Sećanje kada su ukrasi na jelki bili lomljivi i imali draž neponovljivosti. Piše/Foto: Bojana Karavidić

Svake godine pomislim e, dosta je s kićenjem jelke, deca su poodrasla, nema više njihovih glasova ushićenja kada upalimo lampice, kada otkriju gde se nalazi nekoliko novih ukrasa. Ipak, ne odustajem od moje uspostavljene tradicije obnavljanja, što se tiče novogodišnje jelke.

Dilemu koju jelku kupiti sečenu, sa busenom ili veštačku rešavali smo na ovaj način – veštačka je odbačena u startu, sa busenom prihvaćena, sečena takođe jer smo gledali dokumentarac o jelkama koje se specijalno uzgajaju da bi bile sečene, znači ne uništavaju se trajne šume jelki.

Ipak smo se odlučili za jelku s busenom. Nekoliko takvih smo striktno posle dve nedelje presađivali iz saksije na obližnju livadu. Nije to bio lak posao, tegliti saksiju sa jelkom do livade, zatim kopati duboku rupu. Nismo u cvetu mladosti. Muž je pritom šizio što mu prilikom transporta prljamo auto. I, ni jedna se nije primila. Objasnili su nam da je verovatno povređen koren…

Jedne godine kupili smo ogromnu sečenu jelku. Deca su uživala kiteći je, uz naše prethodno objašnjenje da nismo ugrozili zeleni fond jelki (tako smo sebe ubedili, čudo je čovek, začas se presaldumi). Lepota i miris četinara izgubio se već posle tri, četiri dana, a tepih od opalih iglica bio je svakim danom deblji. Otpadale su sirote iglice, bespomoćne da se bar malo odupru pogubnom novom staništu, odnosno toploj sobi. Kako je ćelavila jelka, tako su otpadali i ukrasi zakačeni za borove iglice. Katastrofa. Nikada više sečena jelka!

Vraćamo se jelki s busenom. Moj dobri drug mi na pijaci pomaže u izboru i transportu autom (muž je kao slučajno tih dana otišao kod kćerke u drugi grad). Moj dobri drug mi zatim pomaže da jelkin koren iz kese u koju je upakovan, premestimo u veliku saksiju. Sve su to temeljne radnje koje bih zbrzala, ali moj dobri drug istrajava u temeljno obavljenoj radnji sađenja jelke u saksiju. Ovog puta sama kitim jelku uz muzičku podlogu Bahovog Božićnog oratorijuma. Deca više ne dolaze, prerasla su porodična novogodišnja slavlja. Kitim jelku s busenom da bih obradovala nas dvoje, bračni par prezasićen godinama naselih na ramena, a ipak kočoperan u emotivnom smislu, vatrica tinja.  

Prebiram po kutiji gde su pohranjeni novogodišnji ukrasi posle prošlogodišnjeg raskićavanja. Pored velike kutije tu je i jedna mala u kojoj je svega nekoliko kugli. Ta kutija ima specijalni tretman. Ne odnosim je kao veliku u podrum (koji je kao apoteka, delo mog muža), već sam joj našla mesto u dnevnoj sobi, na polici iza knjiga. U njoj se nalaze ukrasi iz mog detinjstva. Manje više detinjstvo, ali oni su identični, ako ih ispustiš rasparčaju se u desetine nespojivih delova, a pritom se na njih možeš poseći, taman posla da ih nagaziš bosim stopalom. Najveća srerbna kugla je donekle izgubila sjaj, smem samo da dunem u nju da, tektek otprhnem prašinu. Biram najkočoprenije iglice kako bih je pričvrstila na jelku, na počasno mesto. Držim je kao da je dijamant iz čuvene Tifani prodavnice u Njujorku, u koju me je vodila Odri Hepbern u filmu “Doručak kod Tifanija”. Evo je i pečurka, njen crveni klobuk sa belim tufnicama nije izbledeo. Tu su i dve jajolike bele kuglice, one svetlucaju kao da su od snežnih pahuljica. U uglu male kutije nalazi se i kralj svih ukrasa – paun umotan u debeli sloj gaze kojim sam ga zaštitila od dodira mojih nervoznih prstiju opterećenih emotitivnim naslagama. Paun neizbledelo plave boje vrata i neizbledelog crvenog kljuna. Gleda me gordo i tako pola veka, možda i duže. Nekada je imao štipaljku podno nogu na koju smo ga pričvršćivali na jelku, sada je to dragoceno pomagalo nestalo i gnezdim ga na bezbedno. Svake godine se ponovo pitam kako je ovih nekoliko ukrasa opstalo u mojim mnogobrojnim selidbama kada su nestajale i mnogo vredniji predmeti iz porodične ostavštine? Mislim, vredniji u smislu uspomena, ne materijalnom. Na primer, nema knjige, čiji naslov sam zaboravila, na kojoj je bila (roditeljska) posveta sa potpisom “Od Deda mraza”. Dopisala sam “Ne postoji.” Kakva bahatost nadobudne, buntovne devojčice!

Okitila sam jelku s busenom. Ovo je treća godina kako opstojava u saksiji na terasi koja nije sunčana. U proleće se zazelene mladice na krajevima grana. Čeka ruke mog brata da je krajem decembra prenese u sobu, da nam zamiriše, da nam svetluca desetak dana, pa da je opet vrati na terasu. Nije baš najsrećniji zbog tegljenja, moj brat.

By admin

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *