5+

Users who have LIKED this post:

  • avatar
Share on FacebookTweet about this on TwitterShare on LinkedInShare on Google+

Dagmar Menegelo (74), kolekcionarka likovnih dela, pre pola veka zamenila je Zagreb i karijeru uspešne novinarke za život na nenastanjenom ostrvcetu Palmižani, tik uz mesto Hvar na istoimenom ostrvu, kada se udala za čoveka koji je vlasnik porodičnog imanja na njemu. Od tada do danas, život posvećuje porodici i umetnost, umetnicima, odnosno kolekciji koju je stvorila, u kojoj se nalaze stotine dela likovnih umetnika i vajara. Dva puta godišnje organizuje likovne kolonije. Govori za korzoportal.

dagmar4

Dagmar Menegelo, Palmižana

Dolazak na nenstanjeno ostrvce Palmižanu 1965. godine, nadomak ekskluzivnog Hvara. Iako joj je ideal bila Simon de Bovoar koja je živela u hotelu i putovala svetom, iako je za Dagmar Menegelo Zagreb bio mali, pa je maštala da će živeti u Rimu ili Njujorku, život je drugačije promešao karte.

Kao mlada zagrebačka novinarka srela sam budućeg muža koji je tada živio na otočiću Palmižani gde je pokušavao vratiti sjaj obiteljskom imanju starom dva vijeka koje mu je oduzeto posle Drugog svjetskog rata. Bio je harizmatičan, uvidjela sam njegov entuzijazam, požrtvovanost što me je ushitilo, pa sam se umjesto da putujem kao novinarka po cijelom svijetu, kako sam mislila da će biti, ukotvila na tom otočičću gde smo živeli potpuno izolirani, osim u dva, tri ljetnja mjeseca. Kao novinarka pisala sam o umjetnicima, živjela sam s umjetnošću, kultura mi je bila nešto što sam udisala kao zrak. U Zagrebu sam išla na koncerte, izložbe, podigla se “željezna zavjesa” i počeli su dolaziti svjetski umjetnici – kipari, slikari, holivudske i engleske glumice, glumci iz čuvenog rimskog filmskog studija “Ćinećita”. Shvatila sam da će mi  duša umrijeti ako ne budem imala bar malo kulture na otoku. Da bih dovela kulturu, pozivala sam umjetnike i sa njima sam od jedne nenastanjene enklave napravila otok umjetnosti.

Entuzijazam Dagmar Menegelo pratio je robinzonski život na ostrvcu. Godine 1967. udala se, a već 1977. bila je udovica. Osećaj za samohrane majke ne napušta je i zbog svog detinjstva, podržava “žensko pismo” u likovnoj umetnosti.

Cijela priča koja je se zasnivala na entuzijazmu nije bila baš jednostavna, niti lijepa, ako vam se tako čini. Mislila sam da sam na Palmižani našla raj, ali živjeti u raju i biti čuvar raja su dvije različite stvari. Bio je to težak život. Sve smo stvarali sami i na izvestan način smo preživljavali. Umjetnost nam je bila jedan od načina da opstanemo jer nam je donosila ljepotu. Znate, još pre, moja majka nas je odgojila teško radeći kako bismo završili fakultete. Osjećaj za samohrane majke od tada mi se duboko ukorenio. Kasnije sam i ja ostala sama, mlada udovica na otoku gdje nije bilo vode, struje, telefona, samo je čamac bio veza s kopnom. Da bih opstala morala sam voziti traktor, morala sam naučiti voziti brod kako bih išla u Hvar da kupim hranu. Imala sam troje djece. Umjetnice koje sam sretala bile su isto tako  žene koje su započinjale na univerzitetu na akademijama, bile su velika imena neko vrijeme. U Zagrebu su 80-ih godina prošlog stoljeća likovnom scenom vladale umjetnice, a danas kad me pitate za njih, pola ih je nestalo. Imamo Anju Ševčik o kojoj je znameniti Ješa Denegri tada pisao kao o velikoj nadi hrvatske likovnosti za svijet. Ima ih još, ali borba za život, za obitelj odvodi ih sa putanje umjetnosti. Na određen način želim te umjetnice da zadržim. Voljela bih da mlade umjetnice shvate da je sve njihovo, u njihovim rukama, ali treba im dozvola da stvaraju, omogućiti prostor… Paolina Jazvić, Ivezić Nikolina, Tisija Klaković… Žene u Hrvatskoj su bile često velike umjetnice u mladosti i onda su nestajale. Mislim da je ženski život težak i zato mi je drago da na određeni način, sakupljajući njihova djela, njima pomažem. Molim boga da ostanu u branši, na neki način da su joj vjerne.

dagmar1

Palmižana

U godini kada se udala za Hvaranina, bila je to 1967, Dagmar Menegelo odmah je počela da poziva umetnike u likovne kolonije koje je priređivala na Palmižani. Čime se rukovodila u formiranju Kolekcije, odnosno, koga do danas poziva na likovne susrete?

Poznavala sam najbolje umjetnike Hrvatske, ali sam znala da ti poznati, stariji umjetnici neće dijeliti moj entuzijazam da  izlažu na nekom nenastanjenom otoku za koji niko osim morepolovaca ne zna gdje se nalazi. Zato sam pozivala mlađe, smatrala sam da umjetnost jeste neka vrsta avanturizma – ako si dobro birala, onda će ti Kolekcija biti dobra, biće svojstvena tebi. Mi smo od početka negovali široku dozu slobode, družili smo se, pričali o umjetnosti, zajednički stvarali, te je umjetnost nastajala iz ogromnog pirjateljstva i želje da nešto napravimo. Istovremeno, za mlade umjetnike to je bio put da se prezentiraju u svijetu, jer su na otok dolazili strani moreplovci, pa su mogli vidjeti njihove radove. Oni, mladi, imali su prve izložbe kod mene na Palmižani. Zapravo sam odgojila prvu plejadu hrvatskih umjetnika i po tome se moja Kolekcija razlikuje od ostalih. Većinom si kolekcionari odrede svoje ljubavi i onda traže njihove najbolje radove. Moj pristup je bio drugačiji, jer ja imam rane radove mladih umjetnika. Imala sam sreću da su mnogi postali poznati, neki su akademici. Nemam njihove najbolje radove,  ali imam njihove možda najače radove. U tome entuzijazmu, u toj priči koja traje, naravno da su se priključili i stariji umjetnici Ivan Lesiak možda najbolji crtač u Hrvatskoj, zatim Željko Hegedušić, Ivan Šebalj.

Jedna od najznačajnijih hrvatskih likovnih umetnica bila je Nives Kavuruć Kurtović, preminula je 2016. Ona ima posebno mesto u Kolekciji i u srcu Dagmar Menegelo.

U svim tim druženjima u kolonijama jedna slikarica bila mi je jako draga , jako mi je pomagala u jednom životnom ciklusu opstanka. Ona je radila žensko pismo, ona je bila Nives Kavurić Kurtović koju danas smatraju Avatarom hrvatske umjetnosti, damom hrvatskog slikarstva. Napravila je ogroman opus koji tek treba proučiti, jer u ovom muškom svijetu i najbolje umjetnice guraju na stranu. Nives je umrla 2016, a ja sam njene radove sakupljala 50 godina, cijeli moj život.

O mestu i sadašnjem statusu Kolekcije Dagmar Menegelo.

Kolekcija se nalazi na malenom otoku Palmižani. Dva puta godišnje imamo međunarodne kolonije. Postala je poznata po moreplovcima koji su u početki uz hranu dobijali i umjetnost. A sada svrate da vide – umjetnost. Nisam Kolekciju prijavila da bude hrvatsko kulturno dobro, vjerojatno ću to napraviti. U maju bismo trebali da izlažemo u Klovićevim dvorima u Zagrebu, imam poziv za Sarajevo za Colegium Artisticum. Palmižana je uvjek bila takoreći bez granica i dolazili su ljudi koji su voljeli umjetnost, umjetnici iz republika cele nekadašnje Jugoslavije i Evrope. Znate, umjetnike ne zanimaju državne granice, oni su vezani za otok koji se naziva Palmižana.

DSCN4086

Dagmar Menegelo, Muzej savremene umetnosti Vojvodine, Novi Sad, proleće 2017, foto korzoportal

Prvi put Kolekcija je napustila Palmižanu ovog proleća (2017) kada je gostovala istovremeno u Muzeju savremene umetnosti Vojvodine i u Galeriji likovne umetnosti – Poklon zbirci Rajko Mamuzić. Kako se to dogodilo?  

Ovo jeste da prvi put izlažem Kolekciju, odnosno njen dio. Na to me je podstakao umjetnik Živko Grozdanić Gera iz Vojvodine. On je bio na jednoj davnoj likovnoj koloniji na Palmižani koja se zvala “Od Kanade do Kine”. Njegove radove sam izlagala potom 80-ih godina 20. vjeka nekoliko puta. Gera mi je predložio da uradimo ove izložbe u Novom Sadu i tek kada sam je počela pripremati, odabirati radove, zaprepastila sam se koliko je velika ta moja Kolekcija. Bila sam iznenađena kada sam sva djela vidjela na gomili, jer su ona, inače svuda po bungalovima koje izdajem gostima na Palmižani, a po mojoj kući na otoku zidovi su prosto tapacirani likovnim djelima, pa izgubim dojam količine umjetnosti u kojoj živim.

Postoji li u umetnosti žensko pismo?

Ne postoji ženska umjetnost. Žensko pismo nema nikakve veze sa kvalitetom, već žene pokazuju svoj život koji je drugačiji od života muškarca i to je kao što bi rekla Kamila Palja razlika između apolonijskog i prizemnog – ktonskog.  Žena je kton, ona je podzemna priroda koja gradi. Žena se obnavlja rađajući i to muškarci ne mogu prihvatiti!

Dagmar Menegelo ne posustaje osvajajući polja umetnosti, okupljajući i promovišući umetnike, podseća na Pegi Gugenhajm u izvesnom smislu.

Uspjela sam. Nakon nekog vremena uzmete to kao životni zadatak.Volim Palmižanu i moja djeca žive i rade na otoku iako bi mogli lakše živjeti na nekom drugom mjestu. Pitam se po nekad da li sam dobro učinila, ili sam trebala odustati da im prenosim tu ljubav prema otoku, jer tradicija je jedan mlinski kamen, dok ga neko ima okretati on se okreće, kada nema on stane.

FOTO:  Andrej Šaprić

PROČITAJTE I: marta-kis-butterer-zena-umetnostdejmijan-herst-u-novom-saduintervju-zvonko-makovic-vizuelna-kulturamirko-lazovic-nova-umetnostfoto-esej-56-oktobarski-salon-beogradnatasa-teofilovic-svet-digitalne-umetnosti-i-animacijeizlozba-andrea-ivanovic-jaksic

 

5+

Users who have LIKED this post:

  • avatar

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *