Muharem Bazdulj (Travnik, 1977), pisac, novinar, prevodilac. Objavio petnaestak knjiga, među kojima su zbirke priča «Druga knjiga» i «Jeres nominalizma», te romani «Sjetva soli» i «April na Vlašiću». Prevođen na engleski, nemački i poljski jezik, a pojedine priče i eseji na još desetak jezika. Dobitnik je nekoliko književnih i novinarskih nagrada. Piše za Vreme, Politiku i sarajevsko Oslobođenje. Živi u Beogradu. Vikend priča iz zbirke «Čarolija» (Izdavački centar „Bulevar“ ). Fotografije: Izložba Vanje Ignjac «Ples života», Kulturni centar Novi Sad.
Freedom is just another word
For nothin’ left to lose
Onomad sam je zvao Dženiska. Bila je pomalo divlja cura tad u prvom srednje, kad smo par mjeseci hodali. Ja sam već bio maturant, ali to njoj nije smetalo da me voza kako je stigla. S lijepom dječijom facom i žbunom riđe kose, izgledala je poput đavolka iz neke irske narodne priče, a i bila je vrag. Ostavila me zbog jedne imućne mrcine, od mene starije pet-šest, a od nje desetak godina, koja je u po rata vozala merdžu s rejbankama na faci, ali i dalje me ubjeđivala da voli samo mene. To s njim nema veze s ljubavlju, govorila je, a ja sam joj još par godina vjerovao. Tek na faksu sam se počeo čupati iz njezinih ralja i barem donekle ozbiljno shvatati ostale djevojke. Ona je opet, usprkos svim mogućim peticama iz svih mogućih predmeta i pobjedama na državnim prvenstvima iz matematike i fizike, napustila redovno školovanje, zaposlila se kao prevodilac u IFOR-u, a preostale razrede gimnazije ispolagala u rekordnom roku. Izganjala je na neki volšeban način stipendiju za fakultet u Londonu, i počela tamo studirati u vrijeme dok su se njezine doskorašnje kolege iz razreda još baktale sa srednjom školom.
Nismo bili u kontaktu. Ona nije dolazila u Bosnu na raspust, a ja nisam ni pokušavao doći do njezine adrese ili e-maila. Prošlo je, znači, i pet-šest godina, a onda je prije nekoliko mjeseci zazvonio telefon i ja sam začuo onaj njen šaputavi glas, ono brzo zadihano izgovaranje riječi, onaj ton kraljice kojoj se mora udovoljiti: Hajmo izić večeras. S njom nije moglo biti izgovora. Dogovorili smo se da se nađemo u devet.
Bila je ista, a opet drugačija. Oči su bile iste, lice također, a i kosa. Samo što je griva bila ukroćena ukosnicama, oči su me gledale kroz fensi naočari, a lice je bilo vješto našminkano. Sad je niko ne bi mogao prozvati Dženiskom. Propela se na prste i zagrlila me: Isti si ko nekad, rekla je. Hajmo na pivu, zaustim reći, a ona odlučno kaza: Vodim te na večeru.
Neobično mi je bilo sjediti s njom u skupom restoranu, uz svijeće, ubruse, stolnjake, skockane konobare i sve te folove. Nekoć smo u parku cugali jeftino vino iz boce, a ona se sad mršti jer joj blatina ne sjeda. Došla je poslovno na tri dana, ali morala me je vidjeti, tako mi je rekla. Znaš, morala sam ispuniti nekakvu landing card u avionu, rekla je i nasmijala se, ko da u Ameriku dolazim, kazala je pokazujući mi britanski pasoš. Magistrirala je ekonomiju, radi u nekoj od onih globalno poznatih reklamnih agencija, već je nekakav vicepresident, i kao najpogodnija osoba na svijetu, došla je svečano otvoriti bosansku ekspozituru, sprema doktorat, ima stan u sjevernom Londonu u kojem živi with boyfriend koji je mladi advokat u usponu, ona zarađuje valjda stotinjak hiljada funti godišnje, a on desetak hiljada manje, ili je obratno, obišli su svijet, svako malo su u Veneciji i na francuskoj rivijeri, jednom su bili i u Dubrovniku i njoj se učinilo da je vidjela mene, ali to ipak nisam bio ja. Kad je već bila pri kraju nekakve salate s plodovima mora, koja joj se – by the way – i nije baš sviđala, osmijehnu se šeretski, a ja u tom osmijehu vidjeh na tren onu staru Dženisku, pa me upita šta je sa mnom. Znam da pišeš, rekla je, čitam one tvoje novine preko interneta kad god stignem, čak sam i online pretplatu platila zbog tebe. I ovu zadnju knjigu sam pročitala, baš je dobra, kazala je. A gdje si sa školom, upita, ti si uvijek razvaljivo, kolko ima da si doktoriro, književnost, je l’ tako, ili je bila filozofija. Sad je na mene bio red da se smijem. Jedva sam bi ej posto, reknem, kakav doktorat, kakvi bakrači, nisam ni postdiplomski upiso. Ona se uozbilji: Šteta za tebe, kaže. Otpije gutljaj, pa dodaje: Ma nema veze, i kod nas je sve više mladih pametnih ljudi koji batale faks, jest da barem magistriraju, ali, eto, ne možeš uvijek spojiti karijeru i doktorat, a opet je karijera ta koja donosi novac. Znaš, iznenadila sam se, kaže, al’ u ovoj našoj firmi mladi ekonomisti počinju s tri hiljade ovih vaših maraka, to je oko hiljadu funti, je l’ tako, nije to loše za ovdašnje uslove, makar je to tebi sigurno smiješna cifra. Pa jest mi smiješna, kažem, u kontekstu činjenice da se čitav dan smijem od radosti kad zaradim tolku lovu. Upitno me gledala. Ja ti u prosjeku mjesečno zaradim hiljadu, hiljadu i dvjesto, u najboljem slučaju, al’ to kad se sve fino posloži. Funti, rekla je kao da se to podrazumjeva. Kakvih funti, maraka, kažem. Ti mjesečno zarađuješ tristo do čet’risto funti, rekla je zgranuto. Kad je dobar mjesec, kažem. Kako to misliš? Pa znaš, nemam ja fiksnu platu, sve zavisi od toga koliko napišem. Kad se skupe svi novinski, književni, televizijski, filmski, honorari za radio-drame, za čitanje i ostale srodne stvari, toliko to otprilike ispadne. Šutjela je jedno vrijeme, pa se nasmijala: ma ti mene zezaš, zajebantu stari. Ma dobro, kažem, možda i pretjerujem, vjerovatno ipak zarađujem nešto manje. Manje? Nemoguće! Ma moguće je, kažem, hiljadu mjesečno je ponajtačnija procjena, hiljadu dvjesto bi značilo da godišnje uzmem petnaestak hiljada, a to je ipak pretjerivanje. Ti si fakat ozbiljan, rekla je, pa poče uzdisati. Zajebano, kaže, pa nastavi: Kako živiš od toga? Super. Što si ironičan? Ma nisam, kažem, stvarno je okej, nije ovdje tolko skup život. Nije ovo ko nekad, nastavim, da se ljudi brinu za radne knjižice i penzije, da četr’es’t godina radiš u jednoj firmi. Ti nemaš ni radne knjižice ni penzionog, rekla je gledajući me kao da se posve uvjerila da sam poludio. Pa nemam. Kako bolan, kako, sad je već skoro vikala. Nemam to, ali imam slobodu, rekao sam. Samo to i imaš, rekla je.
Dopustila mi je da platim večeru lakše nego sam očekivao. Otpratiću te do hotela, kažem joj, i krenusmo šetati. Bilo je hladno, pa se privila uz mene. Šutjeli smo jedno vrijeme, a onda me ona tiho i umiljato upita: I šta ćeš? Kako misliš, pitam. Pa hoćeš li tražiti kakav bolji posao, upisat postdiplomski, selit možda negdje na Zapad, možda ti ja mogu pomoć, rekla je. Hvala ti, kažem joj i nasmijem se, al’ neću ništa, dobro mi je ovako. Dobro ti je? Dobro, kažem. Opet je šutjela neko vrijeme, pa reče: Ma, čula sam ja da si ti još prije tri-četiri godine imao ponudu da ideš studirat negdje vani. Jesam, kažem, ali nisam mogao ostaviti curu. Pa nisi je morao ostaviti, rekla je, čekala bi te, ako je to prava ljubav. Jebo pravu ljubav koja te ostavlja da je čekaš, tako sam kazao.
Približavali smo se hotelu. Ona odjednom zastane, odmakne se dva-tri koraka, zagleda mi se u oči, pa me upita: Dobro, a kako ti živiš, kako provodiš dane? Najčešće, kažem, ustanem relativno kasno, odem na kafu, pročitam novine, vratim se kući pa čitam ili pišem, slušam muziku, svaku noć iziđem bar na jedno piće, a onda kod kuće gledam TV ili filmove na videu, pa opet čitam ili pišem, ne legnem prije tri-četiri ujutro. I to ti se sviđa, pitala je, tako ti je dobro? Jest, kažem. Pa i meni bi bilo, rekla je, al’ ne možeš tako živit, pa na šta to liči, kako to izgleda! Briga me na šta liči, rekao sam. Ne možeš tako, kaže ona, to je – kako se kaže – icky, isfur je to, to ti je ko u onoj epizodi Prijatelja kad se Monika zaljubi u maloljetnog tipa pa ga ostavi, iako im je super zajedno, imaju o čemu pričat, seks im je super, i po svemu su soulmates, al’ ne možeš ignorisat tolku razliku u godinama. Tako i ti, nastavila je, ne možeš se ponašat ko da si sam na svijetu, moraš nešto učinit za sebe, pa ti si tako sposoban i pametan, grehota ti je da tako propadaš, ne možeš tako živjet, bit zadovoljan s tako malo, ne može ti bit dosta od života samo to što ti je dobro. Meni može, rekao sam, a ona zašuti.
Došli smo pred sam hotel. Ulazeći, ona se okrene pa kaže: Zbog takvih kao ti Bosna propada, zbog takvih, u krajnjoj liniji i zbog tebe, Bosna nikad neće ući u Evropsku Uniju. Slegnuo sam ramenima. Na cijelom Zapadu nema nijednog čovjeka sličnog tebi, rekla je glasno, čovjeka kojem je dosta samo to što mu je dobro. Zbogom, rekla je, a ja joj kažem da ipak postoji jedan takav čovjek. Ko, pitala je, a ja kažem: Bobi Mekgi. Namrštila se, ko je to, upita, onaj tvoj jaran Irac iz UN policije? Ma ne, kažem, nego iz pjesme. Dženiska ponovo nije skontala. Moradnem zapjevušiti: Feelin good is good enough for me, good enough for me and Bobby McGee…
Pod svjetlom hotelskih reflektora oči su joj sjale kao mlaznjaci u noći. Šutke se okrenula i ušla. Digla je ruku da popravi kosu, ali nije skinula šnale.
Oprema teksta korzoportal
PROČITAJTE I DRUGE vikend-prica