Snežana Baralić Bošnjak (Pančevo, 1954), politikološkinja, kao da se rodila pod zvezdom koja označava one koji se beskompromisno bore za pravdu kako na radnom mestu, tako danas aktivistički prisutna u javnim akcijama u Pančevu, Beogradu, Novom Sadu… Izjašnjava se kao levičarka, ateistkinja, feministkinja u srećnom braku i porodičnom okruženju sa trojicom unuka. Piše/Foto: Bojana Karavidić
Poznajem Snežanu Baralić Bošnjak pola veka, od prve godine na Fakultetu političkih nauka. Neposredna, iskrena, topla, glasna, osmehnuta, plenila je u amfiteatru. Rođena aktivistkinja. Došla je u Novi Sad sa studentima koji su pešačili od Beograda do Novog Sada da odaju počast petnaest poginulih pod nadstrešnicom Železničke stanice Novi Sad 1. novembra 2024. godine, blokirajući sva tri novosadska mosta. Još se nije ni izula posle osamdeset kilometara pešačenja od Beograda do Novog Sada, ispalila je – “Na prvom protestu u Pančevu posle zločinačkog ubistva nevinih ljudi, bilo je samo nas pet. Nenad Maletin, aktivista, napravio je veliki crveni broj 14 (tada je bilo 14 preminulih, prim. korzoportal) koji smo postavili ispred zgrade Gradske uprave Pančevo, posle smo ga preneli ispred sedišta SNS-a. Drago mi je da je pre nedelju dana u Pančevu na pomenu, u tišini u 11.52 bilo više od pet hiljada ljudi. Kad iščitavamo literaturu o tome kako nastaju društveni pokreti, treba se podsetiti reči antropološkinje Margaret Mid koja je rekla da velike promene počinju od male skupine ljudi. Studenti su nam pokazali da svako mora nešto da učini. Neko će šetati, neko donirariti ono što može.”
Snežana Baralić Bošnjak, dugog staža u javnim protestima, pominje nove studentske šetnje nastale povodom pogibije petnaest osoba pod nadstrešnicom novosadske železničke stanice i ovu najnoviju, istorijsku na dan tri meseca od pogibije nedužnih, a na Dan grada Novog Sada kada su blokirana sva tri novosadska mosta – “Uveliko sam u studentskim šetnjama, na mestima gde su svaki put pozivali građane da im se pridruže. Bila sam ispred Ustavnog suda, ispred Ministarstva prosvete, jer sam jedno vreme bila prosvetarka. Sada mi je bilo nezamislivo da se ne uključim na blokadu tri mosta u Novom Sadu. Za ovu šetnju od Beograda do Novog Sada studenti su postavili mapu kretanja. Na FB stranici “Planinarenje” videla sam plan i mislila sam da će im se pridružiti naša planinarska zajednica, tagovala sam planinare da budemo deo ovog studentskog događaja. Međutim, malo nas je bilo, ali i to je bilo dovoljno.“
Planinari u šetnji Beograd – Novi Sad
Kao iskusna planinarka Snežana Baralić Bošnjak opremila se sa dva para obuće. Studenti nisu baš bili tako opremljeni – “Znala sam šta znači preći više od 80 kilometara na tvrdoj podlozi koja je najgora za pešačenje. Iskusni planinari su pisali poruke šta treba imati od obuće. Ali tokom šetnje videla sam da je većina u patikama za grad, koje nisu za ovakav poduhvat. Bilo mi je žao kada vidim devojke kako se u pauzama izuvaju, mažu tabane melemima, lepe flastere. Ipak pomislim to je mladost, može sve da izdrži. Fascinantno mi je bilo kako su opskrbljeni suplementima, lekovima. To je valjda organizovao Farmaceutski fakultet. Tokom šetnje su jedni drugim pomagali. Sviđa mi se što su studenti angažovali mnogo osoba sa žuto-narandžastim prslucima koje nisu bile samo usmeravači pravca, nego i pomagači da skrenu pažnju ‘nemojte ići ovom stranom, šta vam treba’, trče, čas su ovamo čas onamo. Divni su bili.”
Jedva skrivajući suze, Snežana Baralić Bošnjak opisala je mesto gde su studenti proveli noć pod srećom, vedrim nebom u Inđiji i dobrodošlicu svoje drugarice – “Mene je primila na spavanje koleginica Ilonka Leki Aćimović sa našeg Fakulteta političkih nauka, koju sam samo nekoliko puta videla tokom studija, jer je bila na drugom smeru od mog. Toplo me je dočekala njena porodica. Ilonkin sin je jedan od glavnih organizatora koji su pomogli da se studentima na otvorenom napravi minimum humanih uslova te noći. Bila sam na mestu gde je trebalo da provedu noć. Bilo je surovo, deca će spavati na zemlji, na nekoj veštačkoj travi, a pored je velelepna sportska hala koja je navodna bila zauzeta (plače). Ne želim da zapamtim ime tog odgovornog nazovi ‘čoveka’ koji to nije dozvolio. U svakom slučaju, organizacija je bila fascinantna. Valjda su ova deca trebalo da dožive golgotu kao njihovi preci, vojnici u Prvom svetskom ratu. Na to sam pomislila kad sam videla nekoliko njih sa šajkačama. Dve vatre su gorele, videla sam punktove sa lekovima, za besplatnu struju da pune mobilne, stalno su zapitkivali ‘Da li vam nešto treba?’. Ne mogu da zaboravim njihovu poruku ‘brinite o ljudima pored sebe’. Brzo će oni sanirati te fizičke rane, mladi su. Mislim da su bili srećni i posle te noći pod otvorenim nebom.”
Svemu je prethodilo okupljanje ispred Fakulteta dramskih umetnosti kada su studenti u redu čekali da dobiju narukvicu, obeležje da su deo grupe pešaka od Beograda do Novog Sada. Snežana i njeni planinari stali su u red i dobili odgovor da su narukvice namenjene samo studentima i organizatorima. “Nismo to doživeli kao uvredu, shvatili smo da se čvrsto drže svojih pravila što je za poštovanje. Naravno, nismo odustali. U tom času videla sam sociologa Zorana Gavrilovića pisca, bio je urednik u Službenom glasniku, došao je da isprati unuka.”
Priči nikada kraja, epizode sa pešačenja Beograd – Novi Sad nižu se. “Prvog dana pešačila sam sa rancem. Vlada Radivojević, naš planinarski vodič iz Azimuta rekao je da se ne namećemo studentima koji su imali vozilo predviđeno da nose njihove šatore i rančeve, pa sam ga poslušala. Baš je bio težak taj moj ranac. Osećala sam se kao hodočasnica. Možda je u njemu bilo breme svih naših tegoba, briga. Drugog dana vidim poznati lik, Dragoljub Zamurović čuveni fotograf. U dva dela ovekovečio je završni deo ka Sremskim Karlovcima gde vidim i sebe kako slikam neki kadar i moju ekipu. Gde god da odem sretnem one koje poznajem. U Karlovcima vidim ženu koja nosi tacnu sa štrudlama. Jelena! Uzela sam štrudlu sa višnjama na brzinu i izgubile smo se, jer smo morali da se krećemo. Ipak sam želela da je ponovo vidim. Pitala sam ‘Gde je ona žena sa štrudlama?’ našle smo se i zagrlile. Slatke su bile i dve bliznakinje iz Lazarevca koje studiraju elektroniku. Pitam ih da li su čule za grupu ‘Ljubičice’ iz Pančeva i za njihovu pesmu ‘Rat protiv mašina’?“
Snežana Baralić Bošnjak o osećaju kada ih građani dočekuju, pozdravljaju, kada prolaze kroz špalir ljudi koji šalju poljupce, koji žele da ih zagrle – “Lako je da se stavite u ulogu neke važne ličnosti. Ne želim da kradem katarzičnost studentima kojima su svi, očigledno očarani. Ne volim da upotrebljavam religijsku terminologiju, ali građani su ih dočekivali kao spasitelje, od najmlađih do najstarijih. Stariji ljudi kao što sam ja, mislimo da su konzervativni, uz vlast, a oni su bili najranjiviji. Bila sam fokusirana na njih, na njihova izborana lica, uplakanost, ali i sreću. Studenti su napuštali kolonu da bi ih zagrlili. Jedan deda, vidi se da je sam sklepao parolu uz letve i lepljive trake, napisao je ‘Dragi studenti uspećete 100 posto’. On kao da je rekao ‘Mi nismo uspeli, mnogo smo učinili loše, sada vi ispravite’. Stajao je dostojanstveno, okamenjen. A jedna devojčica držala je napisano ‘Vi se borite i za moju budućnost’. Videli smo i najstarije i najmlađe i svi su voleli kada smo blizu, ‘givmifajv’. Studenti su kao reka.”