Selvedin Avdić (1969, Zenica). Objavio je zbirku priča  “Podstanari i drugi fantomi”, knjigu reportaža “Zemlja”, roman “Sedam strahova, turistički vodič Jajca”, priredio je knjigu o zeničkom zatvoru… Objavljuje priče u književnim časopisima, antologijama, zbornicima. Vikend priča. Foto: Katarina Mijatović

20140104_191753

Napisao sam roman koji se zove Sedam strahova zato što mislim da svaki čovjek ima najmanje sedam strahova. Dokaze s kojima raspolažem za ovu teoriju, ne usuđujem se iznositi izvan literature. Zbog toga se čini da me je izuzetno lako pobiti.

U novinama sam čitao intervju s Vladimirom Dodigom Trokutom, u kojem on iznosi svoju računicu o nužnom broju strahova. Kaže da su ljudi opterećeni idejom pet osnovnih strahova: strahom od ljubavi, strahom od smrti, strahom od tijela, strahom od ludila i strahom od orgazmičkog iskustva.

Zvuči sasvim uvjerljivo, ali ne odustajem od svoje teorije. Uostalom, izračunajte sami.

Moram upozoriti: prebrojavanje strahova ne smije biti igra. Dobro je na umu imati pjesmu Ilije Ladina:

Kad je nađena riječ

Strašno bili su oblaci nedokučivi

Bilo je Strašno strašno

Ali je i poraslo Strašno

Otada strašno

I ja nemam riječi

Sad više za Strašno! Strašno!

Znam kako izgleda najjači i najveći strah. Sreo sam ga onog dana kada sam se uplašio da se dogodilo nešto što se nikada, nikako, nipošto i nizašta ne smije dogoditi. Taj strah je još uvijek toliki da se plašim da ga opišem. Sve što za sada smijem i mogu jeste da kažem kako s njim izgleda svijet.

Nema svijeta. Ničeg nema.

Trenutno ne mogu pobijediti najveći strah. Kada pokušam da se suočim s njim, s lakoćom me uvlači još dublje u sebe. Pokušavam ga što rjeđe buditi, zadržavam dah i hodam na prstima dok spava. Ima lagan san, svako malo provire mu zubi.

Skupljam snagu za veliki obračun.

20140104_191800

Strahovi nemaju suosjećanja. Ne zaobilaze me dok jačam, pa odnedavno posjedujem još jedan. O njemu mogu pisati.

Volim uvečer da zapalim cigaretu na balkonu. Protežem se, gledam tuđe prozore i pušem dim u nebo. Nikada se ništa značajno nije dogodilo, stakla se pale i gase, zvijezde bolje ili slabije vide. Sve dok se nisam okrenuo i kroz prozor pogledao u svoj stan. Pod žutim svjetlom lampe dnevna soba izgledala je kao filmska scena. Posmatrao sam ženu i dječaka kako žive u tom nijemom filmu. Mogao sam ih satima gledati. Ali odjednom sam pomislio da njih dvoje u tom sporom, tihom svijetu besprijekorno funkcionišu, da je scena zaokružena i da bi sve lijepo moglo teći i bez mene.
Prestrašen, brzo sam se vratio unutra.

Nisam mnogo veća kukavica od ljudi koji me okružuju. Mogu dugo trpiti strahove i ne pamtim da sam im ikada dozvolio da narastu u paniku. Ali dosadili su mi, jezivo su mi dosadili, više od bilo čega što svakodnevno trpim. Nažalost, izgleda da im je lijepo sa mnom, udobno su se smjestili, pa ne vjerujem da će skoro poželjeti da odu. Ja ih ne mogu otjerati. Ništa im ne mogu, s njima nema razgovora niti dogovora.

Ne volim plava stakla na zgradama, internet, ni mobilne telefone. Ne znam šta da radim s olakšanom komunikacijom u globalnom selu s viškom informacija. Slažem se s Unabomberom, koji kaže da su sloboda i tehnologija dva nepomirljiva koncepta i da su moderni ljudi prisiljeni na postizanje ciljeva, pa se ponekad događa da sebi zadaju ciljeve samo kako bi imali prema čemu napredovati. Ne hvalim mu metod, naravno.

Prije vremena, prije stranačke gorčine, čeznem za danima kada nisam znao da mnogi strahovi postoje, niti sam razmišljao koliko ih ima. Dok se sjećam, prošlost ima istu boju kao naša soba kada se posmatra kroz balkonski prozor.

Priznajem, ne volim ništa što je nastalo nakon 1990. godine. Sem djece, biljaka i životinja.

Kako umiriti strahove? Mislim da ih treba zbuniti, smjestiti u njima neprirodno okruženje, prisiliti da se zabave oko sebe.

Za početak, usporimo. Žurbi je svojstven strah, upozorio nas je Sabato u svojim pismima. Nakon toga treba ukinuti sve novovjeke novotarije (kako predmete, tako i običaje) i uvesti zaboravljene. Svako bi to trebao učiniti po vlastitom ukusu.

Što se mene tiče, pokušaću produžiti poslijepodneva, to se može učiniti uz koncentraciju na svaki pokret. Trenutno razmišljam i o pjesmi za stolom i ritualu noćne sarme. Kada prikupim dovoljno sličnih stvari, napraviću tako gust raspored da za strahove neće biti mjesta.

Neka crknu u toj malograđanskoj idili!

Znam, jadan je ovo plan. Ali nemam bolji. Ni razumniji. Nemoguće je život posmatrati iz perspektive čiste racionalnosti. Tako je i sa strahovima.

Severni bunker, broj 17, 2010/11. (časopis je izlazio od 1999 – 2013, urednik  Srđan Tešin, prim.korzoportal)

PROČITAJTE I DRUGE  vikend-prica

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *