Sanja Radulović (Tešanj, Bosna i Hercegovina, 1975 – Doboj), piše kratku prozu, poeziju i haiku, objavljuje u časopisima, na portalima za umetnost i kulturu, u zbornicima. „Nedostaje mi žuta boja” je jedna od pesama iz njenog ciklusa „Nedostaju mi gradovi u kojima nikad nisam bila” koji je nastao dok je u karantinu (pandemiijskom). Foto: Aleksandra Kapetanović
Nedostaje mi Rovinj
iz Dašinih kanadskih pisama,
iz fotografija bliskih prijatelja,
iz vlastitih neostvarenih planova.
(Jutros sam umjesto hljeba kruh ispekla.)
Nedostaje mi Amsterdam
Van Gogova vaza suncokreta,
bicikl ispred zgrade sa tri ulaza,
prozor koji se lako otvara.
(Ne nosim više ručne satove.
Zidni kuckaju iz navike.
Virtuelna fabrika će proizvoditi nove svijetove,
dala je obećanje.)
Nedostaje mi Berlin
prostran stan s velikim balkonom,
kuhinja u kojoj bih se metaizolovala
slušala pank i kuvala.
(Svađam se s ekranima,
dinamika buke strah prikriva.)
Nedostaje mi Lisabon
noćna vožnja tramvajem,
hod brdovitim ulicama,
bijelo vino, vjetrovita obala.
(Život je napolju,
ovako je govorila moja Magdalena.
Kad ostariš jedino se sjećaš putovanja.)
Nedostaje mi Pariz
Barbara i rijeka koja je popila Celana,
onaj koji je ostavio kapu u kavezu
i izašao s pticom na glavi.
(Ljudi iznose korake u crnim vrećama.
udavljene žutim vrpcama.)
Nedostaju mi svi gradovi
u kojima nikad nisam bila
i oni u kojima sam se rađala i umirala
tražeći dom umjesto prebivališta.
(Danas svijet ima pedeset kvadrata.)
Sanja Radulović o svom ciklusu poezije „Nedostaju mi gradovi u kojima nikad nisam bila” za korzoportal – Naziv ciklusa nastaje onog trenutka u kojem shvatam da mi u danima izolacije nedostaje niz naizgled nelogičnih stvari, čime sam bila veoma zbunjena do otkrića da zapravo moja žudnja za nedoživljenim progovara na ovaj način, što se može posmatrati i kao strah od smrti, ili bolje rečeno ljubav prema životu.