1+
Share on FacebookTweet about this on TwitterShare on LinkedInShare on Google+

Tematsku antologiju „Priče o Danilu Kišu“ priredio je Milenko Dangubić Stojičić (1956, Dragoraj, Ključ), pesnik, pripovedač, esejista i kritičar, antologičar.  Korzoportal objavljuje njegovu priču „Kiš i Darlamov“. Dobitnik je nagrada – „Kočićevo pero“, Fondacije za izdavaštvo BiH,  „Branko Ćopić“… Živi u Banjaluci. Foto: Dragana Kojić

DSC00552

Moire, pletilje sudbine, udesiše na klupku života da Danilo Kiš, pred samo „rano smrkavanje“, upozna još jednog Darmalotova. A tebi podmetnuše da, vrškom „vretena“ uronulog u crnilo, na pustom listu svjedočiš o prepoznavanju pisca i njegovog lika izvan korica knjige. Ne vjeruj, međutim, olako da te je slučaj unaprijedio u svjedoka. Još je tu neko nekoga prepoznao…

Rano si se zavjetovao „osjetljivim“ stranicama Njegovih knjiga, listajući ih uzdahom i čitajući okom srca. Čudo si začudio pitanjem – kako se mastilo iz Kišove mastionice tajanstveno prevrgne u tvoju suzu, koja kane u arteriju pera?! Govorkalo se da si mjesečar koji se, u drugoj kriški noći, uz krivogranu, „krivošijastu“ šljivu penje na mansardu osvećenu mjesečinom. Otključavajući vrata nebesne čitaonice pod mišicom si stezao Kišovu knjigu. Mjesec te blagosiljao kroz prozor i zapaljenim trudom, tamjanom od mjesečine, pripalio ti ljutu „Kišovu cigaretu“ bez filtera, koju si krišom pušio ispružen na škripavom vojničkom krevetu. Čitao si i uzdisao do pred zoru, čuvši Dingov zavijajući lavež, tužni znak rastanka sa mjesecom-bibliotekarem i mjesečinom književnosti. Dugo si u nesnu krunio piščevu slovcad sa suncokreta riječi primišljajući, opijen, da Dingu nižeš ogrlicu od bisera…

DSC00561

Voditelj prve književne večeri Danila Kiša u banjalučkoj Vijećnici pričao – da je „rani jadnik“ odbio da putuje autobusom. Rekao je kao da piše priču:

„Očev „Red vožnje…“ rezervacija mi je za sve vozove koji „putuju“ tračnicama rečenica očevog dela! Poput oca, i ja putujem sam!“

Drugi svjedok, kojem bi se zbog dobra priče moglo vjerovati, načuo piščeve riječi:

„Gruntovni list železničke stanice u Banjoj Luci je u „Redu vožnje…“!

Provjerio si piščeve riječi u izazovanom „istražnomi postupku“. U minijaturnoj memljivoj, paučinastoj podrumskoj biblioteci banjalučke željezničke stanice našao si primjerak „Reda vožnje…“ kojega je „skrojio“ Eduard Kiš, piščev otac, u sinovljevom lišću vaskrsnuo u Eduarda Sama, „genijalnog mladića, vunderkinda, pesnika i pijanice“. U brazdama i lejama „Reda vožnje…“, među snopljem strelica i grozdovima zareza i tačaka, utisnuta je i Banja Luka, nepogrešivo određena i uređena u čvoru staza i bogaza. Upustio si se u dešifrovanje, u doviđanje te duboke karte puteva koji vode od kuće i dovode kući. Pod ljekovitim dejstvom „rastrojstva čula“ (kako bi rekao „putnik sa đonovima od vjetra“) uživao si u poeziji geometrije i geometriji poezije: Banja luka (Grad) 1, Banja luka (Predgrađe) 108, Sunja 376, 377, 379, 386, Banja Slatina 378, Banja Luka (Grad) – Banja Luka (Predgrađe) – Kraljev drum… Ova čudesna vitica svijena oko grada kao kakav magičnik (u kojem je sin imao književno veče), urešena je i zanovijetnim brojčanim metaforičnikom:

0/2/1/-/0/0/d i d/d/0

IMG_0038

Sjeti se kako si, u mansardi, pod prismotrom mjeseca (s mjesečevim teljigom oko glave) i prepijen mjesečinom, izrastao u potukača s ahasferskom zvijezdom na vrućem čelu. Provlačio si se kroz „tačke“ željezničke figure, strahujući od metaforičkog minskog polja eduardkišovskog brojčanika. Tako je, eto, rukom „časnog pisca“, nadinspektora Eduarda Kiša i Banja Luka nadgrađena u svom „rodoslovu“. Ne zaboravi ime krunskog svjedoka, nestora banjalučkih željezničara, gospodina Šašića, koji te krišom uveo u podrum, pronašao i pozajmio ti „Red vožnje…“

„Jeste li poznavali nadinspektora Eduarda Kiša?“, pitao si ga.

„Ništa ne čujem od piska voza!“, viknuo nagluvi nestor.

Glasnije si ponovio pitanje a on je odgovorio:

„Poznavao i poštovao!“

„Jeste li čuli za njegovog sina, pisca?“

„U Vijećnici sam u sinu vidio oca!“

Jednom si Danilu Kišu postavio zasjedu u velegradskoj kafani „Prešernova klet“. Naručio je ljuto piće, zapalio cigaretu, svoju „drugu olovku“, koja je modričast rukopis ostavljala na njegovoj plućnoj maramici. Oko razbarušene kose svijala se čalma od duvanskog dima. Nije li te nekoliko puta „opisao“ pogledom plavih očiju?! Zarekao si se, tu, za kafanskim stolom, da ćeš, kad-tad, napisati rečenicu koju će Danilo Kiš izgovoriti u nekoj priči:

„Pušim najljuće cigarete, kao i Boris Davidovič!“

Nekoliko godina nakon „upoznavanja“ sa Danilom Kišom, sjedio si u banjalučkoj bašti sa Mladenom Oljačom, „partizanskim piscem“, komesarem koji se premetnuo u jogija. (Već je uveliko bio objavio rat Ce-Ka-u BiH!) Zametnuli ste razgovor o, možda, njegovoj najljepšoj rečenici:

Nebo je tmurno kao volovsko oko.“

Pospan, Oljača je prstima „gnječio“, razgonio modrinu nesna ispod podočnjaka:

„Noćas mi je Ce-Ka Be-Ha ‘čitao’ Kiša!“

Zvrcnuo je telefon.

„Zovu zbog Kiša!“, namignula ti je gospođa Sonja, Oljačina supruga.

Čuo si Oljačine rafale riječi:

„Dajte mu Skendera, pička vam materina! Kiš je prgav ali je piščina!… Protiv kakve države?!… Dodjeljujete li nagradu za partijsku knjižicu ili za lijepu knjigu?! Za partijski ili za književni staž?!… Šta ćete s Novskim?! Pa razbijte mu gvozdeno zubalo! I Skenderu je srce prepuklo od crvene estetike! Kiš je rođen za Skendera!“

Nakon gustih noćnih kompartijskih rešeta i zvonjave crvenih telefona – Danilo Kiš je osvanuo laureatom nagrade imenom „rudara jezika“, koji je bio obdaren „najtežim pesničkim postom – ćutanjem“ i koji „nije hteo da bude zlatar i kujundžija nego kovač“…

IMG_0152

Na „Kozarskim susretima pisaca“, u prvom redu prijedorskog pozorišta, po protokolu, „vodeće glave“ bosansko-hercegovačke Kompartije. (Postoji samo sadašnjost knjige i olovke! Ne boj se, nabroji glavešine: Hamdija Pozderac, Nikola Stojanović, Hrvoje Ištuk, Hasan Grapčanović, Arif Tanović, Nikola Uzelac, Milanko Renovica (ili Milan Korenovica, samo bog zvuka zna!)… Iako se ne može tek tako kroz iglene uši priče, nemaš vremena da nabrojiš sve crvene glavare. Na primjer, priči treba Pozderac! Šuškalo se da u rodni Cazin ide po „mlado meso“ i da prvi „skida skorup“! (Metafora, naravno, neće moći da sakrije to što je „iza teksta“!) Priča bi rado i generala Grapčanovića sa krvavim zvjezdicama na ramenu, strah i trepet Bosne i Hercegovine, preupamćenog po omiljenoj prijetnji: „Treba mu pustiti malo krvi!“ Kad je, šuškala je čaršija, Hamdija Pozderac štipnuo za stražnjicu lijepu sarajevsku spikerku Mevludu Topolovac, a ona mu opalila šamarčinu, general je na Ce-Ka-u rekao: „E, ja bi’ joj pustio malo krvi!“… Prekidaš nabrajanje (Kišovu literarnu poslasticu!), jer u salu ulazi On; s lijeve strane mu je Paskal Delpeš, prevodilac i žena do srca, a desnu stranu „drži“ Jadranka Stojaković sa gitarom u krilu. Pisac koščatom rukom nekoliko puta „pročešljava“ dugu, tršavu kosu, gleda u prvom redu kompartijsku reprezentaciju svojih „čitalaca“, ispija naiskap lozovaču i u praznu čašu šapuće:

„Fedjukin do Fedjukina! Još samo Novski!“

(Ostavljaš onima „iza olovke“ da razbijaju glavu metaforičkim orahom priče! Možda si trebao pripisati i to što si primislio: „Borise Davidoviču, ne dajte se pasjim sinovima!“ Jer, ni priča ne zna sve svoje čitaoce!)

Kao da je uhvatio tvoju ponornu misao, Kiš je skinuo pleteni džemper grubih bodova.

„Pustio bi’ ja njemu malo krvi! Na šta nam Skender spade!“, čuo se glas generala Grapčanovića.

Kiš je uzeo gitaru iz ruku Jadranke Stojaković i napuklim glasom zapjevao mađarske bećaraske strofe:

„Levo, desno, nigde moga stana…“

Prvi je ustao Hamdija Pozderac a za njim svi „tajni žiranti“, članovi crvenog žirija Bosne i Hercegovine. Kiš je na glas objavio:

„Sad, bre, da nazdravimo Novskom! I da popijemo za pokoj prečiste Marijetine duše!“

(Ne moraš spominjati – priča zna za prijeteće zvrljanje crvenih telefona sa recepcije prijedorskog hotela!)

Sutradan je književni karavan na čelu sa Danilom Kišom „zauzeo“ legendarnu Mrakovicu. Na javnom poetskom času kod spomenika palim žrtvama (rad vajara Dušana Džamonje), pjesnici iz Socijalističke Federativne Tuge čitali su pjesme, Kišu u čast. To što će se desiti imalo je za Kiša „značenje ozarenja i mirakla“. Jer, „analogije sa pomenutom pričom u tolikoj su meri očigledne da sam podudarnost motiva, datuma i imena smatrao Božjim udelom u stvaralaštvu, la part de Diable“. Tu, na Paležu, gdje je Skender borcima prvi put čitao „Stojanku“, pjesnik J. J. B., bivši atleta i atletičar (jugoslovenski reprezentativac iz 1956) razdrljen, propeo se na prste nogu, „napumpao“ grudne mišiće obrasle nakostriješenom runjom, nategao vratne žile i viknuo koliko ga grlo nosi:

„Slobodo, ime ti je čovjek!“

Eho njegovog glasa razlijegao se u čudesnim talasima od kojih je zašuštalo lišće i zanjihale se grane Kozare! Paskal Delpeš je, netrepćući, zurila u pjesnika koji je, u trenu, raskopčao košulju do pupka. Kiš se nasmijao.

„Qui est cet homme bizarre? Ko je ovaj čudak?“ pitala Paskal.

„Poslednji slovenski bard!“ – odgovorio Kiš.

Pjesnik – atleta je rukama pokrio adamovski brežuljak (iz kojeg je crpio snagu) i to je izgledalo kao da potpasuje muda.

„C’est Darmalotov?“, pitala Paskal.

„Oui, oui c’est un frere de Darmalotov! – odgovorio Kiš rukom joj taknuvši rame.

Nakon poetskog časa slikali su se za uspomenu Danilo Kiš i Drugi Darmalotov. Između pisca i „lika njegovog lika“ smiješila se Paskal Delpeš. Njen smiješak odavao je, zapravo, čuđenje i oduševljenje – da prisustvuje rađanju književnosti „uživo“! (Jedini primjerak fotografije pisca, lika i prevodioca nalazi se u foto-albumu ondašnjih Rudnika „Ljubija“ a današnje firme „Mittal Rudnici Prijedor“!) Za vrijeme svečanog ručka Kiš je ustao, obišao sto i sjeo na praznu stolicu preko puta tebe. Ispod stola je krijući nasuo čašu „lozovače“, namignuo ti, nazdravio i iskapio je. Pogledao je kroz prozor i rekao:

„Kako se, bre, ovde rano smrkava…“

Vraćajući se na svoje mjesto zastao je gledajući kako Drugi Darmalotov upravo obara ruku jednog pjesnika. Potapšao ga je po ramenu, čestitajući mu pobjedu.

Iz tematske antologije Priče o Danilu Kišu, priredio Milenko Stojičić, Arhipelag, Beograd, 2016.

www.arhipelag.rs

PROČITAJTE I DRUGE vikend-prica

 

1+

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *