Vikend priča “U vozu za Stavanger” je iz zbirka “Naši stranci” čija je autorka jedna od svetski najznačajnih u ovom književnom žanru Lidija Dejvis (Geopoetika, 2025). Prevod sa engleskog: Ivana Đurić Paunović. Ilustracija: izložba Minje Mikić u Kataniji.

Dve stvari koje ću raditi tokom ove vožnje, kako mi se čini dok se smeštam na svoje mesto, jeste posmatranje pejsaža kroz prozor  voza i slušanje razgovora ljudi oko mene, s nadom da ču popraviti razumevanje govornog norveškog.

Naginjem se napred da čujem razgovor para na sedištu pored mene, ali oni onda zaćute. Okrenem se nalevo da gledam kroz prozor, ali onda voz  uđe u tunel. Ponovo se nagnem napred da slušam razgovor ispred, koji se nastavio. Par je razmenio nekoliko zapažanja koja nisam razumela. Onda, na sledećoj stanici, jedno od njih dvoje ustaje, kaže doviđenja onom drugom, i silazi s voza. Razumem ‘doviđenja’. Okrenem se levo da ponovo pogledam kroz prozor, ali prozor je zamagljen.

Ulazi još jedan par, stavljaju stvari na prazno mesto ispred mene, odlaze do drugih kola da kupe karte, vraćaju se, sedaju, zajedno se smeju, i počinju da ćeretaju. Naginjem se napred da mogu da ih čujem, mada za mene oni verovatno prebrzo pričaju. Ali sad odjednom on otvara svoj laptop a ona uzima ajfon, i prestaju da razgovaraju.

Troje ljudi, s druge strane prolaza i tri sedišta napred, počinju da ćaskaju, ali su predaleko da bih mogla da razaznam i jednu jedinu reč. Posle toga, svugde oko mene, istovremeno, ljudi počinju da ćaskaju i da govore jedni preko drugih tako da ništa ne mogu da razumem. I onda iznenada, svi zaćute.

Dok se ovo dešava, sa žaljenjem razmišljam o tome kako sam kroz prozor mogla fotografisati predele kraj kojih prolazim. Tu je jedna lepa, mala, ne previše suboka dolina, recimo, s belom kućom, crvenim ambarom i mračnom šumom u pozadini, s jezerom ispred, i suncem koje obasjava sve to. Ali nisam ponela aparat. Posle toga slede jele, ogoljena padina, i ovce koje pasu. Zatim dolazi, između Egersunda i Brina neki pust, kameni teren s malo rastinja, i čini mi se da smo na planinskom vrhu, jer mi ova geografija nije poznata. Ispostavlja se da nismo na vrhu planine već pored mora. Mogla sam poneti i detaljnu mapu da pratim ovu rutu, ali zaboravila sam da je spremim. Ovde je slaba naseljenost, gotovo da i nema ljudi, nema čak ni životinja. – za koje znam da se na norveškom zovu dyr. Stene po poljima ne razlikuju se mnogo od ovaca u poljima. Mogla sam ih fotografisati, ali nisam ponela čak ni svoj ajfon.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *