Osmeh u parlamentu.  Tibor Jona ima svoje viđenje.

Shellshocked

Kad vidimo kulturu dijaloga u Narodnoj skupstini

Svi su političari isti! Osim onih što nisu isti kao svi!!! Jedan od onih koji nije kao svi je narodni poslanik Vladimir Pavićević. Poslanik Pavićević (najpre kućnim vaspitanjem) značajno doprinosi podizanju ugleda Narodne skupštine i to uprkos nastojanjima gotovo 249 njegovih kolega da je održavaju na nivou posleponoćnih razgovora u seoskoj krčmi.

Činjenica da ovaj realizovani intelektualac, erudita i univerzitetski profesor uopšte može da dođe do poslaničkog mandata u miljeu koji neguju čuvene dve kolone i favorizuje biznis batice i stranačke poslušnike, značajan je fenomen na kojem moramo biti zahvalni tzv. Proviđenju. Kako takav čovek politički opstaje čak i u neposrednom okruženju, misterija je. Ako ništa drugo, kad jednog dana nauka bude istraživala politički aspekt procesa propasti i nestanka našeg društva, imaće u Pavićeviću primer nekoga ko na to propadanje u glib i gnojivo nije pristajao. Posve nebitno po krajnji rezultat, slažem se, ali ornamentika propadanja radi vrlo zgodno…

Dakle, Vladimir Pavićević, čini se, nije kao većina ostalih. Aktivno predlaže amandmane na zakone, obrazlaže ih, redovno sedi na radnom mestu u Skupštini, odgovara na telefonski poziv, na e-mail, nema šesnajst plata, odrekao se univerzitetske plate dok je poslanik…. Kapirate valjda, već? Kada poslanik Pavićević kaže da želi drugačiju Srbiju i drugačiji Parlament skloni smo da mu poverujemo, jer niti delovanjem daje materijal da sumnjamo u to, a i ličnim primerom živi ono što govori. Ili barem ogromnu većinu toga, jer na kraju krajeva i on je grešni rab. Pavićević se prosto čini onim Retkim Tipom Narodnog Poslanika kojeg biste primili u kuću bez da prethodno, za svaki slučaj, progutate porodični nakit.  

Druge sedmice februara o.g. Pavićević je postao objektom mobinga ili zlostavljanja na radnom mestu koji su mu organizovala dva klasična domaća Uhlebljenovića, tipovi osoba zbog kojih pošteni svet noću odvezuje kerove po avliji, ili ne ulazi u Određene kafane. I mada je ta vrsta mobinga na radnom mestu uobičajna za Narodnu skupštinu gde poslanici jedni druge sapliću, psuju, polivaju vodom, lažu, čak i kunu, ovog puta desilo se –  Čudo.

Naime, čini mi se da ponašanje i moralna nakaznost (naših) poslanika sprečava pojavu veće empatije u trenucima kada jedni druge grizu k’o zverine, verovatno iz istog razloga iz kojeg vam kao detetu nikad nije bilo žao kad Tihi upuca Krigera na Makišu, ili kad pogine zli Nemac iz Partizanske eskadrile. Nekako, shvatate Parlament kao ličnog neprijatelja, uzročnika dobrog dela bede i problema koji vas jedu, kao kuću moralnog razvrata i septičku jamu integriteta, pa vam je sve jedno šta jedni drugima rade. Međutim, nisu ni svi Nemci isti. Bilo nam je žao kad je poginuo Vili u Otpisanima, a voleli smo i Ernija u Balkan ekspresu. Čak nam je malo, samo malo, bilo žao i kad je poginuo agent Mikula.

Iz istih razloga prenuo me je napad kojem je bio izložen poslanik Vladimir Pavićević. Nije to bilo tipično međusobno čašćenje dvojice bezobraznih skupštinskih kulova kojima je civilizacijski maksimum kravata ispod kragne upeglane košulje. Nije to bio niti sukob dvojice poslanika koji nam u suštini žele isto –  ništa dobro. Bio je to organizovani udar na čoveka koji se trudi da nešto pomeri iz minusa, kako bi plus mogao da nastane i mimo nečijeg ličnog konta (čitaj tekućeg računa).

Pritom, poslanik Pavićević je napadnut lažima i izvrtanjem istine. Iako svesni da najbezočnije lažu, te da Vladimir Pavićević nije rekao da voli kada mu poslanica čuči, dva pajaca vladajuće koalicije zatražila su, ni manje ni više, nego ostavku poslanika Pavićevića. Na stranu što zbog oskudnog kognitivnog mobilijara nisu u stanju da razumeju da poslanik, za razliku od ministra, nije odgovoran svim građanima, nego samo onima koji su za njega glasali. Na stranu što je ovaj slučaj pokazao do koliko je velikog šoka došlo u njihovim glavicama kada je Gašić smenjen zbog nečega što oni smatraju stopostotno  normalnim. Nije to bio N-ti sukob Ali Babine družine 250 razbojnika. Bio je to direktan napad čopora na one koji štrče i koji su drugačiji. Jednostavno, čopor je namirisao šansu da izbaci Pavićevića i tako obezbedi idilu na sednicima gde ih niko više neće nervirati obrazovanošću ili recimo neupitnom diplomom.

 Skidanje osmeha Pavićeviću tako je postalo više nego uobičajni mobing i prikazalo se kao napad na sve ono što Pavićević predstavlja – integritet, poštenje, doličnost, vaspitanje, funkcionalni parlament, demokratiju u službi građana – sve ono čega se istinski gnušaju ispod svojih na silu navučnenih proevropskih maski. Tako smo dobili još jednu od onih lepih, a slučajno nacrtanih vinjeta koje su pokazale da u vladajućoj ekipi ima dosta ljudi koji nisu prihvatili poziv našeg prvog autodidakte Vučića da čitaju Vebera, Čerčila, Ruzvelta… i koji su ostali trajno zapleteni u prednatalno, radikalsko korenje. I koji samo čekaju da puknu, pa da poskidaju maske i pokažu pravo lice. Lice na kome se osmeh javlja samo kada gledaju u sopstveni novčanik ili… imaju osmeh od koga hvata jeza…

PROČITAJTE I: jedemo-li-gbalkon-bez-olimpijskih-matematicarabilbord-teror

 

 

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *