Istorija grada i ex Yu na fonu rock’ n’ roll scene. U knjizi o riječkoj rok sceni 60-ih godina 20.veka nalaze se dokumentarna svedočenja i fotografije o pokretačima, izvođačima, plesnim prostorima, autorima, graditeljima instrumenata, disc-jockeyima, fotografima na rok sceni u ovom gradu. Istovremeno, ova knjiga može poslužiti istraživačima koji se bave riječkim kulturnim i urbanim razvojem.
Autor je Velid Đekić, profesor hrvatskog jezika i književnosti. Objavljuje književno kritičke i kulturološko istorijske tekstove, pomno istražujući i riječku industrijsku baštinu u okviru NVO Pro Torpedo.
Velid Đekić
ZaštoRED? Zato što govorimo o vremenu, crvene, socijalističke Jugoslavije, neobične zemlje, koja se za razliku od drugih ističnoeuropskih zemalja širom otvorila Zapadu već 50-ih/60-ih godina prošlog vijeka. Nakon razlaza sa Staljinom, Tito se zbližio s Amerikom, a ona je podržala tog odmetnutog komunističkog lidera da bi bio kvarna jabuka koja će odmetništvom zarazitii druge socijalističke jabuke na europskom Istoku. Zato mu je slala brodove u kojima je bila pomoć – žito, vojna oprema, strojevi. S time je u Rijeku stigao i američki kulturni, odnosno muzički utjecaj.
Zašto RIVER? Fokus priče je na Rijeci, ona je zemljopisna točka na kojoj se ogleda tadašnja jugoslavenska međunarodna politička pozicija.
Zašto naslov na engleskom jeziku? Time hoću reći da rock’ n’ roll nije kulturna roba koja je nikla na ovom području, uvezena je sa Zapada, ali se odlično primila na našem tlu.
Zašto RED RIVER ROCK? Otkrijmo malu tajnu: to je naziv velikog hita američkog sastava Johnny and the Hurricanes iz 1959. godine (obrada američkog standarda, dakle narodne pjesme Red, River, Valley). Informacija o njemu u naslovu knjige vodi nas do prvog riječkog i jugoslovenskog rock’n’roll sastava, riječkih Uragana čiji početak seže u1960.
No, priča o riječkoj rock-sceni počinje već pedesetih 20. veka.U Rijeci je prvi rock-klub Husar počeo raditi 1957, tako što su gradski dečki, a bome i djevojke, osluškivali zabavu američkih mornara koji su dolazili u Rijeku, najveću jugoslavensku luku. Govorimo o vremenu prije interneta, mobitela, satelitskih, kablovskih i drugih domaćih televizija.Riječani su ipak već tada gledali TV, riječ je o talijanskim programima, uključujući vrlo popularan San Remo festival i tako dobivali izravne informacije o zbivanjima preko granice.Važno je i što su mnogi riječki dečki završavali Pomorsku školu, zbog čega su bili glavni među curama. Išli su brzo ploviti,vidjeli su svijeta, a poslije dva-tri mjesec vraćali su se s najnovijim izdanjima zapadne diskografske industrije. Govorim o ekskluzivnosti, o brzom slijevanju informacija iz zapadne pop-kulture u Rijeku.To je potaknulo da se 1957. mladi Riječani počnu zabavljati otvarajući klub Husar. Donosili su od kuće najnovije ploče roka u taj podrumski prostor koji je odlična dvorana i dan danas postoji, uredili ga, pofarbali, požicali parkete, nacrtali neke zidne ilustracije koje su preživjele do danas. Drugi su donijeli nekoliko žarulja, a lokalni razbijači koji su uvijek tučnjavama uništavali gradske plesnjake, postali su redari u klubu što je donijelo mir bez kojeg se mjesto ne bi održalo. Naplaćivale su se ulaznice. I tako smo dobili klub za ples sa ploča, kako su ga u to doba nazivali, s obzirom da izraz disko-klub još nije postojao. Danas tu dvoranu prepoznajemo kao rok i disko-klub prvi u tzv.socijalističkom bloku, te jedan od najranijih u Europi. Njemačka je 2009.obilježavala godišnjicu svog prvog diska u Achenu, govoreći kako je to prvi disko-klub u Europi, ali taj podatak nije tačan, jer je on počeo radom tek 1959. Kada sam pročitao tu njihovu vijest rekao sam – hej, pa mi smo ekskluzivniji od tadašnje Njemačke.
Istraživački rad Velida Đekića ne odnosi se samo na pop muziku, već na društveni kontekst u kome se konzumirala i nastajala. Tako je nastala obimna knjiga, bogato ilustrovana starim fotografijama, dokumentima, svedočanstvima učesnika u kojoj se u stvari vidi koliko je tadašnja crvena Jugoslavija bila otvorena, komunistička država drugačija od onih istog uređenja u bloku iza tzv. gvozdene zavese. Jugoslavija je bila ispred te zavese!
Pripadnik sam generacije koja je iznjedrila pank i novi val. Nismo imali informacije o onome što su radili naši prethodnici, pa smo često mislili kako otkrivamo nove prostore za naše nastupe, a pokazalo se da otkrivamo toplu vodu. No, kad sam se počeo baviti riječkom rok poviješću naslutio sam kako iza brda postoji iznimno vrijedna, a neispričana priča, pa sam se odlučio njome posebno pozabaviti. Imao sam u tomu sreće. Svaki istraživač je sretan kada mu na stol počnu padati nepoznate, a kapitalne informacije. Na primer, smatra se kako se prvi britanski rok band na europskom istoku pojavio 1965. Bio je to Rockin’ Vickers, koji je došao svirati u Rijeku, Opatiji i još neke jugoslavenske gradove, čak ih je Tito primio kao neku vrstu zapadnjačke ekskluzive. Ali, listajući Novi list iz 1960, našao sam najavu – sutra nastupa u Kinu Partizan britanski rok bend, odnosno izvođač Colin Hicks &The Cabin Boys. Našao sam potom i osvrt na taj nastup, također svjedoke, te fotografije s te večeri. Dakle, jedan britanski bend je već 1960. nastupao u toj neobičnoj državi Jugoslaviji. Dečki su imali turneju po Italiji, pa su skoknuli preko granice u naš socijalistički raj, te zasvirali u Rijeci i Puli. Colin Hicks nije bilo tko, on je brat Tomija Stila (Tommy Steel) prve britanske rock’ n’ roll zvijezde.
Kada pričamo o kulturnom nasleđu, prvo mislimo na ono materijalno i nematerijalno poteklo iz davnih vekova. Ređe pomislimo na vrednosti iz skorije istorije – društvene “urbane arheologiju”gde leže događaji koji govore o raznim oblastima gradskog života. U ovoj knjizi sabrani su događaji o zabavi mladih, odnosno pop kulturi koja je ostavila trag u savremenoj istoriji grada, kao veliki urbani putokaz u lepezi nasleđa.
U tim smo ranim rokerskim vremenima imali kontinuitet događanja, ali smo ostali bez kontinuiteta informacija. S obzirom da se radi o ljudima koji sada imaju i do 80 godina, pitanje je bismo li za deset, dvadeset godina te informacije mogli dobiti od njih. Pisane građe je malo, pa sam zasukao rukave shvativši da će nam temeljni podaci nestati i da se mora djelovati hitno. Na knjizi sam radio četiri godine, razgovarao sa stotinama sudionika, s nekima i više puta kako bismo što više fragmenata iskopali iz memorije. To se sve čini sporim i ne baš jednostavnim poslom, za koji je neophodno mnogo volje, točnije strasti, ali mislim da drukčije ne ide. Takav posao ne možete raditi bez strasti, to nije kao da ste u tvornici ili u uredu i radite kako vam propiše šef. Što je i logično. Što je rock’ n’ roll ako nije strast, i kad pišete, fotografirate, ili pravite filmove o njemu. Ako tako ne činite, pitanje je kakav je smisao cijele priče. Obraditi sve formalno, bez strasti, značilo bi izaći na teren i promašiti ceo fudbal!
P.S. Knjiga Red! River! Rock! promovisana je 9.oktobra 2014. u u beogradskom record, book and art shop-u Leila. O knjizi su pored autora (drži mikorofon) govorili Dragan Kremer, Aleksandar Žikić, Petar Janjatović i Ognjen Tvrtković.
Bojana Karavidić
Velid Đekić – Red! River! Rock!
Pokretači, izvođači, plesni prostori, autori, graditelji instrumenata, disc-jockeyi, fotografi
Izdavač KUD Baklje, Rijeka 2013.
Ključne reči: Rijeka, Jugoslavija, početak rocka, šezdesete, klub Husar, VIS Uragani
www.mojarijeka.hr/…/predstavljena-knjiga-velida-dekica-red–river–rock
www.muzika.hr/…/trst-mozda-nije-nas-ali-rock-rijeka-je.aspx
www.novilist.hr/…/Otkrivena-spomen-ploca-prvom-rock-klubu-u-Rijeci
www.novilist.hr/…/Rijeka-stoji-na-pocecima-jugoslavenskog-ali-i-europskog- rocka
mbasic.facebook.com/RockmarkZg