Sanja Radulović (Tešanj, BiH, 1975 – Doboj, Beograd). Vikend priča “Amerika (ni)je rad i znoj» prvonagrađena je na konkursu «357» koji su raspisali časopis „Književne vertikale“ i biblioteke „Vertikale“ i „Virtuelne vertikale“ . Foto: Oza
Sjedimo s parom koji je juče preletio okean. Govore o širini bazena i broju automobila pokušavajući da nas oduševe.
Moj muž je primjećujem oduševljen hranom. Bez apetita sam. Upitam ih ponešto, tek toliko da nas tišina ne opominje da loše glumimo prijateljstvo.
„Ličiš na moju ženu”, kaže čovjek za stolom do našeg, obraćajući se djevojci koja donosi piće.
„Koliko si se puta ženio?”, pita ona.
„Nijednom”, odgovara.
Djevojka kaže: „Rođendan mi je. Danas dozvoljavam šale i ljudima koje ne poznajem.”
Zatim na pitanje koji, dodaje s osmijehom: „Nije važno.”
Za našim stolom nije tako veselo. Djevojčica plače. Umorna sam, ponavlja. Njena majka takođe ponavlja: Ne znam šta joj je danas. Vjerujem, kažem bez ironije, suosjećajući s djetetom. I ja sam bila umorna, i plakalo mi se. U danima poput ovoga žalim što sam odrasla.
„Koliko vi putujete do centra grada?”, pita žena s grimasom na licu pokušavajući da otvori još jednu temu po svom ukusu.
„Oko sat i po”, odgovara moj muž s hranom u ustima.
„Auuuuu”, dodaje u nevjerici, i vrti glavom. Djevojčica i dalje plače.
„Ne treba sat i po, nego jedan sat”, umješala sam se, i zaradila pogled sažaljenja koji me je podsjetio na pjesnikinju iz centra, koja nas je u pauzi hvalisanja o nagradama, pitala postoji li autobus do naselja u kojem živimo.
„Good night, see you tomorow!”, kaže čovjek, koji ne razumije naš jezik poslije večere i šetnje koja je protekla u komentarisanju kako Beograd nije više što je nekad bio. Šta god da jeste sad, to nije bio. To je poenta. Razgovor nema svrhe prepričavati.
Djevojčica baca kamenčić, umjesto dolara, u fontanu. Ipak zamišljam želju. Surogati su tu kad zaškripi. Zažmuriš. Progledaš kroz prste životu, i pregrizeš jezik. Ovim redosljedom, ili nekim drugim, nije važno. Neka prođe.
Žena pali cigaretu i pokušava da ubijedi djevojčicu da krene. Ljudi prolaze. Oni s djecom zastanu. Na kajronu temperatura 27 stepeni, datum 13. avgust 2019. obaviješava sve kojima to nešto znači.
„Good night!”, uzvraćamo muž i ja, i krećemo prema stajalištu.
Pit, i to je Amerika!, odzvanja moj glas ulicom miješajući se sa zvukom koraka.
„Pobježe nam trojka, pu, a tebi je do pjesme!”
PROČITAJTE I DRUGE vikend-prica