Korzo Portal predstavljaće knjige u kojima se tretiraju fenomenologija grada/urbanizam/gradska kultura/subkultura. U serijalu koji objavljujemo narednih dana, odabrali smo novosadsku izdavačku kuću Mediterran Publishing i nekoliko njihovih knjiga. Prva je američke autorke Džejn Džejkobs Gradovi i bogatstvo nacija.

Dule Marinkovic Gradovi bogatstvo nacija

U zaleđima nekih gradova – koja počinju odmah iza predgrađa – mesta ruralne, industrijske i trgovačke aktivnosti su sasvim pomešane. Takvi gradski regioni su jedinstveni, jer predstavljaju najbogatije, najgušće naseljene i najsloženije od svih tipova privreda, ne računajući same gradove.

Gradski regioni nisu definisani prirodnim granicama, jer su oni u potpunosti proizvodi gradova u njihovom jezgru; granice se pomeraju ka spolja – ili miruju – samo onako kako to ekonomska energija grada diktira. Danas je najveći i najgušće naseljen gradski region na svetu region Tokija. Tokom godina, dok je rastao, preskočio je planine tako kršne da je izgradnja železničkih pruga i puteva preko njih zahtevala spektakularne podvige inženjerstva s kraja devetnaestog veka. Gradski region Toronta, gde ja živim, sa nekoliko strana je omeđen Velikim jezerima, ali na drugim stranama jednostavno iščezava i zaustavlja se na blago zatalasanom zemljištu, što ni na koji način ne menja prirodni pejzaž. Gradski region Bostona se širi do južnog dela Nju Hemšira, što je okolnost koja baca u očaj opštinske i državne zvaničnike Nju Hemšira, koji bi umesto toga voleli da vide finu pravilnu mrlju ekonomske aktivnosti preko teritorije cele te savezne države. U cilju toga, oni smišljaju posebne pogodnosti da bi privukli preduzeća i ljude iz Bostona na sever, gde je radna aktivnost krajnje neophodna, i postavljaju posebne prepreke kako bi ih obeshrabrili na jugu, koji je već bogat, ali bez mnogo uspeha. Za sada su južni Nju Hemšir i južni Mejn najsevernije tačke do kojih doseže Boston svojom sposobnošću da radikalno preoblikuje sopstveno zaleđe.

Dule Marinkovic Džejn DžejkobsDžejn Džejkobs

U svakom slučaju, ne stvaraju svi gradovi gradske regione. Na primer, Glazgov nikada to nije uradio, iako je u drugoj polovini devetnaestog veka i prvoj deceniji dvadesetog bio na vodećem mestu u oblasti industrije i tehnologije, a njegovi inženjeri i proizvodi koje su stvarali bili su poznati širom sveta i pronalazili izvozna tržišta nadaleko i naširoko. Pedeset milja istočno od njega nalazi se Edinburg, kulturni i trgovački centar Škotske: Edinburg je takođe imao svoje izvozne trijumfe, ali ni on nikada nije stvorio gradski region. Čak ni kombinovane privrede ova dva grada nisu stvorile gusto naseljenu, bogatu mešavinu gradskih i ruralnih aktivnosti na prostoru koji leži između njih. Marsej je najvažnija francuska morska luka, a, osim toga, razvio je značajnu industriju pored svojih pomorskih aktivnosti. Ali Marsej nema gradski region od značaja, iako je glavna metropola celog juga Francuske. Napulj je u šesnaestom veku bio najveći grad hrišćanskog sveta. Imao je obimnu izvoznu trgovinu obojenom i tkanom svilom, lanenim platnom, čipkama, vrpcama, trakama i slatkišima. U to vreme, njegovi manji savremenici, kao što su Milano, Pariz, London, Antverpen i Amsterdam, oblikovali su i proširivali prave gradske regione, ali Napulj to nije činio. Rim ima začuđujuće mali i slabašan gradski region, imajući u vidu veličinu samog grada. Kopenhagen je stvorio gradski region, ali Dablin, Belfast, Kardif, Liverpul, Lisabon, Madrid, Zagreb, Moskva nisu. Sao Paulo ima gradski region, ali ga nemaju Rio de Žaneiro, Buenos Ajres niti Montevideo. Ni Havana ni Santjago de Kuba nisu stvorili gradske regione, ni pre ni tokom Kastrovog režima. San Huan ga nikada nije stvorio, ni pod španskom ni kasnije pod američkom vlašću.

Dule Marinkovic plan grada 3

Automobilski grad

U centralnom Japanu toliko gradova je stvorilo gradske regione da se oni spajaju i preklapaju, ali Saporo, glavni grad Hokaida, velikog najsevernijeg japanskog ostrva, nije stvorio gradski region. Atlanta, Grejdijev grad, metropola na jugoistoku SAD-a, nema gradski region, a nema ga ni Sijetl, metropola na severozapadu, ali su i Los Anđeles i San Francisko stvorili gradske regione na zapadnoj ivici kontinenta, a Boston i Njujork su to učinili na severoistoku.

Sve zemlje „Pacifičkog pojasa“ sa privredama u naglom usponu imaju gradove koji su nedavno veoma brzo stvorili izuzetno gusto naseljene i složene gradske regione: najistaknutiji primeri su Singapur, Seul, Tajpej i Hongkong. Ali Manila na Filipinima nije stvorila gradski region. Gradski region Hongkonga se danas razlio preko susedne provincije Gvangdong (Kvantung) u Kini, ali sâm grad Kanton, drevno jezgro te provincije, ne stvara sopstveni gradski region. Pa ipak, Šangaj ima svoj gradski region, a ima ga i skupina gradova u provinciji Hubej, Hankov, Hanjang i Vuhan, sada ponekad označavani zajedničkim nazivom Vuhan, na donjem toku reke Jangce. O ovim nepodudarnostima moglo bi se razmišljati u nedogled

Očigledno je da gradovi koji uspešno obavljaju izvozne aktivnosti privlače posetioce ili predstavljaju kulturne, političke ili religijske centre, ali ne stvaraju uvek gradske regione. Potrebno je nešto više od izvoza ili administracije. To nešto više je sposobnost grada da neprekidno, u velikom obimu obezbeđuje zamene za širok asortiman uvoznih proizvoda. Gradovi koji stvaraju gradske regione od nekog značaja poseduju tu sposobnost ili su je posedovali u prošlosti. Sâm proces gradske zamene uvoza automatski zahteva stvaranje gradskih regiona.

… Iole značajna gradska zamena uvoza događa se eksplozivno i oslobađa pet velikih ekonomskih sila ekspanzije: gradska tržišta za novu i raznovrsnu uvoznu robu, naglo povećanje broja gradskih radnih mesta, tehnologiju za povećanje ruralne proizvodnje i produktivnosti, preseljavanje gradskih postrojenja, te kapital gradskog porekla. Sve ove moćne sile istovremeno naviru u grad zamene uvoza, ali samo u neposrednom zaleđu grada cela skupina počinje da deluje istovremeno, pri čemu je svaka od sila napregnuta do stepena koji je otprilike proporcionalan stepenu drugih sila. Kao što ćemo videti kasnije, kada se ove sile primene dalje od zaleđa samog grada, što se uvek dešava, one više nisu isprepletane.

Kako bismo razumeli šta se dešava kada sve sile počnu da deluju na zaleđe ili region samog grada, razmotrimo primer jednog japanskog sela koje je ranije bilo izvan regiona grada Tokija i uočimo kako se ono promenilo kada je region Tokija u svojoj ekspanziji konačno stigao do njega poznih pedesetih godina dvadesetog veka i uključio ga u gradsku regionalnu privredu. Ovo je ekstreman primer upravo zbog toga što je tokijska privreda tako moćna, ali su ovde izazvane promene iste po svojoj prirodi kao promene izazvane u svim gradskim regionima bilo gde na svetu.

Iskustvo ovog sela opisao je Ronald P. Dor, britanski stručnjak za savremeni Japan i specijalista za poljoprivrednu zemljišnu politiku i poljoprivrednu ekonomiju. Svoje podatke uzimam iz njegove fantastične knjige Šinohata: portret jednog japanskog sela, ali ću ja ove podatke upotrebiti u kontekstu pet velikih gradskih sila ekonomske ekspanzije. Dor je ovo selo upoznao zahvaljujući nizu poseta koje je ostvario tokom perioda od dvadeset godina, počevši od 1955, kada je tradicionalna ruralna privreda sela još bila netaknuta. Ljudi su tada, a i kasnije, bili toliko iskreni kada su Doru pričali o svojim prihodima, neuspesima i uspesima, kao i o mnogim drugim intimnim stvarima koje se tiču pojedinaca i zajednice, da je on, kako bi zaštitio njihovu privatnost, mestu dao izmišljeno ime. Ali Šinohata je stvarno selo, obuhvaćeno stvarnim gradskim regionom. Sastoji se od četrdeset devet domaćinstava i njihovih imanja i nalazi se oko sto milja severozapadno od Tokija (železnicom ili drumom, ne vazdušnom linijom), daleko od onih stenovitih planina koje je tokijski gradski region tokom svoje ekspanzije davno preskočio. Ono leži na početku doline u blizini jedne druge planine.

U maglovitoj dalekoj prošlosti Šinohata je možda bila naseobina koja je u potpunosti živela od naturalne zemljoradnje i zanatskih veština, bez ikakvih trgovačkih veza sa gradovima, ali koliko sećanje doseže – trgovci iz Eda, kako se ranije zvao Tokio, dolazili su ovde s vremena na vreme. Njima su ljudi iz sela prodavali useve gajene za tržište, a pomoću toga su kupovali neke vrste robe, kao što su čaj i papir, i zarađivali sredstva da plate poreze koji su se plaćali u gotovom novcu. Dva glavna useva gajena za prodaju u toj tradicionalnoj privredi bili su pirinač i čaure svilene bube, a ovaj drugi je postajao sve važniji kako je vreme prolazilo. Seljani su trgovcima prodavali i nešto drvne građe, manje količine šumskih gljiva prikupljenih u sezoni i drveni ugalj sopstvene proizvodnje. Da bi došli do poslednja tri proizvoda, kao i do drva za ogrev za svoje potrebe, iznova i iznova su vredno pretraživali planinu obraslu šumom. Tokom teških godina pretraživali su je očajnički. Šumsko korenje, bobice i bilje se i danas u Šinohati zajedničkim imenom nazivaju „hrana gladnih godina“.

U periodu između 1900. i 1955. poboljšane metode i alati značajno su povećali prinose pirinča. Vreme koje se uštedelo kod gajenja pirinča korišćeno je za pažljiv i zahtevan rad na proizvodnji čaura svilene bube. To je bio važan posao početkom dvadesetog veka, kada je svila u Japanu još bila glavni proizvod za izvoz na međunarodno tržište. Ali kad je u pitanju selo Šinohata, ono što mu se vraćalo bilo je malo. Mada su neke porodice mogle da dođu do nekoliko netradicionalnih proizvoda kao što su bicikli, selo je i dalje bilo siromašno, a život je bio neprekidan krug napornog rada i strepnje, ili se bar pri osvrtu na taj period tako čini onima koji su ga istrpeli, a oni bi trebalo da znaju.

Sudbine koje zadese tradicionalna ruralna naselja obično su sumorne i obeshrabrujuće kada ta naselja potpadnu pod uticaj samo jedne od velikih gradskih sila. Promene na tržištima bi možda zaista podrazumevale veće siromaštvo u Šinohati da je jedina stvar koju te promene podrazumevaju opadanje u potražnji za tradicionalnim proizvodima za prodaju, pošto je prodaja čaura svilene bube stvarno opala. Privlačna snaga radnih mesta u dalekim gradovima mogla je jednostavno da opustoši selo, kao što je opustošila Bardu. Obiman priliv gradske tehnologije u cilju uštede poljoprivredne radne snage, da je bio izdvojen, možda bi većinu seljana ostavio bez posla. Jedna jedina preseljena gradska fabrika mogla je Šinohatu da pretvori u grad u vlasništvu kompanije. Ili se moglo desiti da selo počne da živi pre svega od spoljašnjeg novca, bilo od zarade koju kući šalju sinovi, ćerke ili muževi koji su otišli, bilo od neke vrste socijalne pomoći.

Međutim, desilo se da je sudbina Šinohate posle 1955. bila radikalno drugačija od svega toga, kao i od prošlosti samog sela. Onog trenutka kada je tokijski gradski region u ekspanziji krenuo da zahvata Šinohatu, svih pet sila ekspanzije počelo je da deluje na selo, pri čemu je svaka sila delovala na ostale. Razmotrimo ih prethodno pomenutim redosledom: tržišta, gradska radna mesta, tehnologija, preseljena postrojenja i kapital.

Tokijska solventna tržišta za novu i raznovrsnu uvoznu robu, koja su bila u ekspanziji, otvorila su u samom gradskom regionu praktične mogućnosti za povećanje raznolikosti proizvoda. Počevši od kasnih pedesetih godina dvadesetog veka ljudi u Šinohati su uvideli da mogu dobro zaraditi na stvarima koje ranije nikada nisu potraživane od njih: stonih bresaka, grožđa, paradajza, ukrasnog žbunja i drveća za gradska dvorišta i hrastovih gljiva, poslastice koja diktira veoma visoku cenu u gradu, dok su eksperimenti sa hmeljom, duvanom i breskvama za konzervisanje bili neuspešni i od njih se ubrzo odustalo. Povećavanje raznolikosti imalo je propratni efekat na lokalni način ishrane. Stanovnici Šinohate sada gaje i plavi patlidžan, kestene, irski krompir, rotkvu, šargarepu, jagode, tikvice, zelenu salatu i kupus, ne kao značajne useve gajene za tržište, već kao proizvode za sopstvenu upotrebu i za poklon jednih drugima, što je učtivi oblik trampe svuda poznat baštovanima u dobrim susedskim odnosima. Pošto konji više nisu neophodni, neka domaćinstva su umesto njih počela da drže goveda, a stajsko gnojivo je kao đubrivo zamenilo konjsko. Samo dvadeset od četrdeset devet domaćinstava je 1975. još uzgajalo svilenu bubu, a čak ni ta domaćinstva nisu više toliko zavisila od toga. Ali četrdeset osam od četrdeset devet domaćinstava još se ozbiljno bavilo poljoprivrednim poslovima, a od ovih gotovo sva su nastavila da gaje pirinač. Zaista, prinos pirinča se zapravo izvanredno uvećao, i pored novih useva za prodaju.

Tekst preuzet od izdavača Mediterran Publishing

http://www.mediterran.rs

http://www.mediterran.rs/index.php?option=com_content&view=article&id=165:dzejn-dzejkobs-gradovi-i-bogatstvo-nacija

 

 

 

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *