Dubravka Ugrešić (Kutina, 1949 – Amsterdam, 2023), ugledna književnica, esejistkinja, teoretičarka književnosti, preminula je u Amsterdamu, gde je živela i radila tri decenije, po napuštanju akademske karijere na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1993. godine, kada su se razbuktavali rat i nacionalizmi na prostoru Jugoslavije, a ona bila izložena javnom progonu praćenom medijskim linčem. Bojana Karavidić

Dubravka Ugrešić napisala je dvanaest knjiga među kojima je od poznatijih “Štefica Cvek u raljama života – Patchwork Story” po kojoj je snimljen film. U mojoj biblioteci su i “Američki fikcionar”, “Ministarstvo boli”, “Muzej bezuvjetne predaje”, “Lisice”. Predavala je na američkim i evropskim univerzitetima, prevođena na desetine jezika. NIN-ovu nagradu dobila je za “Forsiranje romana rijeke”. Bila je rado viđena gošća u Beogradu, prisutna u regionu u raznim projektima. U jednom od intervjua rekla je: „Ako me pitate o vremenu u kojem živimo ono je postutopijsko, postideologijsko i prilično apatično. Ponekad se čini da su kao jedini pokretači preostali novac i onih pet minuta slave o kojima je govorio Endi Vorhol“ (Anđelka Cvejić, Politika, 2004)

“… Da, ja sam beskućnica i prognanica, jer je prvi odlazak  u sklonište uništio na neki način u meni ideju doma. Bez obzira jesmo li zaista izgubili krov nad glavom ili nismo, bez obzira jesmo li zaista prognani ili nismo, već sama činjenica da su mnogi izgubili krov nad glavom i da su prognani iz svojih domova, da se to isto, dakle, moglo lako dogoditi i nama, te da se još uvjek može – čini od svih nas na neki način beskućnike. Dom, ili ideja doma, pripada kulturi mira. Mi živimo u kulturi rata: takva kultura podrazumeva stvari kao što dom, topao naslonjač, naše knjige, budućnost…” (Heni Erceg, Feral Tribune, 2. Studenog 1993)

Ovako je pisala Dubravka Ugrešić

“… Rujanske dane 1991. provodila sam zajedno sa svojim zagrebačkim sugrađanima u podrumu svoje stambene zgrade. U mojoj zemlji započinjao je rat… Krajem rujna bila sam pozvana u Amsterdam. Ubacivši u torbu s najnužnijim stvarima nešto odjeće, u vlak sam sjela kada nije bilo zračnih uzbuna… Umjesto predviđenih tjedan dana u Amsterdamu sam se zadržala tri tjedna. Svakog dana kretala bih na željezničku stanicu i odustajala od povratka u Zagreb s čvrstom namjerom da otputujem narednog dana… A onda sam u jednom trenutku odlučila da se neću vratiti… Sada mi se čini da knjigu nisam pisala ja, nego neka odrasla Alice kojoj su se sve riječi rasule i koja nije znala tko je: čas joj se činilo da je veća od kuće, čas toliko mala da bi se mogla utopiti u barici suza…” (Američki fikcionar, Plavi jahač, 1995)

Lična biblioteka B.K.

… Narodi (danas nepostojeće) Jugoslavije živjeli su nekoliko desetljeća u svojoj zemlji i gradili ne samo gradove, mostove, ceste, željezničke pruge nego i određeni sustav vrijednosti.U temelju tog jugoslavenskog vrijednosnog sustava bili su, između ostaloga, ugrađeni: ‘ideologija i praksa socijalizma’ (danas to isti exjugoslavenski narodi zovu ‘komunizmom’, ‘Titovim režimom’, ‘komunističkom diktaturom’), praksa, dakle, koja je u većoj mjeri potvrdila rani raskid sa staljinizmom (raskid je, doduše, proveden prema formuli klin se klinom izbija: mnogobrojni pojedinci u brzom ideološkom preokretu završili su u jugoslavenskom gulagu, Golom otoku); a zatim i  famozno ‘jugoslavenstvo’. Ono je podrazumjevalo multinacionalnu i multikulturnu zajednicu, i bilo je godinama učvršćivano ne samo popularnim Titovim sloganom Čuvajte bratstvo i jedinstvo kao zjenicu oka svog, nego i praksom zajedničkog života. (Danas ti isti narodi zdušno tvrde da su živjeli u tamnici naroda, te da je baš ona, ideja jugoslavenstva, a ne oni sami, kriva za sadašnji brutalni rat.)… (Američki fikcionar, Plavi jahač, 1995)

“… Ima ti, stara moja, hiljadu i jedan način da se uhvati frajer! Na poslu se ne bi trebala petljat, osim ak’ te frajer odmah ne oženi. Onda, ti plesnjaci, dioskači… šta ja znam, mislim da to nije za tebe… Evo na primjer Cica! Znaš to…? Ne znaš?! Znaš da Cica s frajerima dugo nije dolazila na zelenu granu?! Na kraju je odustala i lijepo si je kupila psa. Onoga, s pedigreom. I lijepo ti moja Cica svaki dan u šetnju… A tamo neki frajer s psom. I bla, bla, bla, kako vaš pas, a kako vaš, mic po mic – Cica se udala. Ko u vicu…” (Štefica Cvek u raljama života – Pachwork Story, Grafički Zavod Hrvatske, 1981).

PROČITAJTE I: intervju-ante-tomic-nacionalizam-je-strasan/,  ulicom-judite-salgo/, dva-pisca-dva-romana-laslo-vegel-i-slobodan-snajder/, vikend-prica-ambis/

 

 

 

 

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *