Povod za intervju je jednostavan – Filip Grujić (Novi Sad, 1995) dobitnik je ovogodišnje nagrade Sterijinog pozorja za savremenu dramu „Ne pre 4:30 niti posle 5:00“. Piše:Bojana Karavidić

 Filip Grujić                                                                                                                                                                Foto: korzoportal

Korzoportal: Dramaturgija je vaše akademsko obrazovanje. Koliko ova specifikacija obrazovanja utiče na prozni rukopis?

Filip Grujić: Ja nisam dve glave, niti bezbroj ruku. Sve što radim, od bacanja đubreta do načina ljubljenja, utiče na moje pisanje. Zapleti me nikad nisu preterano zanimali, makar ne u onoj meri u kojoj klasičan dramski tekst to zahteva. Nadam se da neće postojati jasna granica između poezije, drame i proze, iako i dalje osetim da jedno isključujem iz drugog i da se trudim da imam dve glave i bezbroj ruku. Dramaturgija me je naučila da treba da pišem i da mi je to posao. Demistifikovala je proces stvaranja. To je dobro. Ali jasne granice između drame i proze želim da zaboravim. Drama može biti roman, roman može biti drama, a sve može biti pesma i tako ispočetka.

Korzoportal: Naslovi vaših drama su skoro na nivou haiku poezije  „Ne pre 4:30 niti posle 5:00″, „Bludni dani kuratog Džonija“, „Tamo gde pevaju“, „Ovde je lepo – sečem drvo, jedem pasulj“, „Kako ja ovo sinu da objasnim“. Čini mi se da naslovima posvećujete značajnu pažnju?

Filip Grujić: Moram priznati da su moji nazivi proistekli iz rečenica u drami. Ukoliko naslov ne dođe pre samog teksta, što se dogodilo za kuratog Džonija, onda prekopavam po drami i tražim rečenicu koja bi mogla da sumira ideju komada. Značajnu pažnju posvećujem onom što sam napisao, a rezultat toga je i intrigantan naslov koji nije ništa drugo do integralni deo drame.

Foto: Arhiva F.G.

Korzoportal: Vaš roman „Bludni dani kuratog Džonija, Samizdat B92 2017, u prvom izdanju prodat je brzo, pa je sledilo i drugo izdanje. Nastao je kao radio drama, svojevrsna poema. Tada se umešala vaša profesorka Biljana Srbljanović čiji citat je na koricama knjige… „Sjajan roman, napisan na tragu Mihailovićevih Tikava i Gvozdena Miće Popovića, blizak tradiciji naše moderne umetnosti, svež i originalan…“ Ona vas je podstakla da napišete roman?

Filip Grujić:  Biljana me je podstakla da razmišljam uopšte o mogućnosti da se poema objavi i pomogla u traženju izdavača. Lidija, urednica Samizdata, pomenula je mogućnost da bi to mogao biti roman i meni je to zvučalo uzbudljivo. Nikad nisam mislio da ću napisati roman, uvek je delovalo kao previše posla, ali kad sam osvestio da je to moguća stvar, kad sam shvatio da postoji šansa da uradim nešto što sam potajno uvek želeo, a delovalo je nemoguće, nije bilo šanse da to ne uradim.

Korzoportal: Stvarate u više medija – filmu, u pisanoj formi tu su drame i romani, u muzici. Kako sve to opslužujete u glavi, odnosno, koji medij je zaokupio vašu početnu pažnju i kada se to dogodilo?

Filip Grujić:  Prva pesma koju sam napisao namenski bila je u osmom razredu, kad je trebalo da napravimo prvu pesmu kao bend. U tom trenutku svirao sam bas u bendu „Fusion“ i želeli smo da radimo autorske pesme. Tekst pesme je notorna budalaština. Mogu samo da kažem da sam rimovao „svetu“ i „dijetu“. Ali činjenica je da sam napisao pesmu. Zaista je široka upotreba te reči. Kroz srednju školu mešao sam pisanje pesama za bend, za sebe, stvaranje muzike i mislim da je ta mešavina, stalni pokušaj da pravim kratke rečenične blokove, da ih ritmički uklopim i od minimalnog broja reči kažem šta mi je želja, bila presudna za moj današnji dramski izraz u kojem se trudim da odstranim viškove, a ritmom sam i dalje opsednut.  

Korzoportal: Kad pišete, imate li nekoga za koga pišete, ili stvarate svet za sebe i svoje junake?

Filip Grujić: Ne znam za koga pišem, niti znam zašto pišem. Ukoliko pokušam da raščlanim na proste činioce razlog mog pisanja, sve mi deluje netačno i uvrnuto. Verovatno želim nešto da kažem, verovatno želim nešto da dokažem, verovatno želim nekom nešto da poručim, verovatno želim da ukažem na nešto, verovatno sam shvatio da umem lepo da posložim jednu reč na drugu, jednu misao na drugu, jedno poređenje na jedno oduzimanje i da to kod drugih, a neretko i kod mene samog, izazove nekakvu reakciju. Baratam i manipulišem apstraktnim pojmovima i to me oslobađa i čini zadovoljnim. A ukoliko je neko spreman da plati za moj autentičan spoj apstraktnih pojmova, to me čini spokojnim. Uostalom, ne znam šta bih drugo radio. Ne mogu da racionalizujem zašto pišem.

Korzoportal: Svirali ste kao gimnazijalac u novosadskoj pešačkoj zoni.  Da li je u pitanju bila vaša želja da vas čuju, da se prikažete, ili da zaradite za džeparac?

Filip Grujić: Mislim da je sve pomalo od toga i da je to bio početak, prvo iskazivanje želje za bivanjem u centru pažnje. Činjenica je da svi, a kad kažem „svi“ jasno je da ne mislim „apsolutno svi“ koji stvaramo, žicamo kompliment i određenju vrstu prihvatanja i odobravanja. Moram priznati da me takva vrsta javnog egzibicionizma zabavlja jer me izbacuje iz zone komfora.

Korzoportal:  Ovog meseca, 26. maja počinje Sterijino pozorje. Hoćete li biti redovan posetilac?

Filip Grujić: Uvek sam do sada bio redovan posetilac, makar na koktelu. Mislim da ću to biti i ove godine.

PROČITAJTE I DRUGE korzoportal.com/category/intervju, urucena-sterijina-nagrada-za-savremeni-dramski-tekst

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *