Korana Serdarević (Zadar, 1982.) dobitnica druge nagrade časopisa Gradske narodne biblioteke u Zrenjaninu „Ulaznica 2018“. za kratku priču „Srećonoša“. Objavila je zbirku “Nema se što učiniti”, a “Eksperiment Irene Tot” bio je u finalu za Tportalovu nagradu za najbolji roman 2017. godine. Dobitnica je tri književne nagrade u Hrvatskoj za formu kratke priče. Prevođena na sedam jezika. Živi u Zagrebu i radi kao gimnazijska profesorka. Ovim smo u rubrici Vikend priča objavili sve tri nagrađene na konkursu „Ulaznica 2018“. Ilustracije: Dragana Kojić, keramika
Majka i ja svakoga petka gatamo iz kave. Skuham je poslije ručka, nakon što operem posuđe, a majka se malo odmori. Dok leži, ne smijem razgovarati s njom, usta joj budu oštra strijela koja se razvlači od sredine lica preko čitave sobe, zareže se ravno pod moj pupak i tamo peče – kao da sam ja nju jednom davno rodila. Na televiziji se izmjenjuju slike, a pod prozorom se razlistavaju ruže donžuanke. Izgovorim li to ime, imam puna usta. Kada se ljeto toliko približi da majčin krevet pred jutro ostaje vlažan od znoja, donžuanke se rastvore poput nogu djevojke, nježne i bojažljive, a u njima baršun, krv i pelud.
Kavu majka i ja ispijamo u šutnji sve dok nam talog ne ostane na jeziku. Onda šalice poklopimo tanjurićima i okrenemo ih da se razlije crno po bijeloj keramici. Crno kao majčine nesanice koje prljaju moje zore i godinama mi kaplju u život. Ja sam već dugo do vrha puna.
Desetak minuta ležat će šalice tako obrnute, zakočene, začepljene, crtat će nam sudbine.
Živimo u mulju, majka i ja. Plivamo sporo i dišemo teško, ali još smo žive. Barem ona jest, znam da jest jer ponekad navečer, kad zaspi ispred prozora poluotvorenih usta i mlohavih vjeđa, približim joj se toliko da mi njezin dah plazi po obrazu. Iz usta joj smrdi na tavan i davno spremljenu odjeću pa pomislim da će umrijeti, kao što svi umiru, ali nikad dosad nije.
Njezinu šalicu otvaram prvu i jedinu. Ako se još cijedi, vraćam je brzo da majka ne primijeti, da se ne ljuti, da joj ne pokvarim čitanje. Kažem nešto kao: „Čekaj… zaboravila sam zaključati vrata.“ Majčina se usta iskrive od nevjerice, glava joj se zaljulja, i prvome susjedu već sutradan kaže: „Ona moja uvijek zaboravlja zaključati vrata, al džabe njoj govoriti. Što li je ta u životu zaboravila, ostavila nedovršeno i napuklo, kost joj u mozak urasla.“ Tako kaže, ja je čujem.
U šalici joj vidim jednu mršavu mačku kako se rastegla, nedostaje joj noga, a uši su joj kao podrezane. Majčine oči se sužavaju, pa mi tumači: „To mora da si ti, Lejla, sa svojim kržljavim rukama, s noktima crnim od boje. A te uši, Lejla, to je zato što si gluha, što ne čuješ kad te zovem, nego sjediš u sobi i muljaš po svojim masnim platnima. To si ti, Lejla, vidi kako si se razvalila, ko slina si se rastegla, ha-ha, ha-ha.“ Smijemo se skupa: nu mene! Kako mi je s mamicom fino!
S druge strane vidim dva muškarca. Jednog prešutim. Otac je to, onaj koji je ostao u Bosni i sav je od tišine i nemanja. Majka je davno otišla od ljenčine, zgubidana i mrcine koja ju je zavela kao djevojčicu. „Jašta ćeš, jašta ćeš“, govorio je tata mirno kad bi mu prijetila da će otići, kad ga je pljucala i grebala. A onda je jedne nedjelje iza ručka zgrabila mene, sestru i kufer. Uhvatila nas je za šiju i otišla. Jašta je.
„Ma jel ovo Boris, vidim ga kako se smije“, preskočim tako jednog i skočim na drugog pa joj kažem, a ona se razdraga. „A smije se, znači“, razvuče riječi i položi dlanove na vrećice koje su nekada bile grudi. Boris je majčin drugi muž: čovjek, srećonoša. Upoznala ga je u Zagrebu, a onda je mene i sestru ostavila same u ovoj kući koja se svima čini kao da je postavljena ukoso, kao da se sva naherila na jednu stranu, a mi oduvijek tumačimo: iznutra se, matere mi, ništa ne osjeti. Sve je ravno, ravno k’o Panonija, sve nam je potaman.
Kad je majka otišla, već smo bile velike, sestra i ja. Aiša je imala preko dvadeset i brzo se udala. S njom je sve dobro, bogu hvala. Posložila si je život kao da je hrpa stvari i svakoga ih dana histerično održava, juri, kasni, zove pa ne stigne razgovarati. Žao joj je, Aiši, što ne može češće doći. Ja sam još studirala kad sam ostala sama i moja su se platna sušila po cijeloj kuhinji. A kad je poslije nekoliko godina Boris, čovjek, srećonoša, otišao na poslovni put, majka se vratila u našu kuću nahero kao da nikada nije ni otišla. Sada je eto već sedma godina otkako je Boris na putu, a nas dvije, majka i ja, čekamo.
„Je li blizu?“ pita me dok joj opisujem ostale slikarije. Već sam bila svašta napričala, ali ona nije čula. U njoj se misao zagrcne pa stoji.
„Ko, mama?“ začudim se spontano, a ne smijem.
„Ko, jebem li ti sve, kako ko, kakooo koooo, Lejla, da ti jebem?!“ Dok viče, zjenice su joj oštre, puni krug u sredini žućkaste jabučice, a vratne žile se napinju toliko da mi se učini da će jednom sigurno odapeti tu strijelu, nategnut će je i negdje će prsnuti, njene oči će me pogoditi posred lica. Toliko me majka zamrzi, riječima mi cilja u goli život.
„Blizu je Boris, blizu“, tiho ponavljam.
Kurac je blizu.
Poslije večere, nešto prije nego majka zaspi pa zaključam vrata njezine sobe, osjetim da mi se dah produbljuje, ali psovka mi ostane na vrhu tanjura, puši se i čeka da zagrizem. Čujem je s druge strane zida: majka hrče pa se prevrće, ustaje, lupa po vratima, nešto viče, psuje pa se moli, prijeti meni pa bogu, a onda se umori i padne na krevet. Ujutro se ne sjeća, ali osjeća. Osjeća da me prezire, mene i moja platna koja noću mažem. Tako to traje godinama, tako su mi savjetovali. Danju spašavam njen život, a noću svoj.
Držim kist kao sječivo. Slike Aiša prodaje u inozemstvu, kažu ljudi da je dobro. Crno je, a ipak, ljepote mora biti, samo je ja ne vidim. Slikam kao da operiram. Preko puta mog kreveta stoji platno s davno nedovršenim donžuankama. Zurim u njega. Moram se sjetiti što me tada činilo toliko mekom da mogu slikati ruže. Kad se sjetim, to će me sigurno spasiti. No sve češće, dok ležim u svom krevetu i gledam ih, izgledaju kao načete, krvave pičke.
Znam ja što ljudi govore. Šteta je mog života. Tako mlada, a nijednom nisam spakirala stvari. Ja nisam bjegunac, ja ne ostavljam, nisam ja takva, ja sam bolja. Bit će načina.
A onda su jednoga dana počela stizati pisma.
Ženo moja,
čuo sam da si bila bolesna! Zehra, sunce moje daleko, nemoj! Ne daj se, izdrži! Ne mogu ti reći kako je to na mene djelovalo, već noćima ne spavam. Krivim sebe, Zehra, koga ću? Kažu da su te bili odveli u bolnicu, zašto mi nitko nije odmah javio? Da sam znao, znaš da bi došao, sve bi ostavio da te vidim, da te zagrlim. Ipak, sad si bolje, kažu da si opet sa svojom Lejlom. Svemu lošemu dođe kraj, a Lejla, bog je blagoslovio, neka mi te čuva dok se ne vratim. Još samo malo, Zehra moja, mjesec-dva, dok ne istekne ovaj vražji ugovor koji nas dijeli. Još malo, budi mi dobro, drži se. Još malo!
Voli te najviše i uvijek tvoj Boris.
Čitala sam joj, a ona je plakala, ljubila me po kosi, slina joj se cijedila na moje obraze. Poslije mi je diktirala odgovor, rečenice iskidane, trzave kao rep guštera koji je pobjegao da se spasi. Ja sam zapisivala, lijepila kuvertu i sutradan već nosila pismo. Svaki drugi dan stizao je odgovor. Donijela bih ga ujutro, skupa s kruhom iz pekare. Majka je pisma slušala, pa ih je listala po cijele dane, od prvog do zadnjeg. Bilo ih je sve više, dovoljno za jutro, pa i komadić popodneva. Smješkala se, češljala je kosu. Blažen je naš srećonoša. Dane mi je spasio, a majka noću spava mirnije. Možda i sanja, onako puna lijekova i laži.
Prošlo je skoro devet mjeseci kad nam je predvečer, a bila je rana jesen i već su se s mrakom navlačile jakne i džemperi, netko pozvonio na vrata. Aiša se nije najavila. Rođakinje dolaze rijetkim vikendom. Majka je spremno ustala. Ja nisam.
Kad je otvorila, rukom se uhvatila za naš kosi zid. Na vratima je, uspravan i debeo, stajao Boris. U crnom odijelu, s nekim pederskim ruksakom okačenim o rame, htio se nasmiješiti.
„Dobra večer, Zehra“, rekao je. Ona nije rekla ništa. Skočila sam i uhvatila je oko struka, povukla, zatvorila u kuću. Njega sam lupala gdje god sam stigla, izgurala sam ga iz dvorišta pljujući, psujući. „Duguje mi novac za liječenje“, vikao je. Jebem ti krv materinu, kurvaru, gade, papčino. Dabogda da ti se pas na grob posrao. Urlala sam i plakala, udarala sam ga i rukama i nogama, a on je debelim prstima štitio napuhano crveno lice, teturao je u onom odijelu kao debeli pingvin, pokušao me udariti, ali sam se izmakla. Ja sam ona mršava mačka iz blata, ja sam invalid majčina života, ali moje me tri noge odbacuju uvis, ja se izmičem, grebem duboko. „Obje ste lude, bolesne kravetine“, pingvin kvoca, a ja znam da se boji. U autu ga čeka žena, vidjela sam kroz staklo kako si pokriva usta rukom i širi plave okice. Šokirana je bila, užasnuta, kučka zbog koje je moja majka izgubila sreću, možda i razum, stisnula se u svoje sjedalo suha i mršava poput starog govneta. Ušao je u auto psujući mene, majku i boga, okrenuo je ključ. Bacila sam za njima dva kamena s ceste. Za majku i za mene, srce majčino.
Našla sam je na podu uz zid, mirnu. Pitala me tko je to bio i što sam to vikala. Ništa, majko,neki luđak. „To sam i mislila“, kaže, „tuđi jabandžija“.
Sjele smo skupa uz zid naše kuće nahero. Iznad nas se modro nebo skupilo u gvalju pa se gura kroz dimnjak, duboko ulazi. To sam čekala da vidim: cijeli je svemir stao da nas pokriva. A mi se oslanjamo, utiskujemo jedna u drugu. Sve imamo. Nema fajde, majko, da se od naše sreće odustaje. Sutra ću opet napisati pismo. Ja, čovjek, srećonoša.
PROČITAJTE I DRUGE vikend-prica