Muharem Bazdulj (Travnik, 1977), pisac, novinar, prevodilac. Vikend priča “Kakvu kafu pijete?” iz zbirke “Čarolija” (Izdavački centar „Bulevar“, Novi Sad). Ovo je druga Bazduljeva priča na korzoportalu. Fotografije sa izložbe ,,Geometrijska apstrakcija u likovnoj umetnosti vojvođanskih Slovaka”, Art Expo (Novosadski sajam), Rastislav Škulec.
Od ovoga bi, misliš, mogla da se napravi priča
1.
Nema, mislim, više takvog papira. Nestao je zajedno s telefonima sa okruglim brojčanikom i sa gramofonskim pločama. Tanak i malko hrapav papir, zgodan i za smotat cigaretu, ako je baš nužda. Na takvom su se papiru nekoć štampale novine. Crnilo olovne boje ostajalo je na prstima.
Na takvom sam papiru prvi put ugledao ime i prezime: David Albahari. Novine nisu bile „Politika“, ni „Vjesnik“, ni „Oslobođenje“; nije to bio „Nin“ niti „Start“, a ni „Oko“ ili „Književna reč“. Ne bijah tada ipak još ni tinejdžer. Redovno sam čitao samo „Politikin zabavnik“ i „Tempo“, ali ovo ime ni tamo (još) nisam vidio. Bio je to list koji je čitala jedna moja starija rođakinja, srednjoškolka, i listao sam ga u njezinoj sobi. Zvao se „Ćao“. Bilo je tamo puno velikih slika, pjevači i pjevačice uglavnom. Gledao sam slike, a onda mi je i jedan tekst privukao pažnju. Tekst je bio konstruiran oko tri ključne riječi: peticija, legalizacija, marihuana. Prve dvije više su pripadale diskursu TV dnevnika negoli ovakvih novina, ali im je ona treća osiguravala subverzivnu moć. U tekstu se govorilo i o uglednim potpisnicima. Za većinu tih uglednih imena bio sam čuo preko televizijske emisije Hit meseca (među njima je bio i Momčilo Bajagić Bajaga, toga se dobro sjećam), ali jedno mi je ime onomad bilo posve nepoznato. Spomenut je tu, naime, i David Albahari. U tekstu je stajalo još i – književnik.
Nedugo zatim „Politikin zabavnik“ je pisao o konkursu za kratku priču koju je organizirala jedna beogradska radio stanica. Konkurs se, čini mi se, zvao Ozon, a jedan od članova žirija bio je – David Albahari. Znam to ime, pomislio sam, to je onaj književnik o kojem je pisao „Ćao“.
2.
Prva biblioteka u koju sam se učlanio bila je Dječija biblioteka. Nalazila se daleko od naše kuće, na kraju grada. Nisam još bio pošao u školu, a poželio sam se učlaniti u biblioteku. Tata me je odvezao rano ujutro, prije nego je otišao na posao, a ja sam odabrao dvije knjige. Bibliotekarka mi se smiješila. Rekla je kako se po zakonu knjige moraju vratiti najdalje za deset dana, ali da će u mom slučaju napraviti izuzetak i dozvoliti mi da knjige zadržim petnaest dana. Taj isti dan, oko pola četiri poslije podne, čim se tata vratio s posla, pitao sam ga dokad radi biblioteka. Obje sam knjige već bio pročitao. Otišli smo ponovo u biblioteku, a bibliotekarka me sada malo čudno gledala. Uzimao sam iz biblioteke knjige Branka Ćopića, Marka Tvena, Emilija Salgarija i bajke raznih naroda. S dvanaest-trinaest godina, međutim, zasitio sam se Dječije biblioteke. Čitao sam „Politikin zabavnik“ i „Tempo“, ponekad „Ćao“, i tražio neke nove knjige. Ipak, u „pravu“, u „veliku“ biblioteku, učlanio sam se tek u ratu. Mnogo sam čitao tih dana i noći, a jedno od imena na koje sam dosta često nailazio bijaše upravo – David Albahari. Na mnogim knjigama koje sam volio stajalo je njegovo ime, ali ne (još uvijek) na korici, nego najčešće na trećoj unutarnjoj strani. Pisalo je, naime, „preveo David Albahari“. Vladimir Nabokov, Viljem Blejk, V. S. Nojpol – sve ih je povezivao onaj književnik čijeg sam se imena sjećao u kontekstu tri ključne riječi, od kojih su dvije još uvijek nosile smrtno ozbiljnu konotaciju, a treća mi je pak u tim danima bila bliža nego ikad ranije ili kasnije.
3.
Pred kraj rata, bio sam još gimnazijalac, neke su bosanske novine objavile podugačak esej Aleša Debeljaka naslovljen kao Sumrak idola. Ključna ličnost eseja bio je Džoni Štulić. Bila je tu, međutim, još cijela jedna galaksija poznatih mi imena: Česlav Miloš, Danilo Kiš, Valter Benjamin, David Albahari. Uz ime ovog poslednjeg stajao je i naslov jedne njegove knjige, naslov pamtljiv i efektan – Opis smrti. Nekoliko mjeseci kasnije, otišao sam u Sarajevo, na fakultet. Ja i tri (poslije)ratna druga iznajmili smo prizemni stan u jednoj kući na vrhu Bjelava. Ja sam se upisao na Filozofski fakultet, a moji cimeri na elektrotehniku, ekonomiju i pravo. Desilo se, ne sjećam se više zašto, da je meni nastava počela nedjelju-dvije ranije nego njima. Tih nekoliko dana živio sam sam, prvi put u životu. Donio sam od kuće neki mali crno-bijeli televizor. Još prve noći sišao sam u malu samoposlugu stotinjak metara niže i kupio bocu votke. Buljio sam u televizor, popio nekoliko čaša, ušikao se i otišao spavati. Sutradan sam pronašao svoju prvu sarajevsku biblioteku, malu dvoetažnu knjižnicu preko puta kina „Bosna“, bivšeg kina „Prvi maj“. Učlanio sam se i pozajmio dvije knjige: Ferdidurke Vitolda Gombroviča i Opis smrti Davida Albaharija. Gombroviča sam pročitao još poslijepodne iz cuga, a uveče sam počeo čitati Opis smrti. Priče su bile kratke, a guste. Negdje pri kraju knjige bila je i priča o rijetkim usamljeničkim noćima uz TV i alkohol, a negdje na početku, možda i u prvoj priči, rečenica koja mi se na prvu usjekla u pamćenje, rečenica koju sam morao citirati u prvoj priči svoje prve knjige: Ako čovjek ne veruje u Boga, jedino što mu preostaje su šetnje pored reke.
4.
Pročitao sam brzo sve stare, sve prijeratne Albaharijeve knjige. One nove tad se nisu mogli naći. U Zagrebu je, međutim, uskoro izišao Mamac. Kanada, daljina, razgovori s Donaldom, književnost, rat – sve je bilo tamo, u jednom pasusu, u jednom dahu, dugom, skoro ginsbergovskom („Moj dah je dug“ – A. G.) dahu. Morao sam otići, rekao bi Štulić, onaj iz Sumraka idola, onaj čiji moto otvara Cink. A bilo je tu i Brodskog, i onih fizioloških motiva iz Less Than One. Puno se u to vrijeme pisalo o egzilu, ali ni kod koga taj egzil nije tako konkretno prokazan kao stanje kao kod Albaharija. Ima u toj knjizi i nekoliko redova gdje se u granicama triju centralnih republika bivše SFRJ prepoznaju različita bića i oblici, a što je, iz literarne perspektive, bolje prikazalo krvave devedesete nego deseci razvikanih pamfleta.
Čitao sam kasnije i nove Albaharijeve knjige: Snežni čovek, Gec i Majer, Teret. Čekao sam ih i čitao kao što se čekaju i čitaju nove knjige svojih pisaca: Oster, Makjuan, Ljosa, Ruždi, Saramago…
U septembru 2004. godine Filip, Ajla i ja sjedili smo u lobiju hvarskog hotela „Amfora“. Dugo smo čekali konobara, koji nikako nije dolazio. Jedan pisac završava jednu svoju priču s frazom o spremnosti na čekanje, pomislio sam, ali se u prvi mah nisam mogao sjetiti koji je to pisac. Skrenuh pogled od stola i na stepenicama ugledah Davida Albaharija. Prišao je našem stolu, pozdravio se i krenuo prema šanku. Pratili smo ga pogledom. Nakon samo nekoliko koraka se okrenuo i pošao natrag prema nama. Kakvu kafu pijete, upitao je. Uskoro smo svi četvero pili svoje kafe. Na stolu je bila još i pepeljara, jedna čaša obične vode, mala boca kisele, koka-kola i čaša nekog soka – ne sjećam se kojeg. Nije bio od pomorandže.
Oprema teksta korzoportal
PROČITAJTE I DRUGE vikend-prica