Slavenka Drakulić (Rijeka, 1949, Hrvatska-Švedska) novinarka je i književnica. Objavljuje na hrvatskom i engleskom. Bavi se temama iz svakodnevnog života u doba socijalizma, potom ratom devedsetih godina, obrađuje teme koje se odnose na žene koje su suočene s bolešću i drugim traumama tražeći mesto u društvu ravnopravno uz muškarca. U knjizi “Nevidljiva žena i druge priče” (Copyright 2020. za srpsko izdanje Laguna) nalazi se 16 priča u kojima analizira starost, process starenja i svoje detinjstvo. Korzoportal
Moto knjige “Nevidljiva žena i druge priče” je siže onoga čime se Slavenka Drakulić bavi u ovom delu – “Moja je majka postala bezbojna. Stariti, to znači izblijedjeti, postati proziran”, Annie Ernaux, Je ne suis pas sortie de ma nuit.
“… Nakon tog susreta, sva su mi ogledala postala prava mora. Uvijek iznova gledam u osobu koja stoji preda mnom. Pitam se kako je moguće da čovjek ne vidi, ne prepozna odmah svoj lik. Je li moguće da sebe vidim toliko drugačije? Istina, moj je pogled u pravcu te osobe obično letimičan, brz, usputan, površan, kao što gledamo prolaznike. Ali, zaboga, gotovo sam se sudarila sama sa sobom! Hodala sam ravno prema ženi koja mi se približavala, ne pokazujući namjeru da mi se makne s puta. Zastala sam na udaljenosti od nekoliko koraka i tek sam tada u toj ženi vidjela sebe. Onakvu kakvom me vide drugi. Kad me uopće vide…”
Slavenka Drakulić ne zadržava se samo na temi suočavanja sa starenjem, već analizira i pređašnji odnos sa majkom koja je sada u staračkom domu, seća se neprijatnih događaja sa ocem, opisuje i druge slike iz detinjstva i mladosti koje joj izazivaju razlilite emocije, opisuje nesnalaženje vremešnog bračnog para u svakodnevici (“Hlače na rasprodaji”, dirljiva epizoda u prodavnici odeće), u priči “Kava više nema isti okus” opisuje sekvencu iz svog života kad joj je umro muž – “… U kuhinji se veselo oglasila nova kava. Ugodan miris je ispunio kuhinju i već sam po mirisu znala da bi mu se svidjela… Otpila sam gutljaj vruće tekućine. Svidjela bi mu se, zaključila sam zadovoljno, ali ipak ni ova nova kava nema više onaj okus kao kad smo je pili zajedno.”.
“… Kad se dvije osobe mimoilaze, one obično instiktivno pogledaju jedna u drugu u oči. Osim ako to baš želi izbjeći, a zašto bi? Pogledi im se susretnu. To je neizbježno, vjerovala sam. Možda zato što sam tako navikla. On je, recimo, srednjih godina, sljepoočnice su mu već sijede, ali ipak ti ne bi mogao biti sin, iako je mlađi. I tada ugledaš njegov pogled. Gleda te, a vidiš da te ne vidi. Gleda kroz tebe, baš kao da si od stakla… Ipak, u posljednji trenutak zaobilazi te kao da mu se na putu ispriječio objekat, smetnja, živa prepreka. Ja sebe nisam prepoznala, to je već dovoljno strašno, ali sad me I drugi ne vide!…” (“Nevidljiva žena”).
Oprema teksta korzoportal
PROČITAJTE I: foto-esej-na-putu-od-kuce-do-pijace-vice-versa/, tekst-u-fokusu-olga-kovacev-ninkov-grupa-boschbosch-51-godina/, vikend-prica-san-uz-vatru/, https://korzoportal.com/nasledje-ikonostas/, nasledje-ikonostas/