Tanja Stupar Trifunović kao dobitnica nagrade “Milica Stojadinović Srpkinja” 2018. godine koju dodeljuje Zavod za kulturu Vojvodine – sada Kulturni centar Vojvodine “Miloš Crnjanski”, objavila je novu zbirku poezije “Mjesta gdje počinje sve ispočetka” čiji izdavač je ova ustanova. korzoportal na licu mesta
Nova zbirka poezije Tanje Stupar Trifunović “Mjesta gdje počinje sve ispočetka” objavljena je u ediciji “Dobitnica književne nagrade Milica Stojadinović Srpkinja”. Na promociji (25. oktobar 2019) u Kulturnom centru Vojvodine “Miloš Crnjanski” o ovoj zbirci govorile su Vladislava Gordić Petković koja je napisala pogovor i autorka. Iza autorke je pet knjiga poezije, knjiga priča i dva romana – “Satovi u majčinoj utrobi” i “Otkako sam kupila labuda” (Arhipelag, Beograd).
Tanja Stupar Trifunović piše poeziju i prozu – Ipak, poezija mi je draža, jer je donekle intenzivnija, ona je neka vrsta udara, nastaje u trenutku, pjesma koju najduže pišete nastaje za dva tri sata, sa pauzama to je recimo četiri, posle malo popravite i to je to. Poezija je trenutni naboj. Kad ispraznite osećajne koje vas progoni, kada se ono materijalizuje u pjesmu, sa njom je gotovo. U tom smislu mi je poezija draža, jer ne podrazumeva taj neprestani naboj kao kad pišete roman. Svaka pjesma jeste i može biti i ustvari jeste mali roman, mala priča, mikro kosmos i to mi se dopada kod poezije. Nekako je sažetija, sadržajnija, ima svoj udarac, ritam. Čini mi se da u nju stane više na manje, zato što morate više paziti na svaku riječ, morate biti odgovorniji prema riječima. U prozi se može i podvaliti (smeši se).
Tanja Stupar Trifunović o svom putu od poezije, preko poezije, do romana – Pisala sam kratke pjesme, a kako je vrijeme odmicalo pjesme su postajale sve duže i duže. Možda sam tako samu sebe ohrabrivala. Počela sam pisati rano kao dijete uvek su me vukle i proza i poezija, ali sam se plašila proze. Mislila sam da u prozi nisam dovoljno dobra, ubedljiva, i pisala sam poeziju, pa je ona narastala u prozne oblike. Kad sam na kraju dopustila da ta proza izađe iz moje poezije, da izraste, onda je sve bilo lakše. Čovjek kad piše prozu onda je to kontinuirani rad, nekako je trajno lud godinu, dvije makar, i tada živite sa svojim junacima, izmješteni ste iz sopstvene glave. Pisanje romana je kao da imate hroničnu bolest , jer roman stalno iznutra radi. To je proces.