Kakav je odnos istorijskih prostornih celina sa održivim razvojem? Primeri dobre prakse u analazi Dubravke Đukanović u okviru projekta „Nepokretno nasleđe u Srbiji“.

VaradInn_transformacija fasadeTransformacija fasade VaradInn, Petrovaradin, Štrosmajerova ulica

Specifične istorijske prostorne celine (ostaci ruralnih naselja, ranijih naseobina ili urbanih celina prethodnih epoha, fortifikacijska arhitektura, sakralni, rezidencijalni ili kompleksi druge namene i industrijska arhitektura), iako nezavnisno čitljivi prostorni entiteti i značajni činioci morfologije grada, često su ostajali izolovani od tokova savremene urbanizacije, koja je nosila brze urbane promene i fizičko-prostorne transformacije gradske stukture. Čak i kada se nalaze u užoj gradskoj zoni ili kada ih je s vremenom „obuhvatilo” gradsko tkivo, neretko su, izgubivši svoju prvobitnu namenu i ulogu u životu i razvoju grada, ostali marginalozovani u odnosu na centralne i druge gradske funkcije i osuđeni na izolovani život bez stvarnog prožimanja sa okolnim gradskim tkivom. Tako su prostori bogate tradicije, izrazitog karaktera i nesumnjivih kulturnih vrednosti vremenom gubili bitku sa sve atraktivnijom ponudomi ostali dafiguriraju na marginama svakodnevnih tokova savremenog grada.

U svetlu opšte globalizacije, kulturalne homogenizacije, urbanizacije i sve izraženije kompetitivnosti gradova i regija, očuvanje jedinstvenog karaktera građene sredine nastale u specifičnim društvenim, kulturnim i istorijskim okolnostima prepoznato je kao osnova njihove egzistencije u savremenom svetu. Razvojne mogućnosti istorijskih prostornih celina,zasnovane na prepoznavanju njihove jedinstvenosti i identiteta, došli su u fokus kao bitan razvojni potencijal regije, a ne samo peduslov kompatibilnosti i ravnopravne uloge nasleđa u životu savremenog grada. Kreativno, održivo i odgovorno korišćenje resursa kao što je kulturno nasleđa prepoznato je kao jedan od ključnih u održivom urbanom, društvenmg, privrednom i kulturnom razvoju istorijskih urbanih celina i njihovog šireg okruženja, a značaj jačanja potencijala kulturnog nasleđa istaknut je i kao jedan od ključnih razvojnih resursa u realizaciji ciljeva strategije Evropske Unije do 2020.

Zaštita i unapređenje kulturne baštine

Procesi rehabilitacije istorijskih prostora otvaraju niz novih pitanja i brojne dileme vezane za izbor održivih scenarija za afirmaciju kulturnog nasleđa, za iznalaženje adekvatnih metoda i modela rehabilitacije istorijskog prostora i pojedinačnih građevina, za utvrđivanje i primenu (prostornih, urbanističkih, oblikovanih, socijalnih, ekonomskih i dr.) kriterijuma, koji će ukazati na nosioce identiteta prostora i uticati na obim i kvalitet veza ostvarenih s tradicijom i lokalnim kontekstom, kao i za definisanje sinergijski koncipiranih programa i instrumenata artikulacije arhitektonskih i urbanih intervencija na samom istorijskom tkivu i njegovom neposrednom i širem okruženju. Rehabilitacija i razvoj istorijskih građenih struktura realizuje se kroz set aktivnosti usmerenih ka unaprađenju i zaštiti samog krkhog graditeljskog tkiva s jedne strane i buđenje svesti lokalne zajednice o vrednosti i potencijalu istorijskog prostora s druge.

suburbium 036

Štrosmajerova ulica, građanska akcija

Aktivan odnos lokalne zajednice i građene sredine ostvaren kroz „kontrolisanu eksploataciju reaktiviranog” nasleđa i razvijena svest o ličnoj i kolektivnoj odgovornosti prema kulturnom nasleđu preduslovi su očuvanja nematerijalnog konteksta materijalne baštine, identifikacije korisnika sa autentičnostću i različitošću sredine u kojoj žive i očuvanja memorije ljudi. Razvijanje i negovanje svesti lokalnog stanovništva o vrednosti sopstvene tradicije u osnovi su boljeg razumevanja i korišćenja kulturnog nasleđa, a uloga rehabilitacije pojedinačnih objekata prevazilazi okvire zaštite i očuvanja samog spomenika i implicira očuvanje autentičnosti i karaktera istorijskog ambijenta utkanih u memoriju ljudi i njihovu svest o vrednosti kulturnog nasleđa.

043IZVOsnovna škola „Tvrđava“, Petrovaradin, Štrosmajerova ulica

Metod oživljavanja prostora kroz oživljavanje pojedinačnih objekata jedan je od mogućih modela planiranja održivog razvoja istorijskih celina. Urbane (mikro) intervencije u istorijskim zonama, zasnovane na jednovremenom poštovanju zatečenih vrednosti istorijskog nasleđa i stvaranja novog, visokokvalitetnog, atraktinog i modernog prostora koji će sa istorijskim okruženjem činiti celinu, pokretač su ne samo urbane regeneracije nego i budućeg prostornog i ekonomskog održivog razvoja građene sredine.Oživljavanjem pojedinačnih objekata i uvođenjem nove, prevashodno javne namene u njihove prostore stvaraju se nove urbane „žižne tačke” kojeujedno postaju nosioci oživljavanja tradicije i isticanja kulturnog i duhovnog aspekta istorijskog prostora.

Arhitektonske intervencije realizovane u prostoru ambijenta u kome je objekat izgrađen menjaju prostorni kontekst kome istorijske građevine pripadaju i ostavljaju jednako vidne i trajne posledice (kako pozitivne, tako i negativne) po celinu i svaki pojedinačni spomenik. Kako je očuvanje urbane morfologije, karaktera i autentičnosti istorijskih celina osnovni preduslov očuvanja ambijenta, neophodno je planirati maksimalni obim i nivo intervencija koje će u okviru procesa rehabilitacije pretrpeti svaka pojedina istorijska građevina (i istorijski lokalitet kao celina) i uspostaviti saradnju između stručnjaka i institucija, ali i korisnika, međusobno povezanih u procesu zaštite i “buđenja” nasleđa.

strosmajerovaŠtrosmajerova ulica                                                           Foto: Kaća Lazukić Ljubinković

Istorijske građevine – kulturno nasleđe kao novi kreativni prostori

Prihvatljiv modalitet reinterpretacije i prezentacije spomeničkog fonda i ponovnog stavljanja u funkciju napuštenih i neiskorišćenih istorisjkih građevina otvara pitanja izbora njihove namene (koja je u velikoj meri određena potrebama savremenih konzumenata nasleđa) i uloge istorijske građevine u prezentaciji najvažnijih kulturnih vrednosti šireg prostora. Principi moderne konzervacije daju potpuni legitimitet prenameni objekta ako ona obezbeđuje budućnost i aktivnu ulogu ovih objekata u održivom razvoju istorijskog prostora. Davanjem nove uloge samo jednoj staroj građevini stvara se novi prostor za centralne funkcije i novi prostor za privlačenje i animiranje lokalnih stanovnika i posetilacasastrane, čime rehabilitovana građevina postaje „fokalna tačka” kulturnih, umetničkih ili drugih kreativnih aktivnosti i generiše budući urbani i ekonomski razvoj.Proces transformacije istorijskih objekata u atraktivne (lokalne ili regionalne) kreativne prostore, u nove „kulturne centre” s brojnom pratećom turističkom ponudom i dodatnim kreativnim mogućnostima u fokus javnosti donosi pitanje komercijalizacije nasleđa, koja često nadrasta konzervatorske principe i zahteve zaštite graditeljskih, urbanih, prostornih, kulturnih, simboličkih, istorijskih i drugih vrednosti istorijskih lokaliteta ili objekata.

Iskustva lokalnih skorašnjih realizacija

Kada govorimo o istorijskim urbanim celinama, lociranim u ”srcu grada”, a ipak skoro potpuno izolovanim od njegovog svakodnevnog ”pulsa” prva asocijacija Novosađana je svakako Petrovaradinska tvrđava i njeno Podgrađe. Uprkos nesumnjivom kulturno-istorijskom i arhitektonsko-urbanom značaju za grad, nekadašnje vojne, javne i privatne zgrade unutar utvrđenog prostora Petrovaradinske tvrđave podlegle su procesima degradacije i danas su u velikom broju devastirane ili napuštene. I pored spoznaje da je obnova ovih građevina preduslov očuvanja karaktera i duha ovog prostora i šansa za uspostavljanje veze sa okolnim gradskim tkivom stanje je nepromenjeno, a planska razvojna strategija nikada nije uspostavljena.

Proteklih godina je zahvaljujući privatnim inicijativama realizovano nekoliko temeljnih obnova pojedinačnih građevina, a za nepune dve godine (2013-2015) u jednoj od gotovo zamrlih ulica Podgrađa realizovana su, preduzetničkim inicijativama, dva projekta obnove i rehabilitacije napuštenih stambenih kompleksa za potrebe javne namene.Objekat na broju 16 u Štrosmajerovoj ulici pretvoren je projektom rehabilitacije u prvi ugostiteljski objekat sa smeštajnim kapacitetima u podgrađu Petrovaradinske tvrđave ‒ Hostel „VaradInn”.

DSCN2767VaradInn, Petrovaradin, Štrosmajerova ulica

Skoro vek starija masivna prizemna stambena kuća sa integralno zidanim, ukopanim lagumom koji zalazi pod tvrđavske bedeme gornjeg grada na broju 8  rehabilitovanaje za potrebe Osnovne škole „Tvrđava”. U oba slučaja se radi o kompleksima manje vrednosti, kod kojih akcenat nije bio na očuvanju izrazitih arhitektonskih vrednosti objekta, negosu u fokusu interesovanja arhitekte bili očuvanje nematerijalne vrednosti istorijskog prostora i tradicionalnogambijenta s jedne i zahtevi savremenog funkcionalnog i prostornog oblikovanja s druge strane. S ciljem adekvatne interpretacije kulturnog značaja ovih građevina, očuvanja njihovih nematerijalnih vrednosti, duha mesta (geniusloci) i istorijskog/ tradicionalnog ambijenta, koncept rehabilitacije je u oba slučaja zasnovan na jednovremenom poštovanju zatečenog nasleđa i tendenciji stvaranja novog, kvalitetnog, atraktivnog prostora, koji je u interakciji savremene funkcije sa istorijskim okruženjem iznedrio autentična prostorna rešenja i nove ”ikoničke prostore”.

Uvođenjem novih sadržaja na samo „dve tačke” Štrosmajerova ulica je uzdignuta od skoro zamrlog i potpuno neatraktivnog prostora lokalnog značaja do svakodnevno pulsirajuće urbane tačke, prepoznatljive u širem urbanom kontekstu grada. U oba slučaja subjektivne percepcije i interesi su se poklopili sa opštim interesima, ali se postavlja pitanje da li će aktivnost ova dva prostora, čija je rehabilitacijarezultat adhoc investiranja, a ne sistemskog planiranja, biti dovoljna snaga da se u skoroj budućnosti pokrene proces sveobuhvatnog oživljavanja ovog istorijskog prostora.

Iz ovog skorašnjeg iskustva zaključujem da novi, savremeni, javni prostori, u sadejstvu sa istorijskim ambijentom u koji su integrisani, prezentuju lokalne i regionalne vrednosti i predstavljaju pravi odgovor na potrebe savremenih konzumenata nasleđa za autentičnošću i identifikacijom sa kulturnom različitošću. Kulturno nasleđe se tako, kao nosilac lokalanog identiteta i ponovnog uspostavljanja tradicije, nametnulo kao ključni činilac, koji male izdvojene sredine izrazitog karaktera izdvaja iz globalne kulture i urbanizacije. U širem kontekstu shvaćeno, zaštita, korišćenje i promocija kulturnog nasleđa su ključni razvojni resurs ovih prostora, a negovanje lične i kolektivne odgovornosti prema kulturnom nasleđu jedan je od osnovnih preduslova za pronalaženje prihvatljivih modela njegovog oživljavanja i unapređenja.

Dr Dubravka Đukanović, arhitektkinja-konzervatorka, Akademija umetnosti u Novom Sadu, naučna saradnica IAUS. Autorka je arhitektonskih projekata rehabilitacije dvaju objekata u Štrosmajerovoj ulici u Petrovaradinu koji su predstavljeni u tekstu. 

Projekat „Nepokretno nasleđe u Srbiji“ podržalo je Ministarstvo kulture i informisanja.

PROČITAJTE I: novi-sad-prodaja-lica-gradagolubacka-tvrdava-u-jeku-obnovefelix-romuliana-obnova-i-revitalizacijavajfert-ponovo-rodenpancevo-alpinista-ugradio-ciferblat

 

 

 

 

 

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *