom identitetu” (Savez feminističkih organizacija (Re)konekcija, Novi Sad, 2023) u produženom naslovu budućeg čitaoca uputila da je delo Mileve Simić neraskidivo povezano sa Novi Sadom u kome je živela/stvarala i koji autorka knjige opisuje jezikom lišenom mogućih istorijskih floskula. Korzoportal. Foto: Majda Sikošek
„… Novi Sad je voljen grad. Ovo potvđuju istorijske, beletrističke i pesničke knjige na mađarskom, nemačkom ili srpskom jeziku, mnogobrojna udruženja koja istražuju i čuvaju njegovu baštinu, njegove centralno pozicionirane crkve različitih hrišćanskih denominacija, sinagoga i jedan poseban kulturni obrazac unutar porodičnog i društvenog života, gotovo podjednak u svim porodicama istog staleža bez obzira na veru i naciju, koji je bio temelj onom prosperitetu koji bi, u vekovima za nama, nastajao posle ratova i političkih lomova. Unutar tog novosadskog nasleđa i danas možemo čitati tragove pedagoškog rada Mileve Simić, njenih koleginica i kolega, utkanog u živote desetina generacija mladih školovanih žena koje su nosile lepotu i teret svakodnevnog života.
Novi Sad je, ispostavilo se takođe, bio okvir društvenih vrtloga, pozornica iskušenja, ličnih strasti, prijateljstava i pritvornosti, priznanja, blagodarnosti i zaborava u životnoj priči Mileve Simić. Kroz njeno delo susrećemo se sa mnogim važnim počecima na planu ženske emancipacije koje je ona kao devojčica, kao zaposlena tinejdžerka, zatim samostalna, neudata žena, te na kraju kao penzionisana pedagoškinja morala da napravi i bez ostatka proživi. Bili su to važni uvidi u jedno osobeno iskustvo koji su prvobitni cilj ove knjige – istraživanje o književnim naporima Mileve Simić kroz privatnu prepisku, ali je značajno prošireno na novosadski i vojvođanski kontekst u kome je nastajalo. Pokazalo se da je pripadnost intelektualnom građanskom staležu, kao i rođačka povezanost sa vodećim ličnostima kulturne i političke vojvođanske scene krajem 19. veka imali uticaj na književnu karijeru Mileve Simić, ali i na ideološka sabotiranja u socijalističkoj Jugoslaviji i kasnije…“
Promišljanja Mileve Simić o obrazovanju i vaspitanju ženske dece, te položaju žena mogu se naći i sledeća gledišta – „ …Žensko pitanje nije iznela na površinu bolesna ambicija ženskinja, ni šuplja sujetna žud da se u socijalnome životu sa muškarcima ravnopravno izjednače, kao što to protivnici ženskog pokreta još danas pokušavaju da dokažu; nego njihovo posve realno shvatanje o svrsi i potrebama današnjeg doba života ali i želja za samoizdržavanje, za samostalnošću. Tu potpuno opravdanu želju naprednih ženskinja podupiru danas kulturni pojedinci obojega pola i sva kulturna društva, nego im na ruku idu i pojedine države omogućivši im polaženje srednjih škola i sveučilišta (… )
To je za posledicu imalo reforme u građanskim i redovnim školama i domaćem vaspitanju. Moderna pedagogija traži novo znanje od vaspitačica i majki koje su još uvek važile za najznačajnije vaspitačice svoje dece, naročito ženske. U Srba vaspitanje devojaka zavisi od staleža kome pripadaju. Opti zahtev je da stvore dobre matere, supruge i domaćice (…)
Prošla su za nas Srbe ona vremena kada se omalovažavao ženski intelekt, u kojima se ženskinjama odricale sposobnosti za ozbiljan istrajan rad. Samo ljudi problematične inteligencije, ili jogunasto zastarelih nazora mogu i danas još potiskivati ženu sa polja opšteg obrazovanja u zakutak posve skučenog ženskog rada (Šopenhauer)“ (ROMS M. 12.899)…“