Slikar šest decenija, brojne izložbe u rodnoj Crnoj Gori, rado viđen gost u Francuskoj, uveo je enterijer na akademskom nivou u Crnu Goru šezdesetih godina prošlog veka, napisao je oko hiljadu kritičkih osvrta na dela likovnih crnogorskih umetnika počevši od Cvjetka Lainovića, Mila Milunovića, Petra Lubarde… Slobodan Bobo Slovinić (Budva, 1943 – živi u Podgorici), sada pod imenom Liberto Slovinić piše porodičnu trilogiju. Intervju: Bojana Karavidić. Foto koncept: Kaća Lazukić Ljubinković
Na pragu osme decenije Slobodan Bobo Slovinić ne odaje osobu koja uživa na lovorikama onoga što je ostvario, a mnogo toga je iza njega. Nikako! On se zaputio na novu stazu postavši romansijer pod imenom Liberto Slovinić. Nedavno je objavljena knjiga “Don Đuro”, prva iz trilogije koju posvećuje porodici. U razgovoru, rečima poštovanja i topline pominje oca, profesora, novinara, koji ga je uvodio u pisanje, i majku profesorku. Čini mi se da su ova i knjige koje slede, oda jednom prohujalom vremenu, ali pre svega precima koji su pre dva veka sa Brača doplovili u Budvu, tragajući za boljim životom i obrazovanjem. Ostvarili su ga.
Slobodan Bobo Slovinić o porivu da počne da piše porodičnu trilogiju: Kako čovjek stari tako ga više interesuje rodni kraj, kako je došao na svijet, ko su ljudi koji su prije njega živjeli. Porijeklom smo Dalmatinci, ali ja sam u Budvi rođen, živio, sva moja uža porodica je ovdje i ne mogu da budem ništa nego Crnogorac. Ustvari sam mešanac, moja majka je iz Svilajnca, sa ocem se upoznala u Kotoru kada je došla kao mlada profesorka. Prvo sam počeo da pravim zapise o porodici, ali je tekst bio biografski, suv. Shvatio sam da bi bio zanimljiv samo mojoj familiji, ne i čitaocima. Nisam razmišljao o romanu dok prije četiri godine nisam došao u posjed herbarijuma strica Don Đura i knjigu sam posvetio njemu, odnosno kako se kao ličnost izgrađivao, koje dileme je imao. To je fundament knjige u kojoj su i stvarni događaji, i mašta.
Posle gimnazije koju je završio u Titogradu (sada Podgorica, prim. B.K) postaje student Beogradskog univerziteta, na Akademiji primenjenih umetnosti. Rado se seća tog perioda, izučio je i kaligrafiju, studentski novčanik punio pišući slova na panoima kada su se održavali sajmovi. Sve zatim je istorija. Vraća se u Titograd i kao akademski obrazovan uvodi enterijer u svakodnevni život. Sledi zaposlenje u Republičkom zavodu za urbanizam i projektovanje, otvorio je i svoj biro za enterijer – “Ovdje nisu znali maltene ništa o tome. Kažu mi, pa to ovdje rade konobari, premeštaju stolove, sobarice kače zavjese, električari postavljaju lustere. Probijao sam led, polako je išlo, bilo je to 1967, 68, bio sam ledolomac”.
Slobodan Bobo Slovinić o putu od umetnika enterijera do slikara – “Živio sam od primjenjene umjetnosti od projektovanja eneterijera. A svaki dan poslije podne, praznicima slikanje i tako od malih nogu. Znate, sada ruše kuće, manijaci investitori koji hoće da dobiju plac da zidaju solitere, a moj enterijer kao haljinu bace na smetlište, novi investitor novi enterijer. Dugo se već ne bavim time, jer sam shvatio da je slikarstvo nešto što ostaje poslije mene, ne može buldožer da ga uništi”. Nije sujetan moj sagovornik, pomislim, kada mi od mnogobrojnih izložbi, a izlaže od 1965, kao prvu pominje amatersku, kolektivnu, srednjoškolsku, 1961. godine u Umjetničkom paviljonu u Titogradu. Naglašava da u njegovim slikama nema priče – “One imaju koncept, ali nije to skaska, zabava. Postoji globalna ideja koju razvijam, mnogo crtam i onda pristupam egzekuciji. Smatraju me za jednog od boljih crtača u Crnoj Gori. Mijenjam se u tematskom smislu, napravio sam preko 25 ciklusa, svaki je cjelina kojom se bavim godinu, dvije. Kada osjetim da je kraj boce, otvaram novu, iz duše kreće novi ciklus, nove slike”.
Nazivi ciklusa govore koje teme su ga zaokupljale – “Grčka mitologija”, “Madone, predosjećaj stradanja”, “Stradanje”, “Le corps”, “Mileševski prizori”… Kao odgovor na nebodere i solitere koji su okupirali Budvu nastao je ciklus “Budvanske metastaze” – “Da, to je moj odgovor na užas koji se događa u Budvi, haos je rezultat korupcije i vladavine gospodina dolara, gospodina evra, ove nove valute bit koina. Ne pripadam toj sferi. Iako lagodno živim, imam i nacionalnu penziju, ne razumijem da je ljudima osnovno koja kola voze, kakve stanove imaju. Za život vam treba jedna postelja, jedna stolica, jedan sto, jedan toalet. Ne možete da vršite nuždu u deset toaleta. Grozim se skorojevića”.
Sećanje na Francusku – Moglo bi se reći da sam frankofil, učio sam francuski jezik, zavolio sam i francuske pisce, muziku, Mirej Matje, uznosila me je francuska kultura. Sva moja putovanja bila su ka Francuskoj, jedno vrijeme sam živio i radio u Parizu. Postao sam član Maison des Artistes, što je asocijacija kao što je bilo Udruženje likovnih umjetnika Jugoslavije, konkurisao sam s radovima, vidjeli su koliko vrijedim, nema tamo protekcije. Radio sam, izlagao, neko je nešto i kupio, moglo se zaraditi.
Prvi ozbiljni literani rad, prema rečima Slobodana Bobe Slovinića je njegova knjiga “Pariski zapisi” u kojoj je nešto više od šezdeset dnevničkih zapisa i 150 crteža koje je posle izlagao. Na njima je uvek ista osoba, bez glave, u raznim pozama sputanosti, da bi se na poslednjem crtežu oslobodila zemaljskih zakona i postala slobodna. Zatim sledi knjiga- putopis posle ponovnog boravka u Parizu “Pariske reminiscence”, te “Ars libris” u kojoj je od svojih kritičkih tekstova o likovnim umetnicima koje je pisao dve decenije, a ima ih oko hiljadu, odabrao 350.
Poslednjih godina posvetio se isključivo romansijerskom pisanju. Posle prve knjige “Don Đuro” koju je posvetio stricu, sledi drugi deo porodične trilogije o ocu “Šjor Ante”. Pišući, nastavlja da podseća na starobudvanski jezik predaka i rađanje tadašnje građanske, obrazovane klase. Stoga se Slobodan Bobo Slovinić, kao pisac Liberto Slovinić, upisuje u krug onih koji neguju kulturu sećanja i podseća na zaboravljenu istoriju koja prevazilazi okvire porodičnog romana.
Rastali smo se u njegovom letnjem budvanskom ateljeu nadomak morske obale, uz moje pitanje – “Gde pronalazite utočište?” i njegov odgovor “U sjećanjima”. Dodala bih – dragocenim.
PROČITAJTE I: vikend-prica-peloid/, podgradje-petrovaradinske-tvrdjave-obnova-treca-godina/, 37-piranski-dani-arhitekture-srbija-ucestvovala-po-drugi-put/, post-festum-koncert-petrovaradinska-tvrdjava-barutana-josif/, veliki-ikonostasni-krst-u-srpskoj-crkvenoj-umetnosti/, izlozba-poklon-zbirka-graovac-radmila-i-nikola-u-galeriji-matice-srpske/, intervju-maja-curcic-marina-samsonov-novi-zivot-drevnih-tkanina/