Primeri iz Hrvatske.I u Splitu i u Zagrebu politika koju su građani birali nije sebi kao prioritet stavila red u prostoru i funkcionalni grad, nego pomaganje investitoru, odnosno- kako se to sad veli – „uklanjanje antipoduzetničkih prepreka“.
Kratka, ali burna povijest borbe za javne prostore u postkomunističkoj Hrvatskoj svoje ishodište i početak imala je u jednoj nelijepoj, razmjerno običnoj ulici zagrebačkog Donjeg Grada. Ta je ulica, naravno, Varšavska.
Zagreb, građanski protest
Godine 2006, naime, zagrebačke su gradske vlasti dopustile poduzetniku i budućem nautičkom ubojici Tomislavu Horvatinčiću da u gustoj, definiranoj urbanoj matrici zagrebačkog Donjeg Grada rušenjem i zapunjavanjem sagradi stambeno-poslovni blok, te otme dio pješačke zone ne bi li za taj blok načinio garažni pristup. Slučaj jedne zapravo vrlo obične donjegradske ulice pretvorio se tijekom godina od osrednje bitnog komunalnog incidenta u „case study“ na temelju kojeg je dio svjesnije hrvatske javnosti konačno shvatio kako u ovoj zemlji funkcioniraju politički procesi i kako prostor može od javnog dobra postati privatna roba. Nakon Varšavske, Hrvatska je doživjela mnogo gore i opasnije napade na prostor i urbano planiranje, pogotovo na obali- u Dubrovniku, u Puli, na otocima… No, Varšavska je bila pra-slučaj koji je strgnuo javnosti povez s očiju i dao joj ključ za razumijevanje što se u ovoj zemlji zapravo zbiva.
Bedem Contarini
Sredinom prošlog desetljeća – gotovo istodobno dok se u Zagrebu kuhala „afera Varšavska“ – i u Splitu se pojavio jedan projekt urbane interpolacije koji je već tada- puno prije Keruma – pobudio nelagodu lokalnog civilnog društva. Smišljen i začet gotovo istodobno s Varšavskoj, taj splitski slučaj imao je s onim zagrebačkim podudarnosti koje su bile sablasne. Naime- i splitski projekt podrazumijevao je interpolaciju u strogoj jezgri. I on je uvlačio promet u pješačku zonu. A da stvar bude gora, sve se to događalo samo pedeset metara od Dioklecijanove kule. Taj projekt je – naravno- projekt zgrada pokraj i na bedemu Contarini pored realne gimnazije.
Kompleks oko Dioklecijanove palate
Optimistično najavljen arhitektonskim natječajem još sredinom prošlog desetljeća, projekt Contarini investitora Kotarca i Grisogona izvorno je trebao biti cijeli mali kvart, niz zgrada koje su po inicijalnoj zamisli uključivali galeriju, knjižaru, podzemne parkinge, pa čak i školsku dvoranu. Tada- pred gotovo deset godina- za lokaciju kod mletačkog bedema organiziran je i natječaj na kojem su odabrani tada nadolazeći pomodni duo hrvatske arhitekture, Plejić i Pelivan. Netom nakon prvih najava, projekt je dočekan na nož, pri čemu se kritičari upozoravali da kompleks Contarini krši GUP, da unosi novi promet u jezgru, da prevelikom katnošću remeti skyline povijesne jezgre i arhitektonskim stilom ne paše centru. Dok se u Zagrebu boj oko Varšavske odvijao bučno i javno, onaj drugi, splitski rat za interpolaciju odvijao se kabinetski tiho, ali ne manje žestoko i ne s manje obrata.
Problematično zemljište u starom jezgru Splita
Oko „Contarinija“, u deset se godina odvio cijeli mali roman beščašća. Konzervatori su o zgradi najprije imali jedno, pa drugo, pa treće mišljenje. Jedna od čelnih osoba splitske konzervatorske službe smijenjena je kad je protiv projekta pokrenula postupak, a Zlatko Uzelac- doministar u mandatu sadašnje ministrice kulture Andree Zlatar – smijenjen je nedugo nakon što se projektu javno usprotivio. Željeznica je prvo bila protiv projekta, a potom „začudo“ i ne tako protiv. Stanare susjednih zgrada koji su se opirali projektu batinaši su napadali noću. Arheolozi su u ime „istražnih radova“ izrovali barokni bedem i pretvorili ga u hrpu šute.
Arhitekti su projekt mijenjali do neprepoznatljivosti. U jednom trenutku nekoliko je stotina građana Splita zasulo inbox zadužene činovnice UNESCO-a pozivima da spriječi interpolacija, pa je iz Pariza stigla čak i ekspertna intervencija. Naravno- suvišno je i reći- u međuvremenu su se na venecijanskom bastionu zapetljali i imovinski odnosi.
Tako je to trajalo puno desetljeće- sve do ovog tjedna. Jer, u ponedjeljak je list koji čitate objavio u gradskom rubrici mali, stidljivi člančić o tome kako radovi na bastionu Contarini konačno počinju. Premda u ovom trenutku javnost o onom što se doista događa zna (pre)malo, iz dostupnih se poluinformacija da shvatiti da je od onodobnog, grandioznog javno-privatnog građenja ostalo malo. Na početku, investitori su se hvastali odvažnom arhitekturom, sređivanjem cijelog bloka i javnim sadržajima. „Neočekivano“ interpretirajući „faznost“ projekta, investitori su ono što je tobože trebalo biti javno ostavili za „bolje sutra“, te počinju graditi ono što im je unosno. Stoga ćemo- izgleda – dobiti tek jednu previsoku stambenu zgradu koja će gradu oteti dio Pazara i nadvijati se nad nesređeni, kaotični blok, uključujući i krnji zub bivšeg bedema. Na Contariniju ćemo- čini se- dobiti „sretan“ spoj lošeg i lošeg. Dobit ćemo napadnu i visoku interpolaciju, apsurdni čardak usred kaosa, a nećemo dobiti ono što je pristašama projekta bio glavni argument: sređivanje prostornog meteža nad usjekom.
Između slučaja Varšavska i slučaja Contarini postoje- naravno- razlike. Prva i najvažnija od njih je što je Tomislav Horvatinčić „napao“ sasvim uredan i posve funkcionalan stambeni blok, dok je prostor nathodnika i urušenog bedema iza „realke“ doista devastiran, i njemu (je) doista treba(la) uljuđena sanacija. No, između zagrebačkog i splitskog kudikamo je više sličnosti. Te sličnosti ne svode se samo na interpoliranje, rampe i parkinge, nego i na način kako su se prema projektu odnosile politike. I u Splitu i u Zagrebu politika koju su građani birali nije sebi kao prioritet stavila red u prostoru i funkcionalni grad, nego pomaganje investitoru, odnosno- kako se to sad veli- „uklanjanje antipoduzetničkih prepreka“. U Zagrebu, akter takve politike stalno je bio jedan- Milan Bandić. U Splitu, politike su se mijenjale, sve su izbjegavale napor da na prostoru Contarinija zavedu red, a posljednja koja to radi je ona sadašnjeg gradonačelnika Baldasara. Štoviše, njegova administracija grijeh propustom je pretvorila u grijeh djelom time što je sporazumom s investitorima otvorila vrata agresivnoj interpolaciji. A ta odluka tim je suspektnija ima li se na umu da je jedan od suvlasnika zemljišta i suinvestitora zgrade na Pazaru član SDP-a i bivši lokalni političar. Tom činjenicom, „slučaj Contarini“ prestaje biti samo komunalni problem i urbanistička kontroverza, a postaje nešto politički krupnije: nova SDP-ova afera.
Kako se čini, na Contariniju je kocka (ili-lopata i mistrija) bačena. U strepnji ćemo idućih mjeseci pratiti kakav će biti ishod. Bude li upola grozan koliko se bojim, Contarini će ga vidljivi biljeg bruke pratiti sadašnju splitsku vlast.
Jurica Pavičić
Slobodna Dalmacija, 2014.
*Dizajn teksta, naslov, podnaslov, fotografije Korzo Portal
www.booksa.hr/dossier/jurica–pavicic