Deseta priča na korzoportalu iz neobjavljene zbirke od dvanaest pripovedaka Somerseta Moma, većina nije do sada prevedena u Srbiji. Vikend priča: Realnost života. Prevela: Dragana Simeonović. Foto: Mira Milovanović

Henri Garnet je imao običaj da kada bi napuštao siti, u popodnevnim časovima, svrati u klub i igra bridž pre nego ode kući na večeru. Bilo je prijatno igrati s njim. Igru je dobro poznavao i mogli ste biti sigurni da bi svoje karte upotrebio na najbolji način. Kao gubitnik bio je fer, a kada bi pobedio uspeh bi radije pripisivao sreći nego svojoj umešnosti. Bio je popustljiv i ako bi njegov partner načinio grešku znalo se da će on naći izvinjenje za njega. Bilo je iznenadjujuće, dakle, kada je jednom prilikom rekao svom partneru, sa nepotrebnom oštrinom, da nikada nije video gore odigranu kartu, a još više je iznenadilo što je, ne samo što je lično napravio grešku koju nikada od njega ne bi mogli očekivati, već kada je njegov partner na nju ukazao, ne baš nerado, kako bi mu malo vratio, insistirao uprkos svim rezonima i sa određenom zlovoljom da je bio savršeno u pravu. Ali svi ljudi s kojima je igrao karte su međusobno bili stari prijatelji i niko nije njegovo neraspoloženje uzeo ozbiljno. Henri Garnet je bio broker, partner u firmi, sa reputacijom i jednome od njih je palo na pamet da se nešto loše dogodilo sa robom za koju je on bio zainteresovan.

„Kakvo je tržište danas?“ upitao je.

„Raste. Čak i glupani prave pare:“

Bilo je očito da roba i ulozi nemaju nikakve veze sa uznemirenošću Henrija Garneta, ali nešto jeste, a to je, takodje, bilo evidentno. On je bio krepak čovek, odličnog zdravlja. Imao je dosta novca, voleo je ženu i bio odan svojoj deci. Po pravilu je bio dobro raspoložen, lako se smejao svim glupostima o kojima su pričali dok su igrali. Danas, međutim, sedeo je mračan i tih. Obrve su mu bile namrštene, a oko usana mu je bio zlovoljan grč. Da bi smanjio tenziju, jedan od igrača pomenu temu o kojoj su svi znali da Henri Garnet voli da govori.

„Kako ti je sin, Henri?“ Vidim da je bio vrlo dobar na turniru.“

Namrštenost Henrija Garneta postade još mračnija.

„Nije bio ništa bolji od onoga što sam od njega očekivao.“

„Kad se vratio iz Monta?“

„Vratio se sinoć.“

„Je li se lepo proveo?“

“Predpostavljam da jeste, sve što znam je da je napravio veliku budalu od sebe.“

„O, kako?“

„Radje ne bih pričao o tome, ako nemate ništa protiv.“

Trojica ljudi su ga posmatrala sa znatiželjom. Henri Garnet je mrko gledao u zelenu površinu.

„Izvini stari moj na tebe je red.“

Igra se nastavila u napetoj tišini. Garnet je licitirao i kada je odigrao tako loše da je tri puta izgubio, ni reč nije izgovorena. Još jedna tura od tri igre je započela i u drugoj Garnet je porekao boju.

„Nemaš ništa?“ upitao ga je partner.

Garnetova ozlojeđenost je bila tolika da čak nije ni odgovorio i kada je na kraju ispalo da nije odgovorio na boju i da je to neodgovaranje koštalo igru, nije se moglo očekivati da njegov partner ne prokomentariše njegovu nepažnju.

„Šta je dođavola s tobom Henri igraš kao da si poludeo.“

Garnet se uznemirio. Nije mnogo mario što je  izgubio igru, ali ga je zabolelo da je njegovom nepažnjom i njegov partner, takodje, izgubio. Pribrao se.

„Bolje da više ne igram. Mislio sam da će me nekoliko partija smiriti, ali činjenica je da ne mogu da usmerim svoje misli na igru. Istinu govoreći užasno sam uznemiren.“

Svi prsnuše u smeh.

„Ne moraš nam to reći, stari, toliko je očito.“

Garnet im se bolno nasmeši.

„Pa da se vama desilo ono što se desilo meni i vi biste bili uznemireni. U stvari, nalazim se u vrlo čudnoj situaciji i ako neko od vas drugova može da me posavetuje kako da se ophodim, bio bih mu veoma zahvalan.“

„Hajde da popijemo piće i onda nam sve ispričaj. Sa K.C. službenikom Home ofisa i poznatim hirurgom – ako mi ne možemo da ti kažemo kako da se nosiš s tom situacijom, niko ne može.

K.C. ustade i pozvoni kelneruda donese  piće.

„Radi se o ovom mom prokletom sinu,“ reče Henri Garnet.

Piće je bilo naručeno i doneto i evo priče koju im je Henri Garnet ispričao.

Dečak o kome je govorio bio je njegov jedini sin. Zvao se Nikolas, ali su ga, naravno, zvali Niki. Imao je osamnaest godina. Pored njega Garnet je imao dve ćerke od šesnaest i dvanaest godina. Ali ma koliko to izgledalo nelogično, generalno se misli da otac najviše voli svoje kćeri i mada je Garnet sve činio da se ne primeti koga više voli, nije bilo sumnje da veći deo naklonosti Henrija Garneta pripada sinu. Bio je nežan prema kćerima na neobavezan način i bogato ih darovao za rođendane i Božić, ali je bio zaljubljen u Nikija. Ništa nije bilo dovoljno dobro za njega. On mu je bio ceo svet. Teško je odvajao pogled od njega. Niste mogli to da mu zamerite jer je Niki bio sin na koga bi svaki roditelj bio ponosan. Bio je visok šest ipo stopa, lagan, ali mišićav, širokih ramena i uskog struka i držao se otmeno uspravno. Imao je šarmantnu glavu, dobro postavljenu na ramenima sa svetlo smeđom kosom blago zatalasanom, plavim očima sa tamnim dugim trepavicama pod lepo oblikovanim obrvama, punih rumenih usana i čiste, preplanule kože. Kada se smejao pokazivao je pravilne veoma bele zube. Nije bio stidljiv, ali je u njegovom ponašanju bilo skromnosti koja je bila privlačna. U društvenim odnosima je bio ležeran, učtiv i veseo na tih način. Bio je potomak dobrih, zdravih, pristojnih roditelja, dobro odgojen u dobroj kući, pohađao je dobre škole. Opšti utisak bio je redak primerak finog mladića. Imali ste osećaj da je bio pošten, otvoren pun vrlina isto toliko kako je i izgledao. Roditeljima nikada nije zadavao ni trenutka neprijatnosti. Kao dete retko je bio bolestan, a nikada nevaljao. Kao dečak je uvek činio ono što se od njega očekivalo. Imao je odlične ocene u školi. Bio je izuzetno popularan i završio je s vrednim priznanjima, kao školski predsednik i kapiten fudbalskog tima. Ali to nije bilo sve. Kada je imao četrnaest govina Niki je neočekivano razvio talenat za tenis. To je bila igra koju njegov otac ne samo da je voleo, već je i odlično igrao, te  kada je kod dečka prepoznao mogućnost da bi mogao postati teniser on je podržao sinovljev novi talenat. Tokom raspusta je angažovao profesionalce da ga podučavaju i do svoje šesnaeste je osvojio niz turnira za dečake njegovih godina. Mogao je pobediti oca tako ubitačnim rezultatom da bi samo roditeljska ljubav mogla da pomiri starjeg igrača sa činjenicom da se tako lošim pokazao. U osamnaestoj je Niki otišao na Kembridž i Henri Garnet je imao ambiciju da pre nego završi studije treba da igra za univerzitet. Niki je imao sve predispozicije da postane veliki teniser. Bio je visok imao je dugačak zahvat, bio je brz i vreme mu je bilo perfektno. Instiktivno je osećao gde lopta dolazi i naizgled bez žurbe, bio tamo da je dočeka. Imao je moćan servis, sa opasnim brejkom koji je bilo teško uzvratiti, a njegov forhend precizan, nizak, dugačak i tačan bio je ubistven. Bekhend mu nije bio tako dobar, a volej divlji, ali je Henri Garnet organizovao da celo leto, pre odlaska u Kembridž, radi sa najboljim učiteljima u Engleskoj. U dubini duše, mada to nije rekao Nikiju, on je pothranjivao ambiciju da vidi sina kako igra na Vimbldonu, a ko zna, možda bi mogao biti odabran da predstavlja državu na Dejvis kupu. Grlo mu se stezalo kada bi u mašti video sina kako preskače mrežu da bi se rukovao sa američkim šampionom koga je upravo pobedio i odlazi sa terena uz zaglušujući aplauz publike.

Kao verni posetilac Vimbldona Henri Garnet je imao veoma mnogo poznanika iz sveta tenisa i jedne večeri se desilo da za večerom u Sitiju sedi pored jednog od njih, pukovnika Barbazona i u zgodnom trenutku je počeo da mu govori o Nikiju i kakve bi moguće šanse bile za njega da igra za univerzitetski tim u narednoj sezoni.

„Zašto ga ne pustite da ide u Monte Karlo i tamo igra u prolećnom turniru?“ reče pukovnik iznenada.

„O, ne mislim da je dovoljno dobar za to. Nema još ni devetnaest godina, tek je počeo da pohađa Kembridž prošlog oktobra. Ne bi mogao da odgovori svim tim udarcima.“

„Naravno, Ostin i fon Kram bi ga nokautirali, ali bi mogao da dobije igru, dve i ako bi se oprobao sa nekim manjim ribama, nema razloga da ne bi mogao dobiti dva-tri meča. Nikada se nije oprobao sa nekim od prvorazrednih igrača i to bi mu bilo bio izvanredno iskustvo. Nigde ne bi naučio toliko kao na promoterskim turnirima u koje bi ga poslao.“

„Ah, to mi nije ni na kraj pameti. Neću mu dozvoliti da napusti Kembridž usred semestra. Uvek sam mu podvlačio da je tenis samo igra i da se ne sme mešati u posao.“

Pukovnik Barbazon ga je upitao kada se semestar završava.

„To je sasvim u redu. On bi propustio samo oko tri dana. Sigurno bi se to moglo srediti. Vidite tri ili četiri igrača na koje smo računali su nas izneverili i sad smo u gubitku. Želimo da pošaljemo najbolji mogući tim. Nemci šalju svoje najbolje kao i Amerikanci.“

„Ništa od toga stari moj. Kao prvo Niki nije dovoljno dobar za to, a kao drugo ne pada mi napamet da  dečka pošaljem u Monte Karlo bez  nekoga ko bi se brinuo o njemu. Kad bih ja mogao da se oslobodim mogao bih razmisliti o tome, ali to je nemoguće.“

„Ja ću biti tamo kao neigrajući kapiten engleskog tima, ja ću ga kontrolisati.“

„Vi ćete biti zauzeti, a pored toga ne želim da vas izlažem takvoj odgovornosti. On još nikada nije bio u inostranstvu, a da vam iskreno kažem  ne bih imao ni trenutka mira dok bi on bio tamo.“

Na tome se završilo i Henri Garnet odmah ode kući. Bio je toliko polaskan predlogom pukovnika Brabazona da nije izdržao da ne kaže supruzi.

„Zamisli da on misli da je Niki toliko dobar. Rekao mi je da ga je video  kako igra i da mu je stil lep. Želi da naš sin stekne više prakse u prvim redovima. Još ćemo videti  tog dečka kako igra u polufinalu Vimbldona, stara moja.

Na njegovo iznenađenje gospođa Garnet nije bila toliko protiv ove ideje kako bi on očekivao.

„Najzad dečak ima osamnaest godina. Niki se  nikada nije upuštao u nevaljalstva, pa nema razloga da se pretpostavi da bi to sada učinio.“

„Treba imati na umu njegov rad, ne zaboravi to. Mislim da bi bio veoma loš presedan da mu se dozvoli da napusti kraj semestra.“

„Ali šta znače tri dana? Bila bi sramota ukrasti mu takvu priliku. Mislim da bi on pohrli ako bi mu to predložio ti lično.“

E, pa ja ga neću predložiti jer ga nisam poslao u Kembridž da bi samo igrao tenis. Ja znam da je on stabilan, ali mislim da bi bilo glupo postaviti mu na vrat takvo iskušenje. On je premlad da ide sam u Monte Karlo.“

„Kažeš da on ne bi imao šanse sa tim snažnim igračima, ali to ne možeš znati.“

Henri Garnet uzdahnu. Na putu kući u kolima mu je palo na pamet da je Ostinovo zdravlje nestabilno, a da je von Kram broji zadnje dane. Pretpostavljajući, samo kao argument da Niki ima malo sreće, onda bi bez sumnje mogao da igra za Kembridž. Ali, sve to zajedno bila je glupost.

„Nema koristi draga, ja sam doneo odluku i neću je menjati.“

Gospodja Garnet nije protivrečila. Ali je sutradan napisala Nikiju pismo rekavši mu šta se dogodilo i predložila šta bi ona na njegovom mestu uradila, ako bi želeo da ide i kako da zadobije očev pristanak. Dan ili dva kasnije Henri Garnet je primio pismo od sina. Kipteo je od uzbuđenja. Video se sa svojim tutorom, koji je sam bio teniser i upravnikom koledža koji je poznavao pukovnika Brabazona i nikakav prigovor ne bi bio učinjen na napuštanje koledža pre kraja semestra. Obojica misle da takvu priliku ne treba propustiti. Nije video u kakvu bi on nevolju mogao da upadne i ako bi samo ovaj put njegov otac popustio, on obećava svojom čašću da bi sledećeg semestra neprekidno učio. Bilo je to vrlo lepo  pismo. Gospođa Garnet je posmatrala svog muža kako ga čita za doručkom i nije je zabrinjavalo što se mršti. Bacio je pročitano pismo ka njoj.

„Ne znam zašto si mislila da je neophodno da kažeš Nikiju ono što sam ti poverio. To je vrlo loše s tvoje strane. Sad si ga duboko uznemirila.“

„Žao mi je. Mislila sam da bi ga obradovalo da zna kako pukovnik Brabazon ima tako visoko mišljenje o njemu. Ne vidim zašto čovek treba da kaže drugima samo neprijatne stvari koje su rečene o njima. Ja sam, razume se, jasno naglasila da se ne postavlja pitanje o njegovom odlasku.“

„Stavila si me u vrlo nezgodnu situaciju. Ako išta mrzim to je da me dečko smatra tiraninom i nefer igračem.“

„O neće to biti nikada. Misliće da si prilično smešan i nelogičan, ali sam sigurna da će  razumeti da si samo za njegovo dobro bio tako neljubazan.“

„Isuse,“ uzviknu Henri Garnet.

Njegova žena je imala veliku sklonost da se smeje. Znala je da je bitka dobijena. Blagi Bože kako je bilo jednostavno učiniti da muškarac učini ono što želiš. Da sačuva obraz Henri Garnet nije ništa činio 48 sati, a onda je popustio i javio se.  Za dve nedelje Niki je stigao u London. Trebalo je da krene za Monte Karlo sledećeg jutra i posle večere, kada su gospođa Garnet i njena starija ćerka izašle, Henri je iskoristio priliku da sina posavetuje.

„ Ne osećam se sasvim spokojno što te u tvojim godinama puštam da ideš u mesto kakvo je Monte Karlo, praktično sasvim sam, ali tako je sad i mogu samo da se nadam da ćeš biti dovoljno pametan. Ne želim ulogu napornog oca, ali bih želeo da te upozorim posebno na tri stvari: prva je kocka, ne kockaj se; druga je novac, nikome ne pozajmljuj novac i treća su žene, ne upuštaj se u odnose sa ženama. Ako ne budeš činio ni jednu od ove tri stvari, nećeš imati problema i zato ih imaj na umu.“

„Dobro, oče“, nasmejao se Niki.

„Ovo je poslednje što ću ti reći. Poznajem život dobro i veruj mi da je ovaj savet razuman.“

„Neću ga zaboraviti, to ti obećavam.“

„ Dobar si momak. Hajdemo sada gore da se pridružimo damama.“

Niki nije pobedio ni Ostina ni von Krama na turniru u Monte Karlu, ali se nije ni obrukao. Ugrabio je neočekivanu pobedu nad španskim igračem, a austrijskom se toliko približio što niko nije mogao ni da zamisli. U mešovitom dublu je došao do polufinala. Njegov šarm je svakoga osvojio, a on je silno uživao. Opšte mišljenje je bilo da obećava, a pukovnik Brabazon mu je rekao da kada bude malo stariji i bude više vežbao sa vodećim takmičarima, njegov otac može garantovati za njega. Turnir se završio i sledećeg dana je trebalo da se vrati u London.  U želji da igra što bolje je pazio kako živi. Pušio je veoma malo, nije pio i otišao je na spavanje veoma rano. Poslednje večeri, međutim, mislio je da bi želeo da vidi nešto od života u Monte Karlu o kome je toliko slušao. Učesnicima turnira je priređena zvanična večera, a zatim je otišao u Sportski klub sa ostalim igračima. Prvi put je bio ovde. Monte Karlo je bio prepun i sve prostorije su bile prenatrpane ljudima. Niki nikada ranije nije video rulet osim na filmu; znatiželjan, stao je pored prvog stola; čipovi raznih veličina su bili razbacani po zelenoj čoji i izgledali su kao besmislen nered. Krupije je odlučno zavrteo točak i u sekundi ubacio malu belu lopticu. Posle, kako je izgledalo, beskrajnog vremena, loptica se zaustavila i drugi krupije je jednim širokim nezainteresovanim gestom pokupio one koji su izgubili.

Niki je najpre tražio gde se igra „trente et quarante“, ali ništa nije mogao da razume i činilo mu se dosadno. Video je gužvu u drugoj prostoriji i ušetao u nju. Velika igra bakara je bila u toku i odmah je postao svestan napetosti. Igrači su bili zaštićeni bronzanom šipkom od mnošva posmatrača. Oni su sedeli oko okruglog stola, devetoro sa svake strane sa dilerom u sredini i krupijeom ispred njega. Veliki novac je menjao ruke. Diler je bio član Grčkog sindikata. Niki je posmatrao njegovo nepomično lice. Oči su mu bile usredsređene, ali se njegov izraz nije menjao bilo da je dobijao ili gubio. Bio je to zastrašujuće impresivna scena. To je Nikiju, koji je bio odgojen da štedi, bilo čudnovato uzbuđnenje da vidi nekoga koji rizikuje hiljadu funti u kartaškoj igri i kad izgubi samo se malo našali i nasmeje. Sve to je bilo užasno uzbuđujuće. Prišao mu je poznanik:

„Ide li ti dobro?“ upita ga.

„Ne igram.“

„Mudro s tvoje strane. Pokvarena igra. Dođi da popijemo piće.“

„U redu.“

Dok su pili Niki mu reče da je ovo prvi put da je ušao u kockarnicu.

„O, onda moraš bar jednom malo da zavrtiš. Bilo bi glupo da napustiš Mont, a da ne isprobašsreću.Na  kraju krajeva neće te mnogo koštati ako izgubiš stotinak franaka ili tako nešto.“

„U pravu si, ali moj otac nije bio baš oduševljen da uopšte dođem ovde  i jedna od tri stvari koje me je posebno savetovao da ne činim je bilo kockanje.“

Ali kada je napustio ovog kompanjona, prišao je jednom od stolova gde se igrao rulet. Zastao je posmatravši novac gubitnika koji je krupije sakupljao i novac koji je bio dobijen i isplaćen dobitnicima. Bilo je nemoguće poreći da nije uzbudljivo. Njegov prijatelj je bio u pravu, stvarno je izgledalo glupo otići iz Monte Karla ne staviti nešto na kockarski sto bar samo jednom. Bilo bi to jedno novo iskustvo, a u njegovim godinama mora se imati svako iskustvo koje se pojavi kao izazov. Razmišljao je da ocu nije obećao da se neće kockati, već da neće zaboraviti njegov savet. To nije bilo baš isto, zar ne. Uzeo je novčanicu od sto franaka i prilično stidljivo stavio na broj osamnaest. Izabrao je taj broj jer je to bio broj njegovih godina. Srce mu je divlje tuklo dok je gledao u točak koji se okretao. Mala bela kugla je zviždala unaokolo kao mali nevaljali demon. Točak se okretao sporije, a mala bela kugla kao da se premišljala. Izgledalo je da će stati, a onda je ponovo produžila. Niki je jedva poverovao očima kada je pala na broj osamnaest. Mnogo žetona je dogurano ispred njegovih ruku. Ruke su mu se tresle dok ih je sakupljao. Izgledalo je da se tu sakupilo puno novca. Bio je tako zbunjen da nije ni pomislio da stavi nešto na sledeću rundu. U stvari nije imao nameru da nastavi igru. Jednom je dovoljno i bio je iznenađen kada je osamnaestica ponovo dobila. Na njoj je bio samo jedan žeton.

„Tako mi svetog Đorđa opet si dobio,“ reče čovek koji je stajao pored njega.

„Ja? Ali ja ništa nisam stavio.“

„Jesi, tvoj prvobitni ulog. Oni ga uvek ostave ukoliko ga ti ne uzmeš nazad. Zar to nisi znao?“

Novi paket žetona stigao je ispred njega. U glavi mu se vrtelo. Prebrojao je dobitak: sedam hiljada franaka. Čudan osećaj moći ga je obuzeo. Osećao se čudesno, kao da je posisao svu oamet sveta. Ovo je bio najlakši način za pravljenje para za koji je ikada znao. Njegovo iskreno šarmantno lice se ovenčalo osmehom. Njegove svetle oči se susretoše s očima žene koja je stajala pored njega. Smešila se.

„Imaš sreće“, rekla je.

Govorila je engleski ali sa stranim akcentom.

„Teško mogu da poverujem, to mi je prvi put da igram.“

„To sve objašnjava. Pozajmi mi hiljadu franaka, hoćeš li? Izgubila sam sve što sam imala. Vratiću ti ih za pola sata.“

„U redu.“

Uzela je veliki crveni žeton iz njegove gomile i zahvalivši se isčezla. Čovek koji mu se već obratio progunđa. „Nikada ih više nećeš videti.“

Niki je bio pogođen. Otac mu je posebno savetovao da nikome ne pozajmljuje novac. Kakvu je glupost uradio. I to nekome koga nikada nije video. Ali činjenica je da je u tom trenutku osetio takvu ljubav prema ljudskom rodu da nikako nije mogao da odbije. A onda taj veliki crveni žeton, bilo je gotovo nemoguće da shvati da on poseduje ikakvu vrednost. Pa dobro, nije ni važno, još uvek je imao šest hiljada franaka. Okušaće sreću joj jedanput- dvaput i ako ne dobije ide kući. Stavio je žeton na šesnaest koliko godina je imala njegova starija sestra, ali nije dobio. Pokušao je još sa nekoliko brojeva redom, ali bez uspeha. Bilo je zabavno. Izgledalo je da je izgubio. Odlučio je da pokuša još jednom i potom napusti igru; dobio je. Povratio je sve gubitke i još malo više. Na kraju jednog sata, posle različitih uspona i padova, iskusivši uzbuđenje kao nikad u životu, našao se sa toliko mnogo žetona da mu nisu mogli stati u džep. Odlučio je da ode. Došao je do menjačnice i teško uzdahnuo kada su novčanice od dvadeset hiljada franaka bile rasprostrte ispred njega. Nikada u životu nije imao toliko novca. Stavio ih je u džep i kada se pošao ka izlazu pojavila se žena kojoj je pozajmio hiljadu franaka. „Svuda sam vas tražila,“ rekla je. „Plašila sam se da ste otišli.“uhvatila me je panika, nisam znala šta biste pomislili o meni. Evo vaših hiljadu franaka i veliko vam hvala na pozajmici.“

Niki, pocrvenevši kao bulka, zapanjeno je posmatrao tu ženu. Kako ju je samo pogrešno procenio! Otac mu je rekao da se ne kocka; pa kockao se  i zaradio dvadeset hiljada franaka. I otac mu je rekao da ne pozajmljuje nikome novac; pa, pozajmio je priličnu svotu neznanki i ona mu je vratila dug. Činjenica je da on i nije bio ni iz blizu takva budala kako je njegov otac mislio o njemu, svom sinu. On je instiktivno osetio da je bezbedno da joj može pozajmiti novac, i vidite njegov instikt je bio ispravan. Ali bilo je tako očigledno da je bio zatečen da je mala dama morala da se nasmeje.

„Šta vam je? Upitala je.

„Istini za volju nikada nisam očekivao da ću ponovo videti taj novac.“

„Šta ste smatrali da sam ja – kokota?“

Niki pocrvene do korena svoje talasaste kose.

„Naravno da nisam.“

„Da li vam izgledam kao jedna od njih?“

„Nimalo.“

Bila je jednostavno obučena, sa niskom zlatnih perli oko vrata, njena jednostavna haljina je isticala njenu skladnu, vitku figuru, lepuškasto malo lice i urednu glavu. Bila je našminkana, ali neupadljivo i Niki je pretpostavljao da nije starija od njega više od tri do četiri godina. Prijateljski mu se nasmešila.

„Moj muž radi u marokanskoj administraciji, a ja sam došla u Monte Karlo na par nedelja jer je on smatrao da želim promenu.“

„Upravo sam odlazio“ reče Nik jer nije mogao da smisli ništa drugo što bi rekao.

„Već!“

„Pa moram sutra da ustanem vrlo rano. Letim nazad za London“.

„Naravno. Turnir se završio danas, zar ne. Videla sam vas kako igrate dva, tri puta, znate.“

„Jeste li? Ne znam zašto biste me primetili.“

„Imate divan stil i veoma ste slatki u šorcu.“

Niki nije bio neskroman mladić, ali mu je prošlo kroz glavu da je ona, možda, pozajmila hiljadu franaka kako bi se upoznala s njim.

„Da li odlazite u Nikerboker?“upitala je.

„Ne, nikad nisam bio.“

„O, ne smete napustiti Monte Karlo, a da tamo niste bili. Što ne pđjete da malo plešete? Da vam kažem istinu umirem od gladi i volela bih malo slanine i jaja.“

Niki se setio saveta oca da se ne upušta niušta sa ženama, ali ovo je bilo nešto drugo; treba samo da pogledaš u to lepo malo stvorenje i da znaš da je ona savršeno pristojna. Muž joj je radio u onome što bi bilo isto što i državna administracija. Njegovi majka i otac su imali prijatelje koji su, takodje, bili u toj službi i koji su sa svojim ženama  pokadkad dolazili na večere. Istina je da njihove žene nisu bile ni tako mlade ni lepe kao ova, ali je ona isto tako bila otmena kao one. I pošto je zaradio  dvadeset hiljada franaka, što se ne bi malo zabavio.

„Voleo bih da podjem s vama,“ rekao je, „ali, nadam se da nećete imati ništa protiv ako ne ostanem dugo. Ostavio sam poruku u hotelu da me probude u sedam.“

„Otićićemo čim budete to želeli“.

Nikiju je bilo vrlo prijatno u Nikerbokeru. Pojeo je jaja sa slaninom s apetitom. Podelili su bocu šampanjca. Plesali su i mlada dama mu je rekla da divno pleše. On je znao da dosta dobro pleše, a, naravno, sa njom je bilo lako plesati. Bila je lagana kao pero. Ona je prislonila svoj obraz uz njegov i kada su im se oči srele u njenim je titrao osmeh koji je učinio da mu srce načini tika- taka.  Jedna mulatkinja je pevala grlenim senzualnim glasom. Podijum je bio prepun.

„Jesu li ti ikada rekli da si veoma zgodan?“ upitala je

„Ne mislim da je tako“; smejao se. „Gospode,“ pomislio je, „Mislim da se ona zatreskala u mene.“

Niki nije bio budala da  ne bude svestan da se često dopada ženama i kada je ona to primetila, on ju je privukao bliže k sebi. Ona je zatvorila oči i s usana joj se oteo blagi uzdah.

„Mislim da bi bilo baš lepo da te poljubim pred svim ovim ljudima“, rekao je.

„Šta misliš šta bi ljudi mislili o meni?“

Noć je padala i Niki reče da bi zaista trebalo da ide.

„I ja ću ići“ rekla je „Hoćeš li me usput odvesti do hotela ?“

Niki je platio račun. Bio je zaista iznenađen njegovom visinom, ali sa svim tim parama koje je imao u svom džepu mogao da bude bezbrižan i oni uzeše taksi. Ona se privila uz njega i on je poljubi. Izgledalo je da joj se dopalo.

„Jova mi“, mislio je „pitam se šta će se zbiti.“

Istina je da je ona udata, ali joj je muž u Maroku, a svakako je izgledalo da se u njega zatreskala, dobro i pošteno. Istina je, takođe, da ga je otac upozorio da ništa ne petlja sa ženama, ali, ponovo je razmišljao, on u stvari nije obećao da neće, već je samo obećao da neće zaboraviti njegov savet. Pa nije, bio mu je na pameti tog momenta. Okolnosti su menjale slučajeve. Ona je bila slatko malo stvorenje, činilo se glupim da propusti priliku za avanturu kada vam je ponuđena kao na tanjiru. Kad su došli do hotela on plati taksi.

„Ja ću pešačiti,“ rekao je. „Vazduh će mi dobro doći posle zagušljive atmosfere onog mesta.“

„Popni se na čas volela bih da ti pokažem fotografiju mog malog dečaka.“

„O, zar imaš malog dečaka.“

„Da slatkog malog dečaka.“

Sledio ju je. Ni najmanje nije želeo da vidi fotografiju njenog malog sina, ali je mislio da je civilizovano da se pretvara da je želeo. Plašio se da je napravio budalu od sebe. Palo mu je na pamet da ga je, možda ona povela gore da mu pokaže fotografiju kako bi mu, na lep način, dala do znanja da je pogrešno shvatio. On joj je rekao da ima samo osamnaest godina.

„Pretpostavljam da me ona samo smatra detetom.“

Poželeo je da nije potrošio sav taj novac na šampanjac u noćnom klubu.

Ali ona mu nije pokazala sliku svog malog dečaka. Čim su ušli u njenu sobu ona se okrete ka njemu, zagrli ga oko vrata i poljubi ga u usta. Nikada u životu nije doživeo tako strastveni poljubac.

„Dragi“, rekla je.

Za trenutak mu je očev savet prošao kroz glavu, a onda ga je zaboravio.

Niki je imao lagan san i najmaji zvuk ga je budio. Posle dva do tri sata se probudio i za trenutak nije znao gde se nalazi. Soba nije bila sasvim mračna pošto su vrata kupatila bila odškrinuta i svetlo je bilo upaljeno. Odjednom je postao svestan da se neko kreće po sobi. Onda se setio. Video je da je to bila njegova mala prijateljica i u trenutku kada je hteo da progovori, nešto u njenom ponašanju ga je zaustavilo. Išla je veoma pažljivo kao da se plaši da ga ne probudi. Zaustavila je jednom ili dva puta i pogledala u pravcu kreveta. On se pitao šta smera. Ubrzo je video. Otišla je do stolice gde je ostavio svoju odeću i još jednom pogledala u njegovom pravcu. Čekala je kako mu se učinilo u nedogled. Tišina je bila tolika da je Niki mislio da može čuti kako mu bije srce. A onda je polako i vrlo tiho uzela njegov kaput, zavukla ruku u unutrašnji džep i izvukla sve one lepe novčanice od hiljadu franaka, na čiji dobitak je Niki toliko bio ponosan. Vratila je kaput nazad i stavila još nešto odeće preko njega tako da izgleda da nije diran, zatim je sa svežnjem novčanica u ruci stajala još neko vreme mirna kao stena. Niki je suzdržao instiktivni impuls da skoči i da je zgrabi, delimično zbog iznenađenja koje ga je navodilo da bude tih, a delimično i svest da je bio u stranom hotelu, u stranoj zemlji i ako bi napravio gužvu ne zna šta bi moglo da se desi. Pogledala ga je. Oči su mu bile poluzatvorene i bio je siguran da je mislila da spava. U tišini nije mogla da ne čuje njegovo ravnomerno disanje. Kada se ponovo uverila da ga njeno kretanje nije uznemirilo krenula je preko sobe s krajnjim oprezom. Na malom stolu pored prozora se nalazila saksija cineraria. Niki ju je sad posmatrao širom otvorenih očiju. Biljka je evidentno bila stavljena u saksiju sasvim labavo jer je uzevši je za stabljike ona podigla i stavivši novčanice na dno vratila biljku. Bilo je to odlično mesto za sakrivanje. Niko nije mogao da pogodi da se nešto nalazilo ispod bogato rascvetale biljke. Pritisla je prstima zemlju i onda se polako, vodeći računa da ne proizvede ni najmanji šum, odšunjala preko sobe i kliznula nazad u kreve.

„Cheri,“ rekla je maznim glasom.

Niki je ravnomerno disao kao čovek utonuo u dubok san. Mala dama se okrenula na stranu i prepustila snu. Nikijeve misli bile su brzometne iako je ležao mirno. Bio je krajnje uznemiren scenom kojoj je upravo prisustvovao i u sam sa sobom je razmenjivao žestoke reči.

„Ona nije ništa drugo do prokleta drolja. Ona i njen dragi mali dečak i njen muž u Maroku. Pričam ti priču. Ona je pokvarena kradljivica, eto šta je ona. Mislila je da sam budala. Ako misli da će se izvući sa nečim takvim, vara se.“

On je već smislio šta će učiniti s novcem koji je tako pametno osvojio. Već je odavno želeo svoj automobil i mislio je da je baš rđavo od njegovog oca što mu već nije poklonio jedan. Na kraju čovek ne želi da se uvek vozi porodičnim autom. Pokazaće on starome i kupiti automobil. Za dve hiljade franaka, oko dvesta funti, može da kupi pristojna polovna kola. Naumio je da novac povrati, ali još nije tačno znao kako. Nije mu se dopadala misao da digne dževu, bio je stranac, u hotelu o kome ništa nije znao. Moglo je sasvim lako biti da prokleta žena tu ima prijatelje. Nije mu smetalo da se suoči sa bilo kim u fer borbi, ali bi izgledao prilično blesavo ako bi neko uperio pištolj u njega. Pored toga, razmišljao je sasvim trezveno, nije posedovao bilo kakve dokaze da je novac bio njegov. Ako bi došlo do pretresa i ona se zaklela da je novoc njen, on bi se lako mogao naći  u policijskoj stanici. Stvarno nije znao šta da radi. Trenutno, po njenom ravnomernom disanju, znao je da mala dama spava. Mora da je zaspala laka srca jer je obavila posao bez ičije pomoći. To ga je razbesnelo… ona spava tako mirno, a on leži budan smrtno zabrinut. Iznenada, jedna ideja pala mi je na pamet. Toliko je bila dobra da je samo primenom samokontrole mogao da se zadrži da ne skoči iz kreveta i da je odmah ne sprovede u delo. Dvoje mogu igrati njenu igru. Ona je ukrala njegov novac, pa će ga i on ukrasti od nje i svi će biti kvit. Odlučio je da čeka sasvim mirno dok se ne uveri da prevarantkinja čvrsto spava. Čekao je, kako mu se činilo, veoma dugo. Nije se okrenula, disanje joj bilo ujednasčeno kao kod deteta.

„Draga,“ reče joj na kraju

Nije bilo odgovora, ni pokreta. Bila je mrtva za spoljni svet. Vrlo sporo, zastajkujući posle svakog pokreta, tiho je skliznuo  iz kreveta. Stajao je mirno za kratko, gledajući da je nije uznemirio. Disala je ritmično kao i pre. Za vreme dok je stajao, fokusirao se na nameštaj, tako da kad bude prelazio preko sobe ne udari stolicu ili sto i napravi buku. Pružio je par koraka i čekao, pa još par koraka. Uzelo mu je čitavih pet minuta da dođe do prozora i tamo je, takođe, sačekao. Uplašio se jer je krevet  za kratko zaškripao, ali to je bilo samo zato što se ona koja je u njemu spavala okrenula u snu. Naterao se da mirno stoji dok  izbroji do sto. Spavala je kao klada. S krajnjom pažnjom je uhvatio cinarariu za stabljike i nežno je izvukao iz saksije. Drugu ruku je zavukao unutra, srce mu je tuklo stotinu u minutu kada je dotakao novčanice. Ruka mu se zatvorila oko njih i polako ju je izvukao. Vratio je biljku nazad i pažljivo pritisnu zemlju. Dok je to radio jednim okom je motrio na priliku u krevetu. Nije se pomerala. Posle još jedne pauze, vratio se do stolice na koju je odložio odeću. Prvo je stavio svežanj  novčanica u džep sakoa i onda nastavio da se oblači. To mu je uzelo dobrih četvrt sata jer nije smeo da napravi niti jedan zvuk. Obukao je meku košulju sa večernjim žaketom i čestitao je sebi na tome jer je bilo lakše obući je tiho od uštirkane. Imao je poteškoće da veže kravatu bez ogledala, ali je mudro zaključio da i nije mnogo važno ako nije savršeno vezana. Raslo mu je samopouzdanje. Cela stvar je sada počela da izgleda kao šala. Najzad je bio obučen osim cipela, koje je uzeo u ruku, misleći da ih obuje u hodniku. Sada je trebalo da pređe sobu i dodđ do vrata. Stigao je tako tiho da ne bi probudio ni najosetljivijeg spavača, ali, trebalo ih je otključati. Polako  je okrenuo ključ – kliknulo je.

Ženica iznenada sede u krevetu. Nikiju srce siđe u pete. Učinio je krajnji napor da zadrži mir.

„To sam samo ja. Šest je sati i moram da idem. Pokušao sam da te ne probudim.“

„Oh, zaboravila sam“

Potonula je nazad u jastuk.

„Kad si se probudila, evo obuvam sada cipele.“

Seo je na ivicu kreveta i to učinio.

„Nemoj da praviš buku kad izađeš, u hotelu to ne vole. Oh, tako sam pospana.“

„Nastavi da spavaš.“

„Poljubi me pre nego odeš“

On se savu i poljubi je.

„Ti si sladak dečak i sjajan ljubavnik. Bon voyage.“

Niki se nije osećao sasvim bezbedno dok nije izašao iz hotela. Zora je zarudela. Nebo je bilo bez oblaka, a u luci su jahte i ribarski brodovi ležali bez pokreta na mirnoj vodi. Na keju su se ribari pripremali za dnevni posao. Ulice su bile puste. Niki udahnu duboko slatki jutarnji vazduh. Osećao se čilim. Osećao se, takođe, zadovoljnim kao Punch. Krupnim, gegajućim koracima, zabačenih ramena unazad, išao je uzbrdo, pored bašta ispred Kazina – cveće u tom čistom svetlu, sjajno orošeno, bilo je prekrasno – dok nije stigao u hotel. Dan je počeo. U holu su poslužitelji, sa šalovima oko vrata i beretama na glavama, bili zaposleni oko čišćenja. Niki se pope do sobe i okupao u toploj vodi. Ležao je u njoj i sa zadovoljstvom razmišljao da nije bio takav klipan kako bi neki ljudi mogli pomisliti. Posle kupanja je odradio gimnastiku, obukao se i spakovao, pa sišao na doručak. Bio je gladan. Kontinentalni doručak nije bio po njegovom ukusu. Uzeo je grejpfrut, kašu, jaja sa slaninom, kifle tek izvađene iz rerne, tako hrskave i ukusne da su se topile u ustima, marmeladu i tri šolje kafe. Mada se osećao savršeno dobro i pre, bilo mu je još bolje posle toga. Upalio je lulu koju je nedavno naučio da pućka, platio račun i ušao u auto koji ga je čekao kako bi ga odvezao na aerodrom, na drugoj strani Kana. Čitavim putem kroz Nicu, put je išao preko brda, a ispod njega je bilo plavo more i linija obale. Nije mogao, a da ne misli kako je đavolski lepo. Prošli su Nicu tako veselu i prijateljsku i našli se na dugačkom, pravom putu koji se prostirao uz more. Niki je platio račun, ali ne novcem koji je osvojio prethodne večeri, već novcem koji mu je dao otac. Promenio je hiljadu franaka da plati večeru u Nikerbokeru, ali ta lažljiva mala žena mu je vratila hiljadu franaka koje joj je pozajmio, tako da još uvek ima dvadeset hiljada franaka u džepu. Pomislio je da bi voleo da baci pogled na njih. Gotovo da ih je bio izgubio tako da su dobile dvostruku vrednost za njega. Izvadio ih je iz džepa u koji ih je strpao zbog sigurnosti kada je obukao odelo u kome će putovati i prebrojao ih jednu po jednu. Nešto vrlo čudnovato im se desilo. Umesto dvadeset koliko je trebalo da ih bude, bilo ih je dvadeset šest. Nije shvatao. Još ih je dva puta prebrojao. Nije bilo sumnje imao je dvadeset šest hiljada umesto dvadest koje je trebalo da ima. Nije shvatao. Pitao se da li je moguće da je dobio više u sporting klubu, nego što je razumeo. Ali ne, to je bilo van sumnje. Sa sigurnošću se seća da je čovek na blagajni položio četiri reda po pet hiljada, a i sam ih je prebrojao. Odjednom mu je palo na pamet objašnjenje. Kad je stavio ruku u saksiju pošto je izvadio cveće zgrabio je sve što je tamo našao. Saksija je bila kasa male nevaljalice i on nije uzeo samo svoj novac, već i njenu uštedjevinu. Niki se zavali u kolima i prasnu u smeh. To je bila najsmešnija stvar koju je ikada u svom životu čuo. I kada je zamišljao kako ona ide do saksije, u neko doba kasnije tog prepodneva, očekujući da nađe novac koji je tako inteligentno dobila i shvati da ne samo da njega nema, već i da je njen novac nestao, on  je počeo da se smeje kao nikada do tada. Što se njega tiče ništa nije mogao da učini niti je znao njeno ime, ni ime hotela u koji ga je odvela. Nije joj mogao vratiti novac sve i da je hteo.

„Tako joj do đavola i treba,“rekao je.

PROČITAJTE I DRUGE vikend-prica

 

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *