Stefan Bošković (Podgorica, 1983). Piše priče, romane (“Šamaranje”, nagrada za Najbolji neobjavljeni roman u Crnoj Gori), drame, scenarije za igrane i dokumentarne filmove. Priče su prevođene na engleski, ruski i slovenački jezik. Vikend priča “Peloid” je iz zbirke “Transparentne životinje” (Partizanska knjiga, 2017). Foto: Skulpture velikog formata u terakoti, “Terra”, Kikinda.
Žena me je protjerala iz kuće. Djeca nisu zaplakala. Nastavili su da slažu lego kocke na tepihu. Taksi je čekao pred zgradom. Sve važno stalo je u jedan kofer. Vozač mi je pomogao da utovarim prtljag. Probao sam da nazrem njenu pojavu iza zavjese, ali šofer je dodao gas. Prostrani pežo je plovio po cesti. Desna ruka mi je gorjela na suncu. Taksista je ponovio zašto su francuski automobili najbolji. Uporno sam posmatrao njegove oči u retrovizoru. Pojavila se neprijatnost koja ga je natjerala da manje govori. Nisam volio konverzaciju s taksistima. Uglavnom bih se pravdao. Ne znam zbog čega. To se najčešće dešavalo u odnosu s Kristinom. Rekla je da sam članstvo u žiriju filmskog festivala potvrdio zbog jebačine.
“Smučio ti se seks u braku. Okrećeš se za svakim dupetom. Ne biraš!”
“Otac mi je tamo, ne pričamo sedmu godinu. Jednom ćemo morati da progovorimo. Festival je naišao usput.”
Porodičnu nesuglasicu sam navodio kao razlog odlaska. Nisam je ubijedio. Otac je već godinu dana živio u institutu za fizikalnu medicinu i rehabilitaciju. Ne sjećam se od čega je bio bolestan. Taksisti sam rekao da se zaustavi pred marketom. Prezervativi su bili mnogo skuplji na primorju. Ušli smo u kanjon, okruženi zapaljenim brdima.
Apartman je bio skockan po svačijoj mjeri. Volio sam festivale od nacionalnog značaja. Organizatori su mnogo trošili i mnogo se žalili. Odredili su me za predsjednika žirija. Moj glas je vrijedio duplo. Pored visokog honorara, većina učesnika mi se tiskala. No sve su to bile sredovječne kritičarke s viškom kilograma. Mladi su dane provodili na plaži. Mrzio sam betonske ponte. Bila su to jedina kupališta kojima je grad raspolagao. S balkona sam posmatrao znojave larve kako gmižu prema vodi. Gazili su jedni preko drugih. Tako su i plivali. I ležali. Nije bilo povjetarca. U žardinjerama sasušeno cvijeće, na morskoj površini sapunica i providne kese. Roštiljski dim se uzdizao i s vremenom postao magla. S druge strane stepenica naselila se pustoš. Sunce je usijalo gradski trg, oluci su svjetlucali kao kristali. Dva dječaka su držala kanap između sebe. Djevojčice su bile zamrznute u čučnju, zategnute i spremne za prvi skok.
Sišao sam na bazen i skočio bombu. Čuvar me je opomenuo, ukazujući na znak: zabranjeno skakanje. Izvadio sam cigaretu iz disaljke na stočiću i zapalio. Nije bilo oznake s crvenom dijagonalnom linijom. Čuvar me je prezrivo pogledao. Debela Njemica je izvela djecu iz vode. Sjeli su na ležaljke i žmirkali, kao porodica mrmota. Naslonio sam leđa na klizave pločice, podvodni masažer uperio prema dupetu i odvrnuo na high. Strujanje kože mi je razbistrilo misli. Bilo je vrijeme da posjetim oca.
Kristina je zvala dva puta. Odbio sam pozive. Poslao sam poruku i lagao da sam povrijeđen. Odgovorila je da će mi zabraniti posjetu djeci i da sad mogu da jebem sve na šta naletim. Primicao sam se recepciji instituta. Hostesa je imala plastično oko. Pratio sam je kroz široke socijalističke hodnike. Hladne pločice su proizvodile jezu, koraci su odzvanjali, sunčana stakla su blještala u dubini. Otvorila je sobu 232. Otac je sjedio pokraj prozora. Stajao sam naspram njega. Jednooka je napustila sobu. Gledali smo se i ćutali. Kad sam odlazio, izustio je: “Dođi i sjutra”. Čvario sam se na parkingu instituta, između zbijenih crvenih automobila. Posmatrao sam očeva povijena leđa, pjegave noge koje ga vuku. Grbavac je milio po uskoj stazi i nestao ispod horizonta.
Na plaži ih je bilo desetak. Bijele olupine razbacane po krševima. Pridržavali su se jedni za druge dok su bauljali prema plićaku. Iz mora su izvlačili blato i trpali ga u kese. Sakrio sam se iza stijene nadvijene nad plažom i gađao ih kamenjem. Otac me je prepoznao. Bacao sam ih nasumično, začuo bi se pokoji jauk, a onda su samo talasi šuštali. Provirio sam. Na obali su ležale kese iz kojih je curio mulj.
Organizatorima sam tražio kopije filmova i pogledao ih u apartmanu. Projekcije na otvorenom bile su neizdržive. Stari grad je noću isparavao, oblaci su mi se zaustavljali u grlu, slika se sužavala, znoj se slivao kao prekipjela voda. Pratio sam zategnute djevojke u šortsevima. Kretale su se brzo, prelazile stotine metara s lakoćom, kao da su na pokretnim stepenicama. Na svakom drugom ćošku sam zastajkivao, držao se za grudi i napuštao kolone. Ni s jednom nisam stigao do cilja. Vratio sam se u hotel. Porno – kanali nisu bili otključani. Šaltao sam TV program. Sjetio sam se očeve žalopojke za nestalim vremenima. Samo jadnici ostaju zakovani za prošlost. Naišao sam na vanvremenske guzice. Uočio sam brazilsku neosunčanu liniju na bokovima. Kasnije se u uglu ekrana pojavilo Big Brother Brasil (BBB 13). Znao sam pokoju riječ portugalskog. Učesnice su bile djevojke iz takmičenja zadnjica Miss BumBum. Pratio sam svađu dvije plavuše. Sudarile su se grudima i zamrznule, usne su im bile nadomak poljupca, vrištale su jedna na drugu i pljuvale se u lice. U pornićima sam najviše cijenio portugalski jezik. Dok mi se dizao, telefon je vibrirao. Bila je Kristina. Stisnuo sam opciju silent i izvadio ga iz gaća. Brazilke su se uspinjale kao ždrebice, razvijenih butina, glupe i uporne. Svađa je trajala duže nego što sam izdržao da ne svršim. Zaspao sam umazan.
Noge su poskakivale toliko brzo da nisam uspio ni da naslutim šemu. Tehnika je bila besprekorna. Brzina okretanja konopca napravila je bijelu zavjesu oko djevojčica. Sišao sam do trga i upitao djecu koliko dugo vježbaju preskakanje. Rekli su da se pripremaju za Double Dutch ligu. Dvoje su iz Minesote, četvoro iz Los Anđelesa. Na odmoru su u Crnoj Gori. Nabrajali su imena i prezimena đedova i baba i sela iz kojih su nastali. Zaboljela me je glava, povratio sam na stepeništu u blizini hotela.
Sjedio sam sa ocem u šahovskom klubu. Osjećao sam poglede sijedih namćora. Vijest o kamenovanju na plaži se proširila. Ocu je bilo neprijatno, predložio je da prošetamo po institutu. Nisam mu udovoljio. Ispitivao sam ga o blatu koje vade iz mora. Odgovorio je da ne vjeruju rehabilitaciji u institutu. Sumnja da zaposleni poturaju manje ljekovito blato.
“Bolje je da ste odlučili da umrete“, kazao sam.
Otac se uzvrpoljio i nastavio da brblja o mineralnom peloidu, o tretmanima za podmlađivanje, zatezanju kože, izbacivanju toksina. Rekao sam mu da nikada neće eliminisati ožiljke. I dalje je bio otrovan.
“Sužene pore možeš da zabiješ u dupe”, viknuo sam.
Kesu s blatom sam istovario na sto i zamazao mu lice. Začuli su se glasovi negodovanja. Jednom rukom je sklonio naslage sa očiju. Gledao me je uplašeno, kao riba iz mulja. Smijao sam se. Onda sam ustao i otišao. Ništa nije rekao.
Direktor festivala nas je poveo u baštu restorana, na šestom spratu neke kule. Odraz grada je plutao u moru. Vjetar je pirkao i nanosio so. Svirala je grčka muzika. Večera je bila senzacionalna. Članovi žirija su se davili u očišćenoj ribi i nelegalno ubranim školjkama. Scenografkinja iz Slovenije sisala je ružičasti pipak. Da je bila koju godinu mlađa, unio bih se u prizor. Saopštio sam odluku o nagrađenim filmovima, zahvalio i otišao da legnem. Na putu prema hotelu sreo sam hostesu. Plastično oko je treperilo u mraku. Pozvao sam je na piće u apartman. Ljubili smo se kratko. Zamolio sam je da me sačeka u krevetu, dok obavim intervenciju u toaletu. Godinama nisam koristio kondom. Pokušao sam da ga navučem pred ogledalom. Erekcija je spala, dva komada sam spustio u šolju. Otvorila je vrata i dodala mi telefon. Držao sam ga na dlanu. Sa zvučnika je kreštao Kristinin glas. Odložio sam ga na lavabo. Izašli smo na terasu. Noć je bila topla. Pitala je može li da izvadi oko. „Da.” Vjetar joj je prijao.
„ Rijetki su dani kada duva“, rekla je sramežljivo.
Pokazao sam prstom prema gradskom trgu. Mali virtuozi su bili u finalu tačke. Kanap se nije vidio. Izgledalo je kao da stepuju, dok dječaci kruženjem ruku proizvode vjetar. Smijala se. Dodirnuo sam joj ruku. Pažljivo se udaljila i nastavila da gleda u mališane. Oko je okretala među prstima.
https://www.partizanskaknjiga.com
PROČITAJTE I DRUGE vikend-prica