Sanja Radulović (Tešanj, Bosna i Hercegovina, 1975 – živi u Doboju), piše i objavljuje poeziju i prozu. Objavila zbirke poezije „Lepet krila majke ptice“, „Prstohvat maslačka“, zbirku kratkih priča „Nomad na štiklama“ i roman „Poezija nije u modi“. Uredila elektronsku zbirku kratkih priča „Zašto me ne zovu Penelopa“. Zastupljena u regionalnim časopisima, portalima za kulturu i umjetnost i zajedničkim zbirkama poezije i kratke proze od 2012. godine. Nagrađivana. Članica Udruženja književnika Republike Srpske. Ilustracija: Ankica Oprešnik „Grad“
dok se boje ne vrate u tubu
danas nisam mislila o smaku svijeta kao većina odraslih ljudi
nisam uzdisala i ponavljala: strašno
umjesto toga
probala sam narandžaste pantalone
i plesala u kabini uz neke narodnjake
spasavala sam psovke beskućnice
kupila u teglicu neisplakane suze
ostavljala ih za kasnije
pred spavanje
za čiste jastučnice
širim optimizam kao bijeli veš pred kišu
sve radim po sto puta da bi uspjelo
kad ne umijem da se radujem
kupim nešto slatko
pregurala sam još jedan dan ove godine
kojom nas plaše jer znaju kako se na strahu zarađuje
zaljubljena sam u ideje
ovisna o ushićenju
ponekad držim ruke na očima
i vrtim se kao ringišpil
kojeg su zaboravili da ugase
pjevam kao onaj dječak u šumi
dok tjeram strah i izmiješam boje
razmazujem ih po narandžastoj podlozi
da mi sunce izraste iz nogavica
da prođe ova ringišpilasta mučnina
dok se boje ne vrate u tube
mogu da stignem spremiti jastuke od vate
za ruke umorne od zaludnog objašnjavanja
da zapamtim da nisam pogrešna
samo ne umijem tako kako oni misle da jedino treba
da poljubim nadlaktice i stisnem ih u aplauze
dok ne utrči prvo osunčano lice
u naručje ove ili bilo koje pjesme