Na nedavno zavrsenom 59. Međunarodnom sajmu knjiga u Beogradu izdavačka kuća Rende predstavila je knjigu kolumni Luk i vodačiji je autor Ante Tomić . Početkom septembra Ante Tomić za Korzo Portal govori o svom ambivalentnom odnosu prema Splitu. Nije čudo, jer je proletos doživeo da ga na sred ulice N.N. lice polije kantom punom fekalija. Znate šta je zatim uradio? Otišao je kući, presvukao se i došao na isto mesto!
Ante Tomić
U Splitu smo, pa pričamo o Splitu, Ante Tomić i ja. U kojoj meri grad kao urbana celina, pritom ovakav istorijski grad, gubi vremenom svoje odrednice i postaje mesto koje se isključivo konzumira, s obzirom na najezdu turista?
Ja sam juče mislio kako ću napravit majicu na kojoj će pisati: Turisti, ajte kući! Zbilja je onako malo neizdrživo živjeti u ovoj gomili svijeta na ulicama, a još uvijek traje. I tu će biti još dva mjeseca turisti. To je, onako, malo izluđujuće. S druge strane pokušavam bit realan i prihvatit da je to, zapravo i jedini novac koji u ovom trenutku dolazi. Samo je turizam neka ozbiljna privreda koju ovaj grad ima. Mislim, kao i ovde (A.T. nekad govori ekavicom, nekad ijekavicom, prim autora), kao u Srbiji, kao u čitavoj regiji. Mislim, ako ne prodamo apartmane, ako ne poslužimo dovoljnu količinu palamida i srdela, mi nemamo od čega živjeti. Ljudi su, zapravo, dosta očajni. Kriza je strašna i napokon čak i ovaj komunalni krš, ovaj kaos i ovaj nered moraš trpjet – nešto moramo jest.
Riva u Splitu
Al ide dobro. Mislim, pogotovo je dobro izvan sezone kad počnu dolazit nekakvi koji nisu samo turisti, to vidim u konobama. Dođu mladi ljudi s ruksacima na leđima i čitaju knjigu u konobi čekajući jelo, ili na drugom mjestu … Sviđa mi se uopće ta internacionalizacija.
S druge strane imamo nacionalizam koji je dosta opustošio Split. Nacionalizam je strašan! Ljudi imaju nerazumna stajališta. Radikalizam, osobito među mladima, meni je zapanjujuć. Na ulici me vrijeđaju djeca od sedamnaest, osamnaest godina. Nazivaju me udbašem. Mislim, ja ne mogu baš pojmiti šta neko od sedamnaest godina zna o Udbi, o komunistima. I to je stanje dosta zabetonirano i nemamo razloga vjerovat da će uskoro bit bolje, zato jer je neimaština grozna, neimaština je onaj gnoj iz kojeg raste fašizam.
Živim tu i imam, onako, ambivalentan odnos prema gradu. Mislim da svaki pravi odnos mora bit ambivalentan odnos.
S jedne strane zbilja mi bude povremeno zlo od mjesta u kojem živim, od te nepristojnosti, od primitivizma, nacionalizma, divljaštva… S druge strane, to je Mediteran i toplo je, i sunce grije, i ljudi su, onako, bučni. Stranci često znaju bit ushićeni tom mediteranskom neposrednošću, da ljudi tako viču na ulici i bez inhibicija su. To onako, povremeno, zna bit šarmantno, ali povremeno zna biti dosta izluđujuće.
Vestibil Dioklecijanove palate u Splitu
Ali, recimo, sa Žilnikom sam (Želimir Žilnik, filmski reditelj iz Novog Sada, prim. autora) pričala o Novom Sadu. Novosađani su često protiv promena u gradu. Često pitaju ko je odakle došao, zašto je došao, zašto nas ometaju ti novi. Međutim, Žilnik kaže – grad čine ljudi koji dolaze, pa neka se i grad menja, Novi Sad je odlično mesto za življenje uprkos novima. Pa sad, ako mimo turista posmatramo Split u tom svetlu, ko su Splićani? I Split je promenio fizionomiju i sastav stanovnika. Ko su ljudi koji danas žive ovde? Šta o tome misli Ante Tomić?
Ja sam isto uselio u taj grad, Split, tako ja teško mogu išta reć protiv došljaka, budući da sam ja taj. Ja sam taj neki došljak iz zaleđa, koje se često ocrnjuje. Ma, zapravo, ja ne mislim da se nešto loše događa, ja ne mislim da se događa nešto što se ne događa čitavo vrijeme. Mislim, mi često znamo idealizirat prošlost… Ona nije… Nije bilo neko vrijeme u prošlosti u kojem je bilo bitno bolje ili bitno gore nego što je sad.
Mislite tako?
Ja sam sentimentalan za socijalizam, ja sam sentimentalan za Jugoslaviju, moram priznat. Baš mislim da je Jugoslavija bila u gotovo svemu bolja država negi ijedna od ovih koje su nastale kada se ona raspala. Što se tiče školstva, obrazovanja, zdravstva, urbanizma, nekakve socijalne svijesti, komunalne svijesti. I zapravo žalim za tim vremenima, žalim za tom socijalnom jednakošću koja je ipak nekakva postojala. Žalim za vremenom kad se puno lakše moglo prolazit te socijalne barijere koje se danas ponovo cementiraju. Žalim za vremenom kad su se siromašni mogli besplatno školovat. Kad su siromašni mogli dobit stan. Kad su naprosto radnička djeca mogli postajat advokati i profesori, u tom smislu…
Danas se toliko govori o feminizmu, a tada su i žene bile i na rukovodećim mestima, i radile u fabrikama , nepismeni se opismenjavali…
Zapravo, bila je silna emancipacija u svakom pogledu, spolna, klasna…
Ali ipak da ne veličamo prošlost. Ante Tomić je oštar kritičar stvarnosti u svojim kolumnama. Ko je na meti vaše kritike?Vaših reči?
Sve ono što je koješta. Mislim, nije mi baš lako ne ponavljat se. Političke elite su potpuno zastrašujuće, potpuno su besramne. Više nemam, zapravo, simpatija ni milosti ni za koga od njih. Zatim crkva! Crkva koja je postala jedna utvrda zadrtosti i nasilja i promiče ono sve što nije vrijedno. Makar, s druge strane, nekako mislim kako bih se rado maknuo od toga. Iscrpljuje me. Uništava mi život da ja iz tjedna u tjedan pišem o nekoliko kretena. Ozbiljno mislim (nasmejao se). Ima još puno ljepote na svijetu i ja bih mogao pisat nekakve divne stvari.
Ali vi tu lepotu pišete u onom drugom što nije kolumna. Sarađujete sa Rajkom Grlićem kao scenarista… U stvari, za ono malo što sam gledala, filmove i pozorišnu predstavu, iz takođe vrlo jednog definisanog odnosa prema određenim grupacijama, promiče ljubav prema čoveku i odjednom bljesne neki sentiment i da ne kažem jedan nežan odnos prema čak i tom najgrđem domoljubu koji se ogrešio. Hoću da kažem, neka toplina prema čoveku postoji u vama.
Pa, je. Zapravo sam jako čovek koji pripada. I kako vrijeme odmiče, sve više vidim da ja pripadam nekom zavičaju. Ja pripadam i zbilja osećam se kod kuće u dinarskom svijetu. Tom nekom užasnom dinarskom svijetu koji je zapravo sve nas zeznuo. Ti neki strašni patrijarhalni muškarci iz dinarskog kraja koji su zeznuli sve skupa. Oni su bili vođe, oni su bili lideri, oni su poveli ratove. Ali, to je negdje moj svijet. I bez obzira na granice, bez obzira na vjere, ja vidim da su to uvijek isti ljudi. Taj neki dinarski pojas, gdje se ja uvijek…onako…dođem i osjetim se… osjetim svoje. Bila to Dalmatinska Zagora, bila to Hercegovina, bilo to Trebinje, bilo Cetinje – uvijek ti nekakvi onako malo smiješni, ponosni muškarci.
Trebinje
Nezgrapni…
Da, da… onako samouvjereni i glupi. Taj mentalitet mi najbolje odgovara.
Ali jeste li vi onda čovek grada ili …
Ne, ne… Ja sam, zapravo, potpuni seljak. I negdje, onako, maštam o vremenu kad ću se vratit u neku kuću na selu i onako u zimsko jutro zapalit vatru u špaheru ( šporet, prim. autora) i kroz zaleđeni prozor gledat inje na kupusu. To je negdje moj svijet. To je nešto čemu pripadam.
Zato ste se možda tako dobro osećali u Mokrinu (selo u Banatu gde se održavaju projekti rezidencijalnog boravka pisaca u Kući na ravnom bregu, prim autora) kad ste bili.
Da, makar je to ravnica. Oni su vrlo pitomi. Mene je, zapravo, zapanjili kolko su ti vojvođanski seljaci pristojan svijet …
Al i oni su malko tupavi …
Jesu, jesu, al puno su pitomiji od ovih sa našeg dalmatinsko – hercegovačko -crnogorskog krša, gdje su ljudi dosta neotesani i bahati . Očarala me ta ravnica, očarali su me pitomi ljudi, al sam vidio da sam negdje ja tu stranac.
A zamislite kako je bilo dinarcima koji su dolazili u vojvođansku prašinu, doseljavali se za uvek u vlakovima bez voznog reda.
To je zapravo priča koju bih volio… Mislim, ona je ispričana, ali volio bih tu priču još koji put … i ta priča folksdojčera, tih njemačkih sela koja su iseljena. To je isto jedna strašna priča o tom etničkom čišćenju. I onda tog naroda koji dolaze. Bilo mi je zanimljivo, moj prijatelj Željko Bodrožić, dok sam bio u Mokrinu, me je vodio na utakmicu, igrala je FK Kikinda protiv Banatskog Velikog ili Novog Sela. Uglavnom, tamo je FK Kozara. I onda dođeš na tribinu i počnu ljudi vikat prostote, vrijeđat igrače, psovat sudca, i onda shvatiš da si među Bosancima, koji i danas govore onako kako su govorili prije 60 godina kad su doselili tu.
Sad da zatvorimo krug oko teme gradova. U njih se, ako gledamo prostor bivše Jugoslavije, sliva stanovništvo sa brda, iz okolnih mesta, tako da se u stvari, u jednom gradu mogu čitati razni slojevi. I da je ekonomska situacija bolja, možda bi to proizvodili produktivniji i lepši život među tim ljudima. A ovako, u nemaštini, čini mi se da te grupe ostaju opet zatvorene u sebe. Nedostaje to ukrštanje, nema tog Njujorka gde zaista nije važno ko odakle dolazi. Možda nam svima nedostaje to da nije bitno ko je ko. Ili je možda bitno?
Kroz cijelu historiju ljudi negjde sele. I uglavnom sele se od istoka prema zapadu. Meni je to potpuno prirodan proces, ne vidim zašto bi to trebalo biti tako dramatično. I negdje će se to izmirit. Nevolja je samo kad neki gradovi kao što je recimo Zadar…. Zadar je recimo u 60 godina triput izmenio stanovništvo i to stvara neku dosta lošu atmosferu, zlu krv. Al to da se ljudi doseljavaju… Nedavno sam se sjetio jednog teksta, davno sam ga napisao. Bio je nekakav slučaj gdje su gonili nekog mafijaša, mislim da je bio otmičar djeteta nekog bogataša. Ili je bio ubojica, ne znam sad, ne mogu da zapamtim. Uglavnom, njega je policija negdje locirala, našla, i okružili su ga i krenuli su ga hvatat, krenula neka potjera za njim, nešto u mraku su trčali neki policajci. Tu se zatekao nekakav Bosanac koji je negdje radio na crno. Fikret, ja mislim da se zvao. Fikret je mislio da će njega sirotog privjest zato što on negdje miješa beton. On poče bježat i njega su upucali. I onda je on završio s nekim metkom u plećki. I ja sam se stvarno posramio zbog tog čovjeka. Šta je on imao bježat. Ovdje ima mjesta za svakog. Svi možemo… Mislim, ja sam mogao zamislit tog Fikreta da je moj susjed. Da ja njemu dam ključ da mi zalije cvijeće kad smo na godišnjem. Ja sam mogao zamislit onda tog Fikreta da ima djecu i da ih školuje. Da ih školuje za sveučilišne profesore, da imaju život bolji od onog kojega on ima.
Ante Tomić
Pričamo o toj nekoj fizičkoj, ličnoj nesigurnosti na ulici, svih nas građana, vas tzv javih ličnosti možda i većoj. Recimo, Teofil Pančić je doživeo da ga napadnu u gradskom autobusu u Zemunu. I vi ste doživeli fizički napad u Splitu, gradu u kome živite. Pa, da li je s vama opasno sedeti, jesam li ja sad ugrožena što sedim s vama u ovom kafiću?
Nemam pojma. Ja mislim da niste (blagi osmeh). To se tad dogodilo i šta sad …
A da li postoje i oni koji kažu – bravo, Ante Tomić?
Da, da. Da, vrlo često. Kako da ne. To je nešto sa čim sam se naučio živjet, ne obazirat se. Mislim, ako se nekome svidim onda vrlo rado zastanem i razmijenim nekoliko rečenica sa osobom, ali ako mi neko nešto pogrdno dobaci, na to sam se prestao obazirati.
Bojana Karavidić
Ključne reči: Split, nostalgija, Kuća na ravnom bregu, knjiga Luk i voda, Rajko Grlić
https://m.facebook.com/profile.php?id=107613395928606
www.jutarnji.hr/ante–tomic–muskarcine-iz…/996251/
www.vreme.com/cms/view.php?id=441621