U Zagrebu je iznenada preminuo Zlatko Uzelac, istoričar umetnosti, urbanista-konzervator, radio je u zagrebačkom Institutu za povjest umjetnosti. Od 1987. do 1989. bio je konzervator u Zavodu za zaštitu spomenika kulture grada Beograda, kada je na Kolarčevom narodnom univerzitetu održao ciklus predavanja o Nikoli Doxatu de Demoretu i baroknom Beogradu. Vodio je obnovu tvrđave u Slavonskom Brodu i tvrđavske crkve sv. Ane, poslednjeg dela Johanna Lucas von Hildebrandta, istražuje i vodi obnovu delova Tvrđe u Osijeku, projekte obnove gradova-tvrđava Koprivnica, Karlovac, srednjovekovnih zidina Kastva… Bio je dragoceni saradnik SUBURBIUM-a.
Zlatko Uzelac napisao je tekst Barokna tvrđava Petrovaradin / Inženjer Matija von Kaiserfeld za Korzo Portal za urbanu kulturu i baštinu u okviru projekta “Nepokretno nasleđe u Srbiji”, 2016. godine.
Prva (i temeljna) faza izgradnje grada-tvrđave prema projektu Matije von Kaiserfelda iz 1692.
Petrovaradin, a nešto prije njega i susjedni Osijek, građen je kao ratna tvrđava usred vrlo određenih ratnih zbivanja, uz velike i grčevite napore i u velikoj brzini. Početak gradnje u Osijeku vezan je prvenstveno za brze pripreme za novi veliki obračun glavnih vojski dva carstva, koji je uslijedio u krvavoj bitci kod Slankamena 19. 8. 1691, kao i nastavak rata poslije bitke. Gradnja novih velikih fortifikacija Osijeka započela je pod vodstvom Ludviga Badenskog, novoimenovanog zapovjednika za Ugarsku carske vojske cara Svetog rimskog carstva i ugarskog kralja Leopolda I.
Kaiserfeldov plan Osijeka
Već krajem zime, u kojoj je glavni projektant (superintendant) fortifikacija u Ugarskoj Matija (Mathias) von Kayserfeld izradio nove projekte, nekoliko je tisuća radnika, a pred ljeto i uz pomoć vojske koja se počela okupljati u Osijeku za predstojeći obračun, ubrzano radilo na podizanju zemljanih nasipa novih velikih bastiona i širokih opkopa osječkih fortifikacija. Vojska je pod vodstvom Ludviga Badenskog krenula prema Vukovaru 19. 7. 1691, a osmanske posade u Iloku i Petrovaradinu pred njom su se povukle, kako se pokazalo – zauvijek. Mjesec dana prije toga umro je u Carigradu od malih boginja sultan Sulejman II, a na njegovo mjesto postavljen je voljom Velikog vezira Fazil Ahmeda Kӧprülüa (Fazil Ahmed-paša Ćuprilić) njegov brat Ahmed II.
Veliki vezir Fazil Ahmed Kӧprülü, poginuo je potom na čelu svoje goleme vojske u Slankamenskoj bitci, a Ludvig Badenski stekao je od tada svoj nadimak „Türkenlouis“. Nakon velike pobjede kod Slankamena, glavnina carske vojske pod vodstvom Badenskog morala se, međutim, vratiti na Rajnu gdje je tada već četiri godine trajao rat s Francuskom, kojega je francuski kralj Luj XIV vodio protiv cara Leopolda u neformalnom, ali koordiniranom savezništvu s Osmanskim carstvom.
Vodstvo preostale vojske preuzeo je Charles Eugen de Croÿ (Krui), carski feldmaršal francuskog porijekla, rodom iz pokrajine Pikardije, koji je kao i princ Eugen Savojski bio jedan od francuskih prinčeva koji su se priključili razbijanju opsade Beča 1683. U godini u kojoj će princ Eugen Savojski postići svoj prvi veliki uspjeh u bitci kod Sente 1697, de Croÿ će preći u rusku službu Petra Velikog, no doživjet će poraz od Šveđana u bitci kod Narve i umrijeti u zarobljeništvu u tvrđavi Reval. Njegovo tijelo ostalo je čudesno mumificirano i do danas je izloženo u jednoj crkvi u Talinu, glavnom gradu Estonije.
Charles de Croÿ je bio taj koji je 18.8.1692. postavio kamen temeljac za gradnju novog grada-tvrđave Petrovaradin (barokna tvrđava Petrovaradin, prim. korzoportal) na jedan dan prije pune prve godišnjice pobjede kod Slankamena. Ali Matija von Kaiserfeld je projekte za Petrovaradin dovršio već prethodne godine, u vrijeme bitke, pa ih je već istog mjeseca vjerojatno predao i Badenskom, dok se vojska nakon bitke duže zadržavala na odmoru u Petrovaradinu prije povratka na Rajnu. Crtež toga projekta do sada nije pronađen, ali je nesumnjivo da je Kaiserfeld u Petrovaradinu bitno odredio karakter i budući izgled novog grada-tvrđave, kao što je to jednako svojim projektima ostvario i u Osijeku, gdje je s projektiranjem nastavio i 1693., paralelno s gradnjom Petrovaradina.
Radovi na izgradnji Petrovaradina s njegovim novoprojektiranim fortifikacijama počeli su tek krajem ljeta, nakon de Croÿevog postavljanja kamena temeljca, jer su do tada na inicijativu Engleske i Nizozemske počeli mirovni razgovori s Turskom, no kako je sultan Ahmed II odbio prihvatiti novi status Transilvanije, borbe su nastavljene upućivanjem prema Transilvaniji nove velike osmanske vojske, obnovljene brzo nakon Slankamena.
Da se to spriječi odlučeno je da feldmaršal de Croÿ izvede taktičku opsadu Beograda, što je i izvedeno iduće 1693. Gradnja Petrovaradina tako je zapravo započela također kao dio ofenzivnih priprema, jednako kao i u slučaju Osijeka dvije godine prije toga. Tada je Osijek građen u pripremama za bitku koja je uslijedila kod Slankamena, a gradnja nove strateške tvrđave Petrovaradin počela je kao sastavni dio priprema za napad i ponovnu opsadu i osvajanje Beograda, a s prvenstvenim ciljem da se odvrati napad na Transilvaniju glavnine turske vojske pod vodstvom novog Velikog vezira Sürmeli Ali-paše.
Osijek 1691-93. i Petrovaradin 1692-93. prema projektima ing. Matije von Kaiserfelda
Petrovaradin je do tada bio utvrđen samo, tek neznatno popravljanim, ostacima srednjovjekovnih zidina nekadašnje cistercitske opatije Belafons, velike kraljevske opatije koju je 1235. osnovao kralj Bela IV, u svoje vrijeme najveće i najbogatije cistercitske opatije u cijelom ugarskom kraljevstvu. Od nje su još prilikom prvog osvajanja 1688. stajali očuvani zidovi opatijske crkve smještene na dominantnom i oduvijek utvrđenom istaknutom platou 40-tak metara visoke stijene nad Dunavom. Dunav je, skrećući prema jugu, jugoistoku oko toga najsjevernijeg, poput klina istaknutog izdanka Fruške gore tada bio iznimno široko razveden i od toga mjesta razliven u brojne rukavce koji su se dijelom svijali i s jugoistočne strane platoa, okružujući tako staro petrovaradinsko podgrađe u istočnom podnožju stijene. Na suprotnoj strani Dunava stajao je još 1688. i renesansni barbakan, opekom zidana topovska utvrda mostobrana nasuprot Petrovaradinu – prvoj jezgri budućeg Novog Sada.
Tvrđave u Namuru (u Belgiji) i Petrovaradinu, u istom mjerilu
Kaiserfeld je najprije umjesto barbakana izgradio suvremenije utvrđenje mostobrana s jačim zemljanim nabojima. I u Petrovaradinu je, zadržavši dotadašnje stanje isto kao i u Osijeku i ovdje svojim temeljnim projektnim rješenjem bitno odredio daljnji razvitak grada-tvrđave i njegov karakter. Položaj postojeće stare tvrđave na njenom visokom stjenovitom platou nad Dunavom zadržao je kao glavnu i isključivo vojnu tvrđavu, kao istaknutu petrovaradinsku Citadelu, a utvrđeno malo podgrađe kao gradsko naselje u podnožju.
Fortifikacije podgrađa su kasnije, no tek u terezijansko doba, proširene i iz trostranog preoblikovane u peterostrano zvjezdasto utvrđenje gradskog naselja, ali svi bastioni Citadele, te većeg dijela Podgrađa određeni su već Kaiserfeldovim projektom. Konačni projekt s opisom usvojen je 25. marta 1692. Citadela je utvrđena s pet bastiona koji su spretno prilagođeni terenu, razvijajući se kao polubastioni, segmentni ili skraćeni bastioni, s ravelinima i kontragardama, a najosjetlji prilaz s juga riješen je hornwerkom, izduženim u skladu s terenom.
Nakon što je svojim projektom dodatnih fortifikacija za Đer (Gyӧr), još iz 1685, a posebno u Osijeku, pokazao svoju kompetenciju i vrsnoću u projektiranju nizinskih fortifikacija, a u Budimu i visinskih, u Petrovaradinu je Matija Kaiserfeld izveo svojevrsnu sintezu, potvrdivši se posebno u svom karakterističnom spretnom prilagođavanju zadatim okolnostima, a također i u izuzetnoj brzini s kojom je donosio rješenja. Do kraja godine još je stigao izraditi i projekt modernizacije tek osvojene tvrđave u Velikom Varadinu (Oradei).
Njegova prvobitna ideja da kao i u Osijeku i ovdje utvrđeni grad, zajedno s Citadelom na visokoj stijeni pretvori u otok, koji bi tako doista bio gotovo neosvojiv, nije bila izvodiva u kratko vrijeme, jer je to zahtijevalo vrlo veliki iskop prokopa razmjerno uskog ali i previsokog jezičca izdanka Fruške gore koji veže plato gornje tvrđave s uzvišenim terenom na južnoj, jugozapadnoj strani. Međutim to govori o ambicijama i širini ideja koje je inžinjer Matija von Kaiserfeld u kratko vrijeme predložio: u Osijeku obnovu Sulejmanovog mosta i iskop opkopa fortifikacija do dovoljne dubine da njima oko utvrđenog grada poteku vode Drave, a u Petrovaradinu prosjek izdanka Fruške gore. Taj će u Petrovaradinu vrlo izloženi i fortifikacijski najosjetljiviji prostor, preko kojega se izravno pristupa Citadeli, ostati središnjim problemom utvrđivanja Petrovaradina sve do kraja gradnje tvrđave, doživjevši niz različitih i u konačnici daleko skupljih rješenja.
Od osobite je važnosti činjenica da je Matija von Kaiserfeld svoju novu modernu tvrđavu u Petrovaradinu (barokna tvrđava Petrovaradin, prim.korzoportal) projektirao i počeo graditi u istoj 1692. godini u kojoj se upravo odigrao i legendarni ratni sudar dva najistaknutija fortifikacijska inžinjera toga doba, Sebastiana de Vaubana (Vobana), velikog inžinjera i teoretičara fortifikacija u službi francuskog kralja Luja XIV i Nizozemca Menno van Coehorna (Kuhorna), njegovog rivala i glavnog oponenta, u nizozemskoj, savezničkoj carskoj vojsci.
Menno van Coehorn je godinu dana ranije, 1691. u gradu-tvrđavi Namur (u današnjoj Belgiji, glavnom gradu Valonije), gradu koji posjeduje neke izrazite sličnosti s Petrovaradinom, s njegovim utvrđenim gradskim naseljem u nizini i citadelom na sličnoj stijeni nad plovnom rijekom Mouze, riješio vrlo srodni problem koji je i Kaiserfeld imao u Petrovaradinu. U Namuru je ispred dva starija manja i zastarjela hornwerka bio podignut i treći, koji je izgradio Vauban dok je Namur bio u francuskoj vlasti. No on je bio nedovoljan pa je Coehorn izgradio dodatno izdvojeno utvrđenje na uzvisini ispred postojeće citadele. To nije pomoglo, jer je markiz de Vauban, sada na čelu francuske opsadne vojske u maju 1692. osvojio utvrđenje koje je sam i gradio. Padom hornwerka Coehorn (koji je vodio obranu) morao je predati grad, no uz velike počasti koje mu je uputio Vauban.
Rješenje Matije von Kaiserfelda u Petrovaradinu, kao da je već i prethodilo tome iskustvu, jer je on umjesto tri plića, ali i šira hornwerka u Namuru, postavio jedan izduženi hornwerk koji se na kraju proširuje do dimenzija zasebnog utvrđenja. I njegov prvi prijedlog o prokopu kao da ukazuje na dobro poznavanje ne samo fortifikacija Namura, nego i nekih drugih najvažnijih tvrđava toga doba, kao što je projekt za Osijek nastao s osloncem na grad tvrđavu Kaiserswerth na Rajni, koja je također dodatno utvrđivana prema savjetima Menno van Coehorna.
6foto
Tvrđava Namur (u Belgiji) u vreme opsade, 1692. godine
Petrovaradin se tako počeo graditi na temelju svojevrsne sinteze dvije fortifikacijske škole, francuske Sebastiana de Vaubana i nizozemske Menno van Coehorna, koje je nešto više odgovaralo uvjetima i konkretnim okolnostima, kao i dramatičnom vremenu gradnje. U tim okolnostima Petrovaradin je nastao kao pravo fortifikacijsko remekdjelo svoga doba inžinjera Matije von Kaiserfelda. U povijesti fortifikacijske arhitekture baroknog razdoblja ono od početka ima svoje izuzetno i posebno istaknuto mjesto, koje će kasnijim dogradnjama u 18. stoljeću samo dobiti još veći značaj.
Gradnja Petrovaradina, koja je započela u jesen 1692., morala se odvijati veoma brzo jer je za iduću godinu bio planiran napad i opsada Beograda. Za razliku od Osijeka, u Petrovaradinu samo zemljani radovi zbog njegovog smještaja na visokoj stijeni nisu bili dovoljni ni za prvu ruku, pa je zato morao biti korišten sav raspoloživi priručni građevinski materijal. A njega je kritično nedostajalo.
Potrebni kamen i naročito opeka, u stisci s vremenom, a u ozbiljnoj prijetnji mogućeg kontranapada, zbog toga su bez zadrške uzimani ne samo s posljednjih ostataka petrovaradinske crkve (koja je bila potpuno ili dijelom razgrađena možda već kod, također hitnog, utvrđivanja 1688.-89.), nego i sa drugih starih građevina, najprije u okolini, a potom i iz udaljenijih krajeva. Razgrađene su ruševine nekih crkvi na Fruškoj gori, a posebno u Iloku, gdje je do temelja srušena golema opekom zidana iločka crkva sv. Petra, kao i crkva augustinskog samostana, te znatan dio nekadašnjeg dvora knezova Iločkih, ali su pošteđene gradske zidine i franjevačka crkva. Ona je već bila posvećena sv. Ivanu Kapistranu, velikom branitelju Beograda iz 1456. koji je upravo netom bio proglašen svecem. Opeka je kasnije nalažena i u udaljenom Nuštru, gdje su do temelja razgrađeni ostaci nekadašnje benediktinske opatije, također za gradnju Petrovaradina, a vjerojatno i nekadašnji vukovarski županijski kastrum.
Radeći 1692. istovremeno na gradnji i Osijeka i Petrovaradina, a također i na utvrđivanju stare tvrđave u Brodu, na lijevoj, te novog utvrđenja na desnoj obali Save, Mathias Kaiserfeld je u ljeto iduće godine na čelu inžinjerijskog korpusa s 24 pomoćna inžinjera imao i ključnu ulogu u organizaciji vrlo opsežnih i sveobuhvatnih inžinjerskih opsadnih zahvata i u samoj taktičkoj opsadi Beograda.
Opsadu je feldmaršal Charles de Croÿ vodio od 28.7. – 12.9. 1693., a u toj je opsadi Kaiserfeld i poginuo 30.8., gradeći opsadnu utvrdu na beogradskom dunavskom Velikom ratnom ostrvu, pogođen kuglom iz muskete u čelo.
Opsada Beograda je prekinuta i vojska povučena u Petrovaradin na vijest o pokretu glavnine osmanske vojske iz Vidina, koja je odustala od napada na Transilvaniju i krenula u spas Beograda. Nakon toga iduće 1694. godine veliki vezir Sürmeli Ali-paša za uzvrat opsjeda Petrovaradin, pa se pokazalo koliko je njegovo ubrzano utvrđivanje bilo potrebno. S opsadom je međutim počeo neodlučno i prekasno, tek 9. 9., pa je nakon 23 dana zbog velikih kiša, poplave logora i pojave kolere morao odustati, povukavši se preko Save u Beograd. Tako su radovi na modernizaciji petrovaradinskih fortifikacija koji su bili izvedeni u samo dvije godine uspješno položili prvi ispit.
Leopoldov bastion i kurtina s Dvorskom kapijom građeni prema projektu Matije von Kaiserfelda iz 1692.
Nakon Kaiserfeldove pogibije nastavak gradnje Petrovaradina i Osijeka preuzeli su njegovi dotadašnji pomočnici. U Petrovaradinu Michael Wamberg (Michael de Vamberg) vodi gradnju idućih deset godina do svoje smrti 1703. kada je pokopan u petrovaradinskoj franjevačkoj crkvi (danas vojnoj bolnici), a u Osijeku Caspar Dörck. On 1703. zamjenjuje Wamberga u Petrovaradinu na mjestu nadinžinjera sve do 1711., kada umire krajem te godine. Dörck i Wamberg uglavnom su samo nastavili realizaciju Kaiserfeldovih rješenja, s time da je gradnja Osijeka ostala u drugom planu jer je Petrovaradin bio daleko izloženiji.
Naime, već početkom iduće 1695., samo nekoliko mjeseci nakon završetka neuspješne opsade Petrovaradina, na prijestolje je u Carigradu sjeo novi mladi i ambiciozni sultan Mustafa II., koji je odmah obznanio da se odriče svakog luksuza i da će po uzoru na sultana Sulejmana Zakonodavca on osobno ubuduće voditi ratne pohode. I doista. Iduće tri godine on je pokretao goleme vojske iz Beograda, ali ne prema Petrovaradinu, nego na banatsku stranu.
Današnji izgled građevina iz vremena Matije Kaiserfelda
Kada je u trećoj godini pohoda 1697. savjetovan da napadne Petrovaradin, on je to odbio. Grad je došao na glas po svojim novim utvrdama i fjasku Sürmeli Ali-pašine opsade. Sultan je prema Segedinu krenuo preko Pančeva, a u Bačku je prešao zaobilazno kod Titela. Ali zbunjen manevrima mladog i okretnog novog vojskovođe Eugena Savojskog iz njegovog tabora u Futogu, učinio je kobnu grešku i kod Sente odlučio preći Tisu natrag na banatsku stranu. Uslijedio je krvavi obračun i katastrofalni poraz osmanske vojske, nakon kojega je sultan izgubio svaku volju za daljnje ratovanje. Veliki bečki rat bio je napokon završen, a mirovni sporazum bio je na kraju potpisan nedaleko zidina Petrovaradina u Sremskim Karlovcima na brdu Mira 26.1.1699. godine.
Saradnik na ilustracijama: Aleksandar Stanojlović, arhitekta