U okviru projekta Nepokretno nasleđe u Srbiji“ Marina Pavlović analizira spomenike čiji je autor Ivan Meštrović, a koji predstavljaju prepoznatljive tačke Beograda i samim tim su deo nepokretne baštine.

zaglavlje-iza-naslova

Teško bi bilo zamisliti Beograd bez spomenika Pobednik, kao što je teško zamisliti da je ovaj simbol grada smešten iznad ušća Save u Dunav kao skriven od pogleda. Kontroverze i protivljenje javnosti pratile su podizanje gotovo svih spomenika Ivana Meštrovića u Beogradu.

Ivan Meštrović, poreklom iz Dalmacije (1883-1962) od mladosti je bio privržen ideji jedinstva južnoslovenskih naroda. Zastupajući nacionalne interese još kao student Akademije lepih umetnosti u Beču privukao je pažnju političkog udruženja Slovenski jug koje ga je posle uspeha na Drugoj Jugoslovenskoj umetničkoj izložbi u Sofiji  preporučilo da  1904. godine izradi bistu kralja Petra I Karađorđevića. Poznanstvo sa kraljem Petrom uvelo ga je u političke krugove Beograda. Posle uspeha izložbe u okviru Secesijske grupe 1905. u Beču, njegovom stvaralaštvu otvara se evropski put.

Sve veća Meštrovićeva politička angažovanost oko ideje formiranja zajednice južnoslovenskih naroda doprinela je tešnjim vezama sa Beogradom. Tako se 1911. godine, ne želeći da na Međunarodnoj umetničkoj izložbi u Rimu izlaže u okviru Austrijskog, ni Ugarskog paviljona, Meštrović se obratio srpskom odboru sa predlogom da hrvatski i umetnici iz Srbije zajedno izlažu u sopstvenom paviljonu. Projektant Paviljona Kraljevine Srbije je bio arhitekta Petar Bajalović, mada postoje indicije da je idejnu skicu i koncept izradio Ivan Meštrović. Većinu  eksponata predstavljala su njegova dela iz opusa Vidovdanskog hrama. Po zatvaranju izložbe Paviljon je demontiran, a eksponati su dopremljeni u Beograd. Tek 1928. godine država  je otkupila sačuvana Meštrovićeva dela koja su sada u kolekciji Narodnog muzeja Srbije. Jedna od dve skulpture Anđeo smrti (Genije smrti odnosno Pali anđeo ili Krilati genije), rađena u sklopu Vidovdanskog ciklusa prvi put izložena na Međunarodnoj umetničkoj izložbi u Rimu, posle veka lutanja postavljena je na Malom Kalemegdanu povodom proslave Dana Beograda 2011. Osmišljena u vidu ženske stojeće figure sa krilima, koja u ruci drži najverovatnije pticu feniks, bila je u funkciji završnog motiva kupola umetničkog paviljona.  Ova statična skulptura arhajskog oblikovnog izraza visine oko četiri metra i livena u bronzi danas je gotovo skrivena u zelenilu Malog Kalemegdana.

OLYMPUS DIGITAL CAMERA
Skulptura Anđeo smrti u parku Mali Kalemegdan

Podizanje prvog nacionalnog spomenika u Beogradu 1913. u slavu pobede Srbije u Balkanskim ratovima bez konkursa je poveren Meštroviću. Spomenik u vidu monumentalne fontane na Terazijama ispred novog hotela Moskva, trebalo je da personifikuje pobedu-oslobađanje od petovekovne vladavine Otomanske imperije i ujedno da dominira glavnim gradskim trgom. Fontana je trebalo da se sastoji od kamenog postamenta formiranog od četiri sedeće figure lava koje nose veliki ovalni bazen. Iz središta bazena bi se uzdizao pet metara visok dorski stub, na kojem bi bila postavljena bronzana figura Pobednika. Bogat dekorativni program fontane činilo bi 70 maski izlivenih u bronzi, dok je oko postamenta bila predviđena izrada reljefa dugačkog 21 metar koji bi upotpunio narativ spomenika. Po dobijenoj narudžbini Meštrović je gotovo u tajnosti, po savetu Ljube Davidovića tada predsednika Opštine grada Beograda, počeo da radi u sali za fizičko osnovne škole Kralj Petar I Karađorđević. Međutim izbijanje Prvog svetskog rata je prekinulo izradu spomenika.

foto-3-pretpostavljen-izgled-terazija-sa-spomenikom-pobednik

Pretpostavljen izgled Terazija sa spomenikom Pobednik, Crtež: Aleksandar Stanojlović

Tokom Prvog svetskog rata Meštrović je aktivno učestvovao u propagiranju i formiranju nove višenacionalne države, što je učvrstilo veze i prijateljstvo sa prestolonaslednikom Aleksandrom Karađorđevićem, sa kojim je delio nacionalnu i umetničku viziju. Kraj rata, formiranje Kraljevine SHS  i realnost nove države donosi izneverena očekivanja pravih zagovornika jugoslovenstva uz sve veći šovinizam srpskih i hrvatskih nacionalista. Meštrović je u Beogradu posmatran kao nametnuti hrvatski umetnik koji razara i ne poštuje srpske nacionalne vrednosti, istoriju i kulturu, a u Zagrebu je percipiran kao omiljeni umetnik kralja Aleksandra Karađorđevića samim tim i srpskog establišmenta.

foto-4-spomenik-pobednik Pobednik   Foto: Snežana Negovanović

Uz promenjenu državnu ideologiju podizanje spomenika srpskim junacima u višenacionalnoj državi više nije bio prioritet, tako da se realizacija spomenika na Terazijama odlaže. Meštrović je pre rata izradio skulpturu Pobednika i devet maski za fontanu, tako da je od 1920. godine pokušavao da razreši sa Beogradskom opštinom kako da u nedostatku finansijskih sredstava završi delimično izvedeni spomenik.  Tek 1927. je odlučeno da se na Terazijama postavi samo izlivena skulptura na kamenom postamentu. Bronzana skulptura nagog muškarca u blagom raskoraku koji u desnoj ruci drži spušteni mač, u levoj goluba, pokrenula je oštre polemike u Beogradu, a potom u  državi.  Kroz dnevnu štampu analizirana je moralna, simbolička i estetska vrednost spomenika kao i pitanje lokacije, odnosa veličine spomenika i prostora Trga Terazije.  Politička kampanja protiv Meštrovića, sakrivena iza moralnih i nacionalnih načela odnela je pobedu, tako da je Sud Beogradske opštine odlučio da se spomenik postavi na prostoru Gornjeg grada Beogradske tvrđave. Ivan Meštrović je bio isključen iz odlučivanja o poziciji spomenika,  koji je postavljen u sklopu proslave desetogodišnjice proboja Solunskog fronta 1928. godine, pod novim imenom Vesnik pobede, na Bastionu IV Gornjeg grada Beogradske tvrđave, na mestu srušenog dvora despota Stefana Lazarevića. U trenutku podizanja predstavljao je završnu vizuru novoformirane terase-vidikovca izvedenu po projektu arhitekte Aleksandra Krstića i granicu između vojnog i civilnog dela tvrđave.  Frontalno orijentisan ka ušću i tada nenaseljenoj ravnici do Zemuna, na najvišoj tački grebena, Pobednik je postao najprepoznativljiviji i autentičniji element vizure grada Beograda.

Iako je bio razočaran i povređen čitavim spektaklom oko podizanja spomenika, Ivan Meštrović učestvuje i pobeđuje na javnom konkursu za izradu Spomenika zahvalnosti Francuskoj.  Za razliku od Pobednika, Spomenik zahvalnosti Francuskoj realizovan je u potpunosti po projektu i na lokaciji koja je unapred predviđena. Prvu zvaničnu inicijativu za podizanje Spomenika zahvalnosti Francuskoj pokrenulo je 1924. godine Društvo prijatelja Francuske i Društvo nekadašnjih učenika francuskih škola.  Ubrzo po pokretanju inicijative osnovan je Odbor za podizanje spomenika koji je prilježno prikupio novac i sve potrebne dozvole tako da je 1928. godine Beogradska opština ustupila parcelu za podizanje spomenika u parku Veliki Kalemegdan na mestu srušenog spomenika Karađorđu.

foto-5-spomenik-zahvalnosti-francuskoj Spomenik zahvalnosti Francuskoj Foto: Snežana Negovanović

Spomenik je u vidu ženske figure livene u bronzi, na visokom kamenom postamentu. Nedvosmislenu retoriku umetnik je crpeo iz poznate simbolične predstave Francuske republike, Marijane koju je predstavio u snažnom iskoraku. Tordirana figura u pokretu zrači izuzetnom snagom i ekspresivnošću. Kameni postament od dva stepenovana kubusa, izveden je od bračkog mermera. Na  bočnim stranama donjeg kubusa su isklesane alegorije Ratnici i Sorbona u plitkom reljefu.

Poslednji Meštrovićev realizovani spomenik u Beogradu, Neznanom junaku na Avali bio je simbolični pokušaj  Kralja Aleksandra da spase konstrukt Jugoslavije i jugoslovenstva. Mauzolej je bio planiran na Avali na mestu gde su 1922. godine seljaci iz okolnih sela podigli spomenik nepoznatom palom ratniku. Izbor mesta je, kako navodi Aleksandar Ignjatović u knjizi Jugoslovenstvo u arhitekturi, imalo presudnu ulogu u simboličkoj retorici spomenika. Formiranje toposa zajedničkih slovenskih korena pošumljavanjem specifičnim drevnim biljnim vrstama uz brisanje nacionalne istorije rušenjem srednjovekovnog grada Žrnov, činilo je okosnicu nadnacionalne retorike spomenika. Monumentalnost i arhaičnost forme po ugledu na antičke mauzoleje, sa simboličkom naracijom u svakom elementu od procesijske staze osvetljene gasnim lampama, preko piramidalnog postamenta i materijalizacije spomenika jablaničkim mermerom gradila je poruku o svevremenskom jedinstvu, njegovoj snazi i neprolaznosti. Simboliku jugoslovenstva upotpunjavaju po četiri karijatide na portalima mauzoleja koje personifikuju: na istočnom portalu dalmatinku i bosanku nasuprot banaćanke i makedonke, a na zapadnom slovenku i hrvaticu nasuprot crnogorke i šumadinke. Podizanje spomenika počelo je 1934, a završeno je 1938. Od tada je spomenik državno simboličko mesto odavanja počasti svim palim ratnicima.

foto-6-spomenik-neznanom-junaku-na-avaliSpomenik Neznanom junaku na Avali                                                    Fotografija: Fabio Soia

Suprotna tumačenja spomenika od strane umetnika i recipijenata, uz dozu nepoverenja pratila je delovanje Ivana Meštrovića u Beogradu koji je pod nacionalnim podrazumevao zajedničko iskonsko poreklo, a ne srpsko ili hrvatsko. Neporecive umetničke vrednosti nadživele su sve ideologije, a spomenici su sa istom ili promenjenom simboličkom porukom nastavili da obogaćuju javne prostore Beograda.

Dr Marina Pavlović, dia,nezavisni istraživač, art direktor Quantec doo

PROČITAJTE U OKVIRU ISTOG PROJEKTA: julka-kuzmanovic-cvetkovic-prokuplje-brdo-hisar-kao-tajnazlatko-uzelac-barokni-grad-tvrdava-pancevoaleksandar-zograf-suboticka-secesija-u-stripuviktorija-aladzic-arhitekti-komor-i-jakab-suboticka-arhitekturaivan-stevovic-sakralna-arhitektura-srednjovekovne-srbijetamara-tasic-industrijsko-naslede-procesi-osnov-rehabilitacijebojan-kojicic-arhitektura-secesije-u-velikom-beckereku-zrenjaninujulka-kuzmanovic-cvetkovic-plocnik-kako-doziveti-neolittanja-damljanovic-conley-revitalizujmo-zastituvladimir-stojanovic-odzaci-industrijsko-nasledeivan-stevovic-romanticarska-obnova-nacionalne-umetnostijelena-erdeljan-stecci-otkrivanje-zaboravljene-bastinebojan-kojicic-velikobeckerecka-stedionica-obnova, viktorija-aladzic-raskosna-arhitektura-ferenc-rajhl, kulturno-naslede-i-urbana-kultura

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *