“U zemlji muškaraca” je prvi roman Hišama Matara (2006), britansko-američko-libijskog pisca (Njujork, 1970). Život njegove ugledne porodice u emigraciji i pod Gadafijevom represijom, te očeva sudbina su piščeve preokupacije. Matar nas uvodi ne samo u tragične događaje i sudbine ljudi u Libiji, nego i u njihov život, shvatanja, standarde. Posebno mesto u ovom romanu zauzima emotivno proživljena sudbina majke dečaka Sulejmana. “U zemlji muškaraca” dobio je prvu nagradu Evropsko južno azijskog regiona Komonvelta u konkurenciji „prvi roman“,  roman „Povratak“ dobija Pulicerovu nagradu u konkurenciji „Biografije“. Preveden na tridesetak jezika. Prevod sa engleskog: Dragana Simeonović. Fotografije sela u oazi Gabraun, u Sahari, koje je Gadafi brutalno porušio kako bi beduine primorao da se presale tamo gde bi mogli biti kontrolisani. Srušeni su im krovovi kuća što je po verovanju beduina znak velikog zla, pa su selo u panici napustili ostavivši za sobom delove pokućstva da svedoče o brutalno raspršenom životu – lična arhiva D.S.

Prizivam u sećanje to poslednje leto pre nego što su me poslali van zemlje. Bilo je to 1979. godine, sunce svuda! Pod njim obasjan leži Tripoli. Svako: čovek, životinja, mrav, beznadežno traži senku u onim sivim plohama između sveopšte beline. Prava milost, međutim, dolazi tek noću sa hladnim povetarcem iz nenastanjene pustinje, ovlaženim šumećim morem. Taj neočekivani gost ide tiho pustim ulicama, neznajući koliko dugo će mu biti dopušteno da tumara carstvom večite zvezde. I ta verna zvezda se sada diže, kao uvek, oteravši blagosloveni povetarac. Skoro će jutro.

Prozor njene spavaće sobe bio je širom otvoren. Fikus ispod njega je tih. Njegovo zelenilo sija na ranoj svetlosti. Ona nije zaspala sve do sivila praskozorja. Bio sam čak i tada uznemiren i nisam mogao da je napustim, pitajući se da li će kao one marionete koje glume da su mrtve, ponovo skočiti, upaliti još jednu cigaretu i nastaviti da me moli, kao što je to činila samo pre jednog minuta, da ne kažem, da ne kažem…

Baba (arapski „otac“, prim.prevodioca) nikada nije saznao za maminu bolest. Ona se razboljevala samo onda kada je on bio poslovno odsutan. To je bilo kao kada bi nestao, a ona i ja ostajali, kao glupi podsetnici, prazne stranice koje je trebalo popuniti sećanjima kako je došlo do toga da su se venčali.

Sedeo sam gledajući njeno lepo lice, njene grudi koje su se disanjem spuštale i dizale, nesposoban da je napustim dok je mi je u glavi plutalo i ponavljalo se ono što mi je upravo ispričala. Najzad bih odlazio u  krevet.

Kada se probudila došla je kod mene. Osetio sam njenu težinu koja se spuštala pored mene, a onda prste u kosi. Ležao sam tih, pretvarajući se da spavam, osluškujući njeno disanje pomešano sa suzama.

Za doručkom sam malo govorio. Moje ćutanje činila ju je nervoznom, pa je pričala: šta bismo mogli da imamo za ručak, pitala me da li želim med ili džem za doručak. Odgovorio sam da neću ni jedno, ali je ona ipak otišla do frižidera i donela ih. A onda, što je bilo uobičajeno tih jutara kada je bila bolesna, vozeći auto pokušavala da me izvuče iz ćutanja i vrati me samom sebi.

Čekajući da se motor auta zagreje, upalila je radio. Tražila je stanice dok nije čula divan glas Abd el- Basita Abd-el Samada. Bilo mi je drago jer, kao što znamo, čovek mora da ćuti i sluša kada se čita Kuran .

Baš pre nego smo skrenuli u Gargareš ulicu koja prati more, pred nama se niotkuda pojavi Bahlul, prosjak. Mama nagazi kočnicu i uzviknu – „Ja satir!“ On dobaulja do nje, idući polako, čvrsto priljubivši prljave ruke na stomak, usne su mu podrhtavale. „Zdravo Bahlul“ otpozdravi mama preturajući po tašni. „Vidim te, vidim“ rekao je. I pored toga što su to bile reči koje je najčešće izgovarao, ovog puta pomislih kakav je idiot Bahlul i poželeh da nestane. Posmatrao sam ga u retrovizoru kako stoji nasred ulice zgrabivši novac koji mu je mama, priljubivši ga na grudi kao čovek koji je upravo uhvatio leptira.

Odvela me je do centra, kod prodavca susama u prodavnici na Trgu žrtava koji je gledao na more, trga na kome je ponosito stajala statua Septimija Severa, rimskog imperatora rođenog u Leptisu, pre svih tih godina (statue odavno nema na trgu jer se i pored postojanja bogatog muzeja iz doba Rimskog carstva stav prema kulturnoj zaostavštini tog doba potpuno izmenio).

Kupila mi je onoliko susamovih štapića koliko sam želeo, svaki zamotan u beli masni papir presavijen na vrhu. Nisam joj dozvolio da ih stavi u svoju torbu. U takvim juterima bio sam tvrdoglav. „Imam još neke druge kupovine da obavim“ rekla je. „Čekaću te napolju“ odgovorio sam i otišao ljutito ne brinući da li ću je izgubiti ili ću se izgubiti u velikom gradu.

„Slušaj“, pozvala me je privlačeći pažnju prolaznika, „Čekaj me pored Septimija Severa“.

S jedne strane pešačkog prolaza protezao se veliki kafe. Muškarci, neka lica sam poznavao od ranije, sedeli su igrajući karte ili domine. Pogledom su pratili mamu. Pitao sam se da nije možda trebalo da njena haljina bude šira. Dok sam se udaljavao osetio sam da je moja moć nad njom uzmicala zbog čega sam se sažalio i mislio kako je u ovakvim jutrima bila darežljiva, ali posramljena i postiđena kao da je izašla gola. Poželeo sam da potrčim za njom, da je uhvatim za ruku, zgrabim njenu haljinu dok je kupovala i uhvatim se u koštac sa svetom punim muškaraca i muške pohlepe.

Naterao sam se da se ne osvrćem i da se umesto toga usredsredim na niz prodavnica ispod zasvođenih arkada sa svake strane pokrivenog pasaža. Šalovi od crne svile nežno nabrani iznad jedne, stubovi crvenih fesova poređani jedan na drugi u visini čoveka, na drugoj. Tavanica je bila prekriven tamnim štraftama tkanine. Oštrice svetlosti koje su se probile  kroz sporadične pukotine, osvetljavale su plutajuću prašinu, bile su nepomične i divne na svodovima i podu, ali rasute kao varnice po glavama i niz tela prolaznika, čineći senke tamnijim nego što su bile. Napolju, trg je bio okupan svetlošću . Tlo je bilo skoro belo od tog sjaja, čineći da tamne cipele i figure koje su prolazile izgledaju kao da plivaju iznad sveta.

Naslonio sam se na hladni mermerni pijadestal Septimija Severa. Rimski imperator je stajao iznad mene. Njegov srebrnasti opasač bio je ugraviran ispod njegovog stomaka, a ruka mu je pokazivala more „požurujući Libiju da gleda put Rima“, kako nam je ustaz (arapski „profesor“, prim. prevodioca) Rašid opisivao pozu. Ustaz Rašid je predavao istoriju umetnosti na Fatah univerzitetu (Univerzitet je dobio to ime po mesecu u kome je izvedena revolucija odnosno vojni udar), a bio je i otac mog najboljeg druga Karima. Sećam se našega Vođe kako stoji u jednoj od vojnih uniformi i maše rukom dok tenkovi prolaze ispred njega na Dan Revolucije.

Okrenuo sam se prema moru, blistavom tirkiznom moru ispred trga. Izgledalo je kao džinovski plavi monstrum koji se uzdiže na kraju sveta. „Grrr“, zarežao sam, a onda se upitao da li me je neko čuo. Udario sam petom nekoliko puta u postament. Zurio sam u zemlju, vrućinu i svetlost, koja je činila da sam poželeo da zaspim otvorenih očiju. A onda, iako nisam tražio baš to mi se dogodilo. Ugledah Babu. Stajao je na ivici trotoara u ulici preko puta skvera, gledajući na obe strane zbog saobraćaja i naginjući se napred kao da će pasti. Pre nego što će zakoračiti na kolovoz mahnuo je rukom i pucnuo prstima dva puta. To je bio gest koji sam dobro poznavao. Ponekad bi mi tako mahnuo kao da kaže „hajde, hajde“, a onda pucnuo prstima „hajde probudi se.“ Iza njega se pojavio Naser njegov kancelarijski službenik, noseći ispod miške malu crnu, sjajnu pisaću mašinu, boreći se da uhvati korak. Baba je već prelazio ulicu, idući prema meni. U trenutku sam pomislio da dovodi Nasera do Septimija Severa da ga poduči svim onim stvarima o Rimskom carstvu, Leptis Magni i Rimu kojima je mene učio, jer je Baba smatrao Nasera kao svog mlađeg brata. To je često i sam govorio.

„Baba?“ šapnuo sam.

Dva tamna stakla izrađena kao dve kornjačine grbe preko njegovih očiju. Nebo, sunce i more obojio je Bog u boje koje svi možemo da vidimo i kažemo more je tirkizno, sunce boje banane, nebo plavo. Naočare za sunce su užasne, mislio sam, jer umanjuju kvalitet pogleda, a osobe kojima su na nosu odvajaju od stvarnosti.

U tom trenutku sam se setio kako nas je pre par dana poljubio za srećan put. “ Neka te Bog vrati bezbednog“. Mama mu je rekla i „neka ti put bude uspešan“. Ja sam mu poljubio ruku kako me je naučio. On se sagnuo i šapnu mi na uvo „brini se o svojoj majci sada si ti glava porodice“ i nasmejao se onako kao što se smeju ljudi koji misle da su vam udelili kompliment. Ali, vidi sada, vidi, hoda tamo gde ga mogu dodirnuti, ovde gde bi trebalo da budemo zajedno. Srce mi je udaralo. Dolazio je ubrzavajući korake. Mislio sam da možda misli na mene. Bilo je nemoguće videti mu oči.

Posmatrao sam ga kako hoda svojim prepoznatljivim načinom – glave blago podignute, izglancane kožne cipele su škriputale pri svakom koraku – nadao sam se da će me pozvati poimence, mahnuti rukom i pucnuti prstima. Kunem se da je tako uradio bacio bih mi se u naručje. Bio je baš tu, dovoljno blizu da bih mogao da ga dodirnem kada bih ispružio ruku. Zadržao sam dah, uši su se zaglušile. Posmatrao sam njegov dostojanstveni izraz – izraz kome sam se divio i koga sam se plašio – osetio sam miris njegove kolonjske vode i kako je vazduh oko njega narastao kada je prošao. Iza njega išao je Naser noseći crnu sjajnu pisaću mašinu ispod miške. Poželeo sam da sam ja on koji prati Babu kao senka. Ušli su u jednu od zgrada koje su gledale na skver. Bela zgrada sa zelenim šalonima. Zelena je bila boja revolucije, ali se retko moglo videti da su šaloni iste boje.

„Zar ti nisam rekla da me čekaš kod skulpture?“, začuo sam mamin glas. Okrenuo sam se i video da sam odlutao daleko od Septimija Severa.

Bilo mi je muka i bio sam zabrinut da sam nekako pogrešio. Baba nije bio na službenom putu, već ovde, u Tripoliju, gde bismo trebalo da budemo zajedno. Mogao sam se ispružiti i dohvatiti ga prilikom mimoilaženja; zašto to nisam uradio?

Seo sam u auto još uvek držeći susamove štapiće, dok je ona trpala nabavku. Pogledao sam zgradu u koju su Baba Naser ušli. Prozor na poslednjem spratu se zatresao, a onda širom otvorio. Baba se pojavio na njemu. Posmatrao je skver, nije više nosio naočare za sunce, naslanjajući se rukama na sims kao Vođa koji čeka da aplauz i uzvici prestanu. Okačio je parče male crvene tkanine na uže za sušenje i nestao iza prozora.

PROČITAJTE I: nova-knjiga-knjiga-o-petrovaradinu/, zasto-mihajlo-pupin-zasluzuje-most/, trst/, undergrad-bastina-beogradskog-podzemlja/, sabacka-biblioteka-u-novoj-zgradi/, tibor-jona-bilbord-teror/

 

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *