Maro Marušić je novinara iz Dubrovnika. Ovako je pisao o sebi 2015: “Kandidat za gradonačelnika Dubrovnika na izvanrednim izborima Maro Marušić rodio se u prošlom stoljeću u Jugoslaviji. Pohađao je Osnovnu školu Nikicu Franić gdje su ga profesori učili crtati jugoslavenske zastave i zvijezde petokrake. Mnogi od tih njegovih profesora koji su se u to vrijeme kleli u crvenu maramu i plavu titovku danas su dubrovački političari kojima se gadi sve jugoslavensko.”… Vikend priča preuzeta sa njegovog FB, uz dozvolu autora.
Bura lagano njiše zastore, sunce je slabo, ćuti se jesen. U stanu je temperatura veća i za desetak stupnjeva nego vani. Na kuhinjskom stolu, uredno pospremljenom, prostrla se stara napica u čijem je središtu vaza s jednom umjetnom ružom. Prašine nema, osim zanemarivog broja sićušnih zrnaca, koji se lebdeći presijavaju na slaboj jesenskoj zraci sunca. Pod je svježe usisan i sjaji se, bez problema bi se moglo jesti s njega. Suđe je odavno oprano, skoro da se i ocijedilo, tek se pokoja kapljica slijeva s visoke teće u kojoj je stara danas kuhala blitvu. Sve je isto kao i prije deset godina kada sam otišao. Jedino stari ne sjedi na svom mjestu i ne prati neki od svojih omiljenih tradicionalnih medija. Otišao je u KBC Rebro na pregled oka.
-Sine, još piješ s puno cukra – prekine mi stara lutanje uspomenama.
-Da, stara, što više to bolje. Ako je život gorak, neka je kafa slatka – kažem joj i nasmijem se.
-Kako si? – pita me majčinski brižno.
-Dobro – kratko rečem – A kako si ti?
-Pa, tako.
Njezin odgovor „pa tako“ je uvijek značio da nije dobro. Tim odgovorom nije mi htjela dati priliku da se brinem.
-Što ti je? – nastojim biti uporan.
-Ništa, samo sam umorna – odgovori nedefinirano.
Iako se cijeli život brine i cijeli život radi, čovjek bi joj dao desetak godina manje nego što ima. Na izboru za „Miss baba“ bila bi pri vrhu.
-Još pišeš? – pita me.
-Da, ali još uvijek od toga nisam zaradio ni kune. Opisat ću i ovaj naš susret.
-Nemoj – uzbudi se – znaš da ne volim da me spominješ.
-Pa te moje pizdarije ionako nitko ne čita – utješim je.
-Pa zašto onda pišeš? Gubiš vrijeme, a nema koristi. Takav ti je bio i stari, radio, a nije znao zaraditi – zaključi stara i uzdahne.
Pa onda malo šutimo. Ja gledam po stanu, a stara gleda mene.
-Dobro izgledaš – kaže kao da mi se udvara – Baš sam te šesnog rodila.
Nasmijem se. Nasmije se i ona. Još uvijek me gleda, kao da sam joj ja neko životno djelo, a ona Leonardo da Vinci. Pogled mi se zaustavi na Katoličkom kalendaru. Četiri, pet brojeva na kalendaru je zaokruženo, a ispod njih nešto piše. Vjerojatno „pregled srca“, „pregled pluća“, ne želim ni znati. Do kalendara na polici, svijetli knjiga žarkih boja. Naslov je „Nove droge u 21. stoljeću“.
-Još te interesiraju droge? – pitam je.
-Kako me neće interesirat. Koje si me sve muke zadao, sinko! – reče i zakašlje. A onda ponovno duboko udahne.
-Bilo pa prošlo – pokušavam je opet primiriti.
-Je li se još drogiraš? – pita me bojažljivo bojeći se za odgovor.
-Ne, majko, nemam para – iskreno posvjedočim – Lako je onda bilo, kad sam pitao tebe da mi daš.
Ponovno malo ušutimo. Gledam regal preko čije se cijele dužine proteže rub na kojem je stara držala šibu od šipka. Sjećam se da sam nakon nekog vremena, kada sam narastao, uzimao tu šibu i skrivao je. Regal je zaista, promislim, ogroman za ovako mali stan. Čini se da svojom veličinom, osim što zatvara prostor, i otežava disanje. Više ni ne odiše nekim starim, sretnim vremenima, ako su uopće ikada bila sretna.
-Sine, znaš koja mi je najgora stvar što mi se u životu dogodila – uhvati staru napad iskrenosti.
-Reci.
-To što sam te rodila – izgovori u jednom dahu.
-Nemoj tako, stara. Pa sad ne bismo ovdje sjedili? – ponovno je pokušam utješiti.
-Pa što? – zaključi nekako, ne znam ni sam kako.
Možda rezignirano, ali zaista nisam siguran.
PROČITAJTE I DRUGE vikend-prica