Istoričarka umetnosti Majda Sikošek otkrila je još jedan muzejski biser u Srbiji – Muzej slatka u Kraljevu. Piše/Foto: Majda Sikošek. Tekst je preuzet sa portala Lepota života.

Od kašičice slatka do Muzeja

Putovati i otkrivati dragocenosti po Srbiji meni je najdraže zanimanje. Potraga za takvim mestima dovela me je u Kraljevo u kuću Cvetića koja je pre dve godine, osim porodičnog gnezda, postala i muzej. Živući muzej, muzej koji vam omogućava, ne samo da gledate i eventualno dodirnete eksponate, već da ih koristite kao da ste u svojoj kući. Muzej koji čuva običaje građanske kulture u Kraljevu, pa i u Srbiji. Marina Lukić Cvetić, istoričarka umetnosti i njena ćerka dr Lidija Cvetić, teoretičarka umetnosti shvatile su da je upravo kašičica slatkog uz čašu hladne vode i kafu ono po čemu je njihova kuća karakteristična i po čemu ih mnogi prijatelji pamte. I tako od kašičice slatkog stigoše do Muzeja slatka koji je specifičan po mnogo čemu i koji čuva sećanje na građansku kulturu i običaje.

A u Muzeju…

A u Muzeju vas dočekaju kao najdražeg. U salonu, čiji su zidovi oslikani karakterističnim biljnim motivima secesije, posluže vas odabranim slatkima uz čašu hladne vode. Na oba načina – iz pojedinačnih kristalnih, tacnica na kojima je količina koliko za jednu kašičicu i iz činijice za slatko, iz koje se gosti poslužuju redom. Nakon slatkog sledi neizostavna kafa, samlevena kako običaji nalažu, tik pred zakuvavanje, na ručnom mlinu, a poslužena iz jednog od mnogih porculanskih servisa koji su zapravo muzejski eksponati.

Motivi secesije na zidovima

A uz slatko i kafu…

A uz slatko i kafu sledi priča o istoriji slatka od Vizantije do današnjih dana. O tome da je preteča današnjeg slatka ostavljanje voća u medu, da je sa pojavom šećera slatko spravljano samo za one najbogatije, a da je tek sa industrijskom proizvodnjom šećera i njegovim pojeftinjenjem stiglo u obične građanske domove. Važno je reći i ne zaboraviti da su se slatka u Srbiji sve do 1950-ih godina gotovila isključivo u gradu. Tek sa naglom industrijalizacijom zemlje, nakon II svetskog rata, i velikim migracijama seoskog stanovništva u gradove ova gradska specifičnost našla je svoj put i do sela. Usvojivši ovaj gradski običaj novopridošle domaćice su shvatile da u kućama na selu iz kojih su otišle imaju mnogo bolje uslove za gotovljenje slatka. Em veliki šporet na drva, em voće u dvorištima i voćnjacima, em više vremena. I tako, slatko kao gradska dobrodošlica stiglo je na selo i delimično zamenilo kašičicu meda ili kocku šećera.

Šta je važno kod spremanja slatka

Slatko spremiti zahtevan je i važan posao. Slatkim se potvrđuje osvedočena domaćica, ali se dokazuje i pokazuje nova, tek u kuću pristigla. Da bi slatko valjano bilo neophodna je plitka i široka šerpa, voće, šećer te puno pažnje i strpljenja. Slatko ne sme da ’trči’, što znači da ne sme da bude retko, nedovoljno ukuvano. Ne sme da bude ni suviše gusto pa da se kašičica jedva iz njega izvlači. Slatko mora da bude taman. E sa tim ’taman’ nastaju nevolje. Kako odrediti taj čuveni ’taman’ momenat. Domaćica koja ove redove ispisuje tokom decenija zgotovila je mnoga slatka, ali i dan danas ne bi umela da dâ tačan odgovor na pitanje kada je taj čuveni ’taman’ momenat. Čudo jedno šta se sve dogodi kada vam se učini da slatku od višanja treba još koji ključ… Rvanje je to posle sa kašikom i slatkim koje odbija da napusti šerpu.

Marina Lukić Cvetić

Kvalitet slatka, priča Marina Lukić Cvetić, ocenjivala je ozbiljna komisija čije je članstvo variralo i po broju i po rodbinskim odnosima ali je uvek bila tu: babe, tetke, strine, komšinice, svekrve, majke… Sve je počinjalo odabirom voća, mora biti zdravo, jedro, i zrelo taman kako valja. Ne mora čak biti ni voće, može biti i latica ruže, jorgovan… Šta god da se kuva mora biti zdravo, jedro i čisto. Važan je bio i odnos šećera i voća, najčešće 1:1, na jedan kilogram voća, jedan kilogram šećera, ali i to od voća/cveća zavisi. Prva greška tokom pripremanja slatka je ako se pena, koja se skuplja tokom kuvanja na površini, ne pokupi valjano. Kukala majka domaćici kojoj tragovi pene ostanu, pa u tegli završe, pa se još i u činijici za posluživanje nađe!!! Ne opra je ni jedna reka Srbije.

Komisija za ocenu kvaliteta zasedala je tek dan nakon kuvanja slatka, kada je ono u šerpi poklopljenoj vlažnom krpom prenoćilo i sasvim se ohladilo. Tek onda je moglo da se veća imali zaostale pene, ima li dobru boju, ’trči’ li ili je pregusto. Kada i ako prođe sve testove slatko se iz šerpe presipa u tegle, zatvara, nekada davno celofanom i gumicom, a danas ’teglenim’ metalnim poklopcem i stavlja bilo u špajz ili, kako se to oduvek radilo u kući Cvetića na šifonjer.

Koja slatka kojim gostima

Nije svako slatko za svakog gosta. Tako na primer slatko od kupina nećete poslužiti gostima koji vam prvi put u kuću dolaze, gostima koji su iz ovog ili onog razloga važni ili počasnim gostima. Ne zato što to slatko nije lepo, naprotiv mnogi ga najviše vole, već iz uviđavnosti. Svi znamo da kupinice, one divlje, male, preslatke (samo od njih se ovo slatko i kuva, nikako ne od današnjih gajenih, hibridnih) imaju puno semnkica, e te male nezgodacije hoće da se zaglave međ’ zubima pa da ružno izgleda, hoće i kupinica da oboji usta onako pošteno, a nije lepo kada je neka svečana i posebna prilika da se gosti posle tako umrljani ’pitaju’ sa domaćinima.

Takođe, posebnim gostima prvo se služi ’svetlo’ slatko, poput slatka od belih trešanja ili slatka od šljiva, tek posle se može poslužiti i neko tamno slatko. Tako su nekada nalagali običaji. Što nije bio problem poštovati, jer je svaka kuća imala veliki izbor slatka, možda ih nisu kuvali od baš svakog voća, ali ga je svakako bilo bar po dve, tri vrste.

Za mene je oduvek najzahtevnije bilo slatko od šljiva!!! Mili Bože, te oljušti šljive, izvadi im košticu, potopi ih u vodu od gašenog kreča, stavi badem/orah namesto koštice, pa tek onda skuvaj slatko. Podrazumeva se da je vrlo često slatko od šljiva najomiljenije slatko u porodici, i ne bilo.

Još ponešto o istoriji slatka

Već godinama se slatko nekako povlači iz naših kuća. Nema se vremena za pripremanje, nije u skladu sa savremenim načinima ishrane, ne družimo se više na način kako su to radili naše bake i deke, naši roditelji (retko nam neko svrati samo na slatko, kafu i razgovor) i tako, jedna lepa tradicija, topla, prijateljska, gradska, lagano gubi nestaje iz savremenih života i prelazi u Muzej. Možda ipak ima spasa ovoj posebnosti koja se pojavila na tlu negdašnje Vizantije, pa se uprkos Otomanskim osvajanjima zadržala i danas na nekim delovima te teritorije. Malo, retko, ali se ipak zadržala. Danas se slatka mogu sresti u domovima u Bugarskoj, delovima Grčke, ponegde u Makedoniji i u Srbiji do Dunava; da, da, samo do Dunava, preko u ’Preku’ je kompot, a ovde je slatko.

Istorijski dokumenti pokazuju da je knjeginja Ljubica bila ta koja je kulturu posluživanja slatka uz kafu uvela u građansku Srbiju, sama ga je spremala. Prvo je na dvoru bilo služeno, jer šećer je bio jako skup. No, kako je u XIX veku započela industrijalizovana proizvodnja šećera, pa je bio i jeftiniji i dostupniji u Srbiji sa dvora slatko ulazi u gradske kuće i postaje deo građanske etikecije, čime je, kako kaže dr Lidija Cvetić, napravljena simbolična razlika između srpske i otomanske kulture.

Verujem da su mnoge porodice doživele ili su čule priče od prijatelja kako su im se gosti iz inostranstva za malo pa onesvestili od silnog šećera jer su mislili da treba da pojedu sve iz činijice u kojoj im je posluženo slatko. Tako je i veliki slikar Vlaho Bukovac u autobiografiji „Moj život“ ovekovičio takvu nevolju sa slatkim kojim je poslužen dok je slikao portret kraljice Natalije.

U kući moje srednjoškolske drugarice, 80-ih godina prošlog veka, jedan mladi Englez bio je na putu onesvešćivanja kada je domaćica shvatila da on ne zna da se iz posudice za slatko uzima samo jedna kašičica, no je kako pravila lepog ponašanja nalažu, mislio da treba da pojede sve. Sva sreća sprečen je na vreme.

Za kraj…

Malo toga je ostalo sačuvano od običaja građanske kulture u Srbiji, a važno je da ih ne zaboravimo, pa i delimično uključimo u našu današnju svakodnevicu. Eto na primer običaj da se slatko uz čašu vode posluži gostu koji u vašu kuću dođe. Ne mora slatko svaka domaćica/domaćin sam da sprema, ima može i da se kupi. Možda da češće pozivamo komšije/prijatelje na čašicu razgovora i kašičicu slatkog… Neće nas baš ta jedna kašičica toliko upropastiti, a valjalo bi ovaj život zasladiti.

Oprema teksta korzoportal

PROČITAJTE I: intervju-majda-sikosek-lepota-spasava-svet/, s-putovanja-knjazevacki-meteori/, foto-esej-rajhlova-palata-subotica/, milena-pavlovic-barilli-likovna-bastina/, foto-esej-vazno-je-zvati-se-macka/

 

 

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *